Prokletstvo tri točkice i dalje živi u Hrvatskoj. Kad je prije više od mjesec dana donesena odluka da Hrvatska ide u izolaciju i da se zatvara niz gospodarskih objekata i obrta, tri točkice su i doslovno stajale na kraju rečenice o tome što se sve mora zatvoriti – od sutra ujutro.
Pojašnjenje o tome tko smije, a tko ne smije u sedam ujutro uopće otvoriti vrata svojih radnji objavljeno je u odluci Nacionalnog stožera civilne zaštite tek oko – ponoći.
Kako uopće – otvoriti vrata?
Kako je bilo kod ulaska u izolaciju, slično je i s izlaskom iz nje – divota promišljenog, pravovremenog i preciznog odlučivanja ostala je, dakle, sasvim postojana. Jučer je na Vladi objavljeno koje se mjere relaksiraju od ponedjeljka, ali bez – detalja. U trenutku pisanja ovog teksta, a već je polovica zadnjeg radnog dana prije stupanja mjera na snagu još se ne zna točno koje će linije javnog prometa biti puštene i pod kojim uvjetima, ne zna se kakve će mjere sigurnosti biti nužne u trgovinama i obrtima koji će moći otvoriti svoja vrata.
Tako poduzetnici i obrtnici još ne znaju, primjerice, koliko će im mušterija odjednom smjeti biti u radnjama, što će morati imati od zaštitne opreme na sebi, hoće li morati mjeriti temperaturu na ulazu i slične trice koje se moraju isplanirati, nabaviti i primijeniti prije nego se može početi s poslom.
Najkompletniji u EU
Da se dođe do same najave relaksacije mjera, pritom, vlast je provela dane i dane u konzultacijama, pripremama i odlučivanju. Životno važni detalji o njihovoj provedbi, pritom, stižu s dodatnim zakašnjenjem.
Slično je bilo i s prvim paketom mjera za pomoć gospodarstvu. Nakon desetak dana provedenih u razgovorima i konzultacijama, Vlada je donijela mjere koje su toliko ozlojedile poduzetnike da su se u dan-dva udružili u novu, agresivnu lobističku udrugu koja je zahtijevala da se one dramatično dorade. Iako je Andrej Plenković predstavljajući na sjednici Vlade prvi paket mjera skromno izjavio kako se možda radi o najkompletnijem paketu mjera u svim članicama EU, niti dva tjedna kasnije je morao predstavljati – novi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvostruka konotacija odlaska u školu
Priča o izgubljenom vremenu, mimikriji učinkovitosti i nedorađenim potezima ne bi bila kompletna bez potpunog debakla odgovornosti kojem svjedočimo u školstvu. Ovaj loš izgovor za školsku godinu, što tzv. on-line nastava (a u biti uglavnom tek verzija dopisne škole) svakako jest, pretvorio se i u novi nastavak serijskog bježanja od odgovornosti kakvo je često bilo tipično za aktualnu Vladu u njenom mandatu.
Ideja da će roditelji sami odlučiti o tome hoće li slati djecu u škole (1.-4. razred, za ostale je, po svemu sudeći, s klupama gotovo do rujna), naime, jednako je bježanje od politički nezgodnih odluka kao i čuvena dvostruka konotacija pozdrava “Za dom spremni” koju je Vlada isukala kad je željela izbjeći išta napraviti na politički zapaljivu temu rehabilitacije ustaštva.
Bijeg ministrice Divjak
Nadalje, prebacivanje odluke oko toga trebaju li djeca u školu na roditelje potpuno je identično bijegu ministrice Blaženke Divjak od problema s jesenskim štrajkom prosvjetara. “To su igre moći između sindikata i vlade i u tomu neću sudjelovati”, kazala je ministrica u studenom prošle godine kad je problem – u njenom resoru – doista eskalirao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je i sad – težinu “dvostruke konotacije” odluke o odlasku djece u školu ministrica i Vlada velikodušno prepuštaju roditeljima. Pa će, ako sve s epidemiološke strane bude u redu, za činjenicu da su djeca koja su ostala doma dobila slabije obrazovanje biti krivi – roditelji.
Dogodi li se, daleko bilo, da škole postanu novo žarište epidemije – opet će za posljedice biti krivi roditelji, jer su, eto, imali izbor da djecu ostave kući. U zemlji koja se “najbolje nosi s pandemijom”, čiji je paket gospodarskih mjera “najkompletniji u EU” i čiji model on-line nastave “druge zemlje slijede” drugačije, uostalom, ni ne može biti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo ulazili, tako i izlazimo iz izolacije - s nedorađenim odlukama i upornim izbjegavanjem odgovornosti
Vlast se danima konzultirala oko relaksacije mjera. Životno važni detalji o njihovoj provedbi opet - kasne
Ideja da će roditelji sami odlučiti o tome hoće li slati djecu u škole jednako je bježanje od politički nezgodnih odluka kao i čuvena dvostruka konotacija pozdrava “Za dom spremni” koju je Vlada isukala kad je željela izbjeći išta napraviti na politički zapaljivu temu rehabilitacije ustaštva.
Prokletstvo tri točkice i dalje živi u Hrvatskoj. Kad je prije više od mjesec dana donesena odluka da Hrvatska ide u izolaciju i da se zatvara niz gospodarskih objekata i obrta, tri točkice su i doslovno stajale na kraju rečenice o tome što se sve mora zatvoriti – od sutra ujutro.
Pojašnjenje o tome tko smije, a tko ne smije u sedam ujutro uopće otvoriti vrata svojih radnji objavljeno je u odluci Nacionalnog stožera civilne zaštite tek oko – ponoći.
Kako uopće – otvoriti vrata?
Kako je bilo kod ulaska u izolaciju, slično je i s izlaskom iz nje – divota promišljenog, pravovremenog i preciznog odlučivanja ostala je, dakle, sasvim postojana. Jučer je na Vladi objavljeno koje se mjere relaksiraju od ponedjeljka, ali bez – detalja. U trenutku pisanja ovog teksta, a već je polovica zadnjeg radnog dana prije stupanja mjera na snagu još se ne zna točno koje će linije javnog prometa biti puštene i pod kojim uvjetima, ne zna se kakve će mjere sigurnosti biti nužne u trgovinama i obrtima koji će moći otvoriti svoja vrata.
Tako poduzetnici i obrtnici još ne znaju, primjerice, koliko će im mušterija odjednom smjeti biti u radnjama, što će morati imati od zaštitne opreme na sebi, hoće li morati mjeriti temperaturu na ulazu i slične trice koje se moraju isplanirati, nabaviti i primijeniti prije nego se može početi s poslom.
Najkompletniji u EU
Da se dođe do same najave relaksacije mjera, pritom, vlast je provela dane i dane u konzultacijama, pripremama i odlučivanju. Životno važni detalji o njihovoj provedbi, pritom, stižu s dodatnim zakašnjenjem.
Slično je bilo i s prvim paketom mjera za pomoć gospodarstvu. Nakon desetak dana provedenih u razgovorima i konzultacijama, Vlada je donijela mjere koje su toliko ozlojedile poduzetnike da su se u dan-dva udružili u novu, agresivnu lobističku udrugu koja je zahtijevala da se one dramatično dorade. Iako je Andrej Plenković predstavljajući na sjednici Vlade prvi paket mjera skromno izjavio kako se možda radi o najkompletnijem paketu mjera u svim članicama EU, niti dva tjedna kasnije je morao predstavljati – novi.
Dvostruka konotacija odlaska u školu
Priča o izgubljenom vremenu, mimikriji učinkovitosti i nedorađenim potezima ne bi bila kompletna bez potpunog debakla odgovornosti kojem svjedočimo u školstvu. Ovaj loš izgovor za školsku godinu, što tzv. on-line nastava (a u biti uglavnom tek verzija dopisne škole) svakako jest, pretvorio se i u novi nastavak serijskog bježanja od odgovornosti kakvo je često bilo tipično za aktualnu Vladu u njenom mandatu.
Ideja da će roditelji sami odlučiti o tome hoće li slati djecu u škole (1.-4. razred, za ostale je, po svemu sudeći, s klupama gotovo do rujna), naime, jednako je bježanje od politički nezgodnih odluka kao i čuvena dvostruka konotacija pozdrava “Za dom spremni” koju je Vlada isukala kad je željela izbjeći išta napraviti na politički zapaljivu temu rehabilitacije ustaštva.
Bijeg ministrice Divjak
Nadalje, prebacivanje odluke oko toga trebaju li djeca u školu na roditelje potpuno je identično bijegu ministrice Blaženke Divjak od problema s jesenskim štrajkom prosvjetara. “To su igre moći između sindikata i vlade i u tomu neću sudjelovati”, kazala je ministrica u studenom prošle godine kad je problem – u njenom resoru – doista eskalirao.
Tako je i sad – težinu “dvostruke konotacije” odluke o odlasku djece u školu ministrica i Vlada velikodušno prepuštaju roditeljima. Pa će, ako sve s epidemiološke strane bude u redu, za činjenicu da su djeca koja su ostala doma dobila slabije obrazovanje biti krivi – roditelji.
Dogodi li se, daleko bilo, da škole postanu novo žarište epidemije – opet će za posljedice biti krivi roditelji, jer su, eto, imali izbor da djecu ostave kući. U zemlji koja se “najbolje nosi s pandemijom”, čiji je paket gospodarskih mjera “najkompletniji u EU” i čiji model on-line nastave “druge zemlje slijede” drugačije, uostalom, ni ne može biti.