Sjeverna Koreja je 1968. zarobila američki špijunski brod. Sud je sada mornarima dodijelio više od milijardu dolara odštete
Biden prema Pjongjangu nastupa puno odlučnije od Trumpa
Vjerojatno nema niti jednog stranog turista koji je posjetio Sjevernu Koreju a da ga njegovi domaćini nisu odveli do rijeke Pothong u glavnom gradu Pjongjangu, gdje je usidren američki razarač Pueblo. Taj mali špijunski brod opremljen elektroničkom opremom za prisluškivanje sjevernokorejske i sovjetske komunikacije, sjevernokorejski vojnici zarobili su 23. siječnja 1968. Od tada je taj najveći vojni trofej Sjeverne Koreje, države koja je u neprestanim sukobima sa SAD-om, velika turistička i propagandna atrakcija.
Brod je ponovno došao u središte pozornosti svjetske javnosti kada je američki savezni sud u srijedu odlučio da se preživjelim članovima posade, obiteljima poginulih vojnika te onima koji su u međuvremenu preminuli, isplati odšteta od 1,15 milijardi dolara. Pravomoćnom presudom određeno je da svaki od 49 preživjelih članova posade dobije odštetu od 22 do 48 milijuna dolara, a nešto manje iznose trebalo bi dobiti stotinjak članova obitelji umrlih vojnika.
Riječ je o poruci Amerike
Sud je odredio da je kompenzaciju dužna platiti Sjeverna Koreja. Što, dakako, nitko ne očekuje. Međutim tom presudom, poslana je više nego jasna poruka Pjongjangu da će nova američka administracija predsjednika Joe Bidena biti neusporedivo odlučnija u odnosima sa Sjevernom Korejom od bivšeg predsjednika Donalda Trumpa.
U obrazloženju presude stoji da je većina od 83-člana posade bila psihički i fizički zlostavljana tijekom zatočeništva, da većina osjeća teške, dugotrajne fizičke i psihičke posljedice zbog čega im je trebala medicinska i psihijatarska pomoć. Mnogi su, kaže se u presudi, bili podvrgnuti kirurškim zahvatima radi ublažavanja fizički ozljeda nastalih tijekom mučenja, a nekoliko se vojnika odalo alkoholu i drogama. Nekolicina je čak razmišljala o samoubojstvu.
Sjeverna Koreja ponosi se zarobljenim brodom
Za obilaska Puebla turisti mogu vidjeti izložene uniforme američkih vojnika, zastave, strojeve za šifriranje, odgledati kratke filmove o zarobljavanju i ispitivanju posade, brojne fotografije koji pokazuje američke vojnike dok ih se privodi i ispituje na sudu. Među dokumentima su i oni u kojima se američki vojnici ispričavaju sjevernokorejskom narodu. Više lijepih, očito pomno odabranih djevojaka, vode turiste u razgledavanje brodan te s puno entuzijazma i strasti pričaju kako su odvažni sjevernokorejski heroji zauzeli brod, razoružali kukavičku posadu te posramili američke špijune.
Mlada natporučnica s ponosom je ponavljala, valjda da se ne zaboravi, kako su se američki vojnici bojali, kako su tresli te nisu krili da su poniženi i preplašeni. Iz današnje perspektive Pueblo izgleda dosta jadno: premda se vidi da se brod redovito održava, prostor u kojemu je živjela posada strašno je skučen, komfor je nikakav, uvjeti života više nego skromni… Kad se ne bi znalo, tada se ni po čemu ne bi moglo zaključiti da je riječ, o, u to vrijeme, najsofisticiranijem špijunskom brodu. Inače, Amerikanci su cijelo vrijeme tvrdili da je to istraživački brod koji prati meteorološke promjene na moru.
Amerikanci su pokušali pobjeći
Fotografije i filmovi pokazuju kako je posada od 83 vojnika zarobljena, vezana, te s povezima preko očiju izvedena s broda. Nakon zarobljavanja Pueblo je odveden do luke Wonsan, a zarobljenici su prevezeni u Pjongjang. Tamo su optuženi za špijuniranje unutar teritorijalnih voda Sjeverna Koreje.
Špijunska misija Puebla počela je sredinom siječnja 1968. godine, kad je brod isplovio iz japanske luke Sasebo u misiju prikupljanja obavještajnih podataka kod istočne obale Sjeverne Koreje. Zanimljivo da je to bila prva, a ujedno i posljednja, špijunska operacija Puebla. U toj akciji Pueblo nije imao pratnju, jer je američka vojska u to doba bila usredotočena na rat u Vijetnama.
U prvom trenutku Sjevernokoreanci nisu zamijetili da je to špijunski ratni brod. Kada su to shvatili, nekoliko su ga dana pratili po međunarodnim vodama. Kad se Pueblo, po njihovoj procjeni, previše približio obali, 23. siječnja opkolila su ga 4 torpedna čamca. Dok su dva MIG-a 21 prijeteći prelijetala brod, Sjevernokorejci su zatražili od posade da se preda. Amerikanci su pokušali pobjeći, no nakon što su Sjevernokorejci otvorili vatru, ranivši pri tomu zapovjednika i još dvojicu vojnika, odlučili su se predati.
Mučenje zarobljenih mornara
Svi su bili suglasni da je taj incident ozbiljno osramotio američku mornaricu i Agenciju za nacionalnu sigurnost te nanio golemu štetu administraciji predsjednika Lyndona Johnsona. Bio je to zaista težak udarac za Washington koji je bio zaokupljen ratom u Vijetnamu zbog čega ga je osuđivao cijeli svijet. Tu situaciju dva dana prije zarobljavanja Puebla, iskoristili su sjevernokorejski komandosi koji su napali službenu rezidenciju južnokorejskog predsjednika Park Chung-hea u Seulu. Premda nisu ubili predsjednika, usmrtili su na desetke Južnokorejaca i četiri Amerikanaca.
Budući da posada Puebla nije željela potpisati lažna priznanja, Sjevernokoreanci su ih, kako su poslije svjedočili, premlaćivali, držali polugole na temperaturama ispod nule, nisu ima davali spavati te su ih izgladnjivali. Kad je vidio da nema drugog izlaza, kako bi poštedio posadu, zapovjednik broda Bucher potpisao je izjavu da više “nikada neće sudjelovati niti u jednom sramotnom činu agresije ove vrste.” Potom su i svi drugi vojnici potpisali slična priznanja.
Oslobođeni su nakon 11 mjeseci
Zatvorenici su zatim odvedeni u jedno sele u blizini Pjongjanga, gdje su bili prisiljeni proučavati i učiti napamet djela oca nacije Kim Il-sunga i ostalih propagandnih materijala. Ako su slabije pamtili ili su kršili stroge propisa života u logoru, bili su kažnjavani i terorizirani.
Nakon dugotrajnih i mučnih pregovora, 23. prosinca 1968., 11 mjeseci nakon zarobljavanja Puebla, američki i sjevernokorejski pregovarači postigli su nagodbu. SAD su pristale priznati da je brod bio u sjevernokorejskim teritorijalnim vodama, ispričale su se narodu Sjeverne Koreje te su obećale da se takvo što više nikada neće ponoviti. Nakon toga je 82 člana posade preko Mosta bez povratka u pograničnom mjestu na Panmunjomu prešlo u Južnu Koreju, da bi za Božić stigli kući, gdje su dočekani kao heroji.
