Kako je sjevernokorejski režim posramio američku mornaricu zarobljavanjem ratnog broda, a zatim mučio njegovu posadu
Američki kongres, 55 godina nakon incidenta, traži od Kim Jong-una da SAD-u vrati razarač USS Pueblo
Zastupnički dom američkog Kongresa čini se nema pametnijeg posla pa je donio rezoluciju kojom se poziva Sjeverna Koreja da vrati razarač USS Pueblo, koji je sjevernokorejska ratna mornarica zarobila prije 55 godina. SAD i Sjeverna Koreja imaju krajnje zategnute odnose i nikakve međusobne kontakte pa je jasno da ta rezolucija neće imati nikakva efekta na Pjongjang.
Washington, naime, drži tu državu svojim najvećim neprijateljem i izvorom svih zala, dok Pjongjang prijeti atomskim napadom i uništenjem najmoćnije zemlje svijeta. Ipak, rezolucijom se osuđuje sjevernokorejska zapljena broda i njegove posade od 23. siječnja 1968., kako se ističe, u međunarodnim vodama i protivno međunarodnom pravu.
Odmah po objavi rezolucije sjevernokorejske režimske novine Rodong Sinmun zaprijetile su da će Pjongjang izbrisati „ne samo luku ili aerodrom ratnog huškača ili osvajača, već i cijelu njegovu zemlju ako drugi USS Pueblo ponovno uđe u naše teritorijalne vode.“
Velika sramota američke mornarice
Nije to, međutim, prva takva kontroverzna reakcija Washingtona na slučaj Pueblo. Taj događaj koji je ocijenjen kao velika sramota američke ratne mornarice, našao se u središte pozornosti svjetske javnosti prije manje od dvije godine, kad je američki savezni sud presudio da Sjeverna Koreja mora platiti više od 2 milijarde dolara preživjelim članovima posade, obiteljima poginulih vojnika te onima koji su u međuvremenu preminuli.
Po toj presudi svaki od 49 preživjelih članova posade trebao bi dobiti odštetu od 22 do 48 milijuna dolara, a nešto manje iznose moralo bi dobiti i stotinjak članova obitelji umrlih vojnika.
U obrazloženju presude navedeno je da su 83-člana posade bila psihički i fizički zlostavljana dok su bili zarobljeni, da većina maltretiranih mornara ima zbog toga teške, dugotrajne fizičke i psihičke posljedice zbog čega im je trebala medicinska i psihijatarska pomoć.
Razarač isplovio 1968. u Japanu
Neki su čak morali biti podvrgnuti kirurškim zahvatima radi ublažavanja fizičkih ozljeda nastalih tijekom mučenja. Nekoliko se vojnika po povratku zbog toga odalo alkoholu i drogama, a nekolicina je čak razmišljala o samoubojstvu. Prije toga, 2018. posada Puebla i članovi njihovih obitelji podnijeli su tužbu za naknadu štete protiv Sjeverne Koreje 2018. zbog „psihičkog i fizičkog zlostavljanja.“
Naravno, kao ni tada, tako ni sada, nitko ne očekuje da će sjevernokorejski diktator Kim Jong-un, osim novim prijetnjama, reagirati na te odluke. Pogotovo stoga što je Sjeverna Koreja od prvog dana incidenta tvrdila da je zaplijenila špijunski brod u svojim teritorijalnim vodama.
Razarač Puebla sredinom siječnja 1968. isplovio je iz japanske luke Saseba s 83 člana posade u misiju prikupljanja špijunskih podataka uz istočnu obale Sjeverne Koreje. Bila mu je to prva i ujedno posljednja, obavještajna operacija.
Optužbe za špijuniranje
Sjevernokorejska vojska pratila je američki špijunski brod po međunarodnim vodama i onda su ga 23. siječnja presreli te opkolili s 4 torpedna čamca. Istodobno dva su MIG-a 21 u niskom letu prelijetala brod. Kad je sjevernokorejska vojska naredila posadi predaju, Amerikanci su pokušali pobjeći.
Tada je na razarač otvorena paljba pri čemu su ranjeni zapovjednik i dvojica vojnika. Tek nakon toga posada se pristala predati. Po zarobljavanju Pueblo je odveden do luke Wonson, a zarobljenici su prevezeni u Pjongjang. Na fotografijama se vidi da su članovi posade imali crne poveze preko očiju i da su tako izvedeni s broda.
Svi su optuženi za špijuniranje unutar teritorijalnih voda Sjeverna Koreje. Jedan od članova posade, vatrogasac Duane Hodges, umro je tijekom zapljene Puebla, a njegovo tijelo kao i ostala 82 mornara vraćeni su u SAD u prosincu 1968. nakon što su bili zatočeni u sjevernokorejskom logoru 11 mjeseci.
Veliko propagandno oružje
Američka strana od prvog je dana tvrdila da se zapovjednik broda strogo pridržavao naredbe da se brod uvijek drži na udaljenosti većoj od 13 nautičkih milja od najbliže točke na teritoriju Sjeverne Koreje. Time se želio izbjeći bilo kakav mogući incident. Inače, razarač je imao tri mitraljeza kalibra 50, ali iz njega nije ispaljen niti jedan metak.
Osim poniženja koje su doživjeli zarobljavanjem svog ratnog broda, Amerikanci su jednako teško podnosili činjenicu da Pjongjang i dan danas koristi USS Pueblo kao svoje najveće propagandno oružje. Taj špijunski brod opremljen elektroničkom opremom za prisluškivanje sjevernokorejske i sovjetske komunikacije već je 55 godina najveći vojni trofej Sjeverne Koreje.
I velika turističko i propagandna atrakcija. Nema, naime, niti jednog stranog turista koji je posjetio Sjevernu Koreju, a da ga njegovi domaćini nisu odveli do rijeke Pothong u glavnom gradu Pjongjangu, gdje je usidren razarač Pueblo.
Što režim ne prikazuje
Tako je i potpisnik ovih redova posjetio Pueblo gdje su ga dočekale domaćice, lijepe mlade lijepe djevojke. S neskrivenim ponosom pričale su kako su sjevernokorejski heroji zauzeli brod, razoružali kukavičku posadu te posramili američke špijune.
Mlada poručnica posebno je isticala da su se američki vojnici tresli od straha. Za obilaska broda gostima se pokazuju uniforme zarobljenih američkih vojnika, zastave, strojeve za šifriranje. Prikazuje se i nekoliko kratkih filmova na kojem se vidi saslušanje posade, te brojne fotografije američkih vojnika dok ih se privodi i ispituje na sudu. Među dokumentima su i oni u kojima se američki vojnici ispričavaju sjevernokorejskom narodu.
Ono što se ne prikazuje u propagandnim filmovima i fotografijama su torture kojima je bila podvrgnuta posada koja nije željela potpisati lažna priznanja. Zbog toga su ih, tvrdili su kasnije američki vojnici, premlaćivali, držali polugole na temperaturama ispod nule, nisu ima davali spavati te su ih izgladnjivali.
Isprika narodu Sjeverne Koreje
Kako bi posadu poštedio daljnjih mučenja zapovjednik broda Bucher potpisao je izjavu da više “nikada neće sudjelovati niti u jednom sramotnom činu agresije ove vrste.“ Potom su i svi drugi vojnici potpisali ista priznanja.
Zarobljenici su bili zatočeni u selu u blizini Pjongjanga, gdje su bili prisiljeni proučavati i učiti napamet djela oca nacije Kim Il-sunga. Ako su slabije pamtili ili su kršili stroge propisa života u logoru, bili su dodatno kažnjavani i terorizirani.
Nakon što je Washington morao javno priznati da je Pueblo zarobljen u sjevernokorejskim teritorijalnim vodama, ispričao se zbog toga narodu Sjeverne Koreje te obećao da se takvo što više nikada neće ponoviti, nakon iscrpljujućih pregovora posada je u prosincu 1968. oslobođena pa su se vojnici za Božić vratili kućama.