Kako smo uopće došli do toga da je dr. Banožić, s onim smiješnim priručnikom, kandidat za profesuru?
Uz ne prezahtjevne uvjete koji se u praksi - javna je to akademska tajna - tumače vrlo široko, danas u Hrvatskoj nije problem napredovati do najviših profesorskih zvanja
Gledajući isključivo iz znanstveno-nastavnog kuta, procedura je prilično jasna. Nužno je zadovoljiti kriterije koje, jednim dijelom, propisuju državna tijela, a drugim dijelom rektori okupljeni u Rektorski zbor. Uz zadovoljene, ne prezahtjevne uvjete koji se u praksi – javna je to akademska tajna – tumače vrlo široko, danas u Hrvatskoj nije problem napredovati do najviših profesorskih zvanja uz relativno siromašan znanstveni ili nastavni doprinos.
Uvjeti o objavljivanju na hrvatskom jeziku, nastavni materijali pod koje se mogu podvaliti čudesa poput opjevanog Banožićevog priručnika ili ideja o tome da se posebno vrednuje doprinos profesora u tijelima lokalne i regionalne samouprave. Ovo su samo neki od postojećih ili predloženih labavih uvjeta temeljem kojih se može (ili se najavljuje da će se moći) napredovati u hrvatskoj znanosti, a među kojima valja tražiti uzroke slučaja Banožić i mnogih tome sličnih.
Neambiciozni uvjeti
Da bi nastavnici u visokom školstvu napredovali, oni moraju – prema još uvijek važećim propisima – zadovoljavati znanstvene i nastavno-stručne uvjete. Prve propisuje Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj (posljednji takvi uvjeti doneseni su 2017. godine), a potonje Rektorski zbor (posljednji takvi uvjeti također su doneseni 2017.)
Neambicioznost uvjeta za znanstveno napredovanje, možda se najbolje ogleda u kriteriju koji je postavljen u području humanističkih znanosti (npr. filozofija). Propisano je – a to je još uvijek na snazi – da u humanistici “najmanje 25 posto bodova od broja radova potrebnih za izbor u određeno znanstveno zvanje mora biti ostvareno na temelju radova objavljenih na hrvatskom standardnom jeziku”. Što ovaj uvjet znači u praksi?
Želi li neka institucija koja djeluje u području humanističkih znanosti zaposliti vrsnog stranog znanstvenika iz tog područja, neće to moći učiniti jer on – sasvim sigurno – s korpusom svojih radova neće moći ostvariti propisan postotak bodova na radovima na hrvatskom jeziku, jer hrvatski jezik ne zna niti je na njemu objavljivao. Upućeniji u ove akademske (ne)prilike, sjetit će se da su ovakvi uvjeti u humanistici doneseni kako bi se, zapravo, dodatno utvrdile postojeće klike, nesklone ambicioznijoj, međunarodno konkurentnoj znanosti.
Poslužio se ponuđenim
Među nastavno-stručnim kriterijima, koje je propisao Rektorski zbor, našao se i onaj o nastavnom materijalu koji mora biti recenziran, odobren od faksa i objavljen na webu. Ovo je jedan od primjera kako se vrednuje nastavni doprinos. U ove se formalne predispozicije uklapa Banožićev prepisani priručnik “E-marketing”, zapravo skup običnih – loših i zastarjelih – Power Point prezentacija.
Drugim riječima, Banožić se zapravo samo poslužio onime što mu je od traženih uvjeta ponuđeno za eventualno napredovanje. U neformalnim razgovorima s cijelim nizom uglednih i cijenjenih profesora, mogu se čuti njihove upozoravajuće opaske kako je s takvim materijalima – sklepanim prezentacijama – posljednjih godina napredovalo na stotine ljudi.
‘Nesistem’ koji svima odgovara
U postojećim uvjetima za napredovanje sveučilišnih profesora u redovitu profesuru, stoji i onaj o institucijskom doprinosu. Institucijski doprinos mogu ostvariti ako, primjerice, sudjeluju u radu sveučilišnih ili fakultetskih tijela – povjerenstava, radnih skupina, odbora… I ova je odredba, kada je donesena 2017., izazvala polemike jer ulazak u sveučilišna ili fakultetska tijela ponekad nije moguć onima koji nisu u milosti klika koje o tome odlučuju.
Među rijetkim reakcijama iz akademskog svijeta na slučaj Banožić, odnosno na siromašne kriterije za napredovanje u hrvatskoj znanosti i visokom školstvu, akademik Vlatko Silobrčić protekloga je tjedna u izjavi za N1 televiziju rekao kako ga ništa od toga ne iznenađuje. “U hrvatskoj sam znanosti 70 godina i tvrdim, a mogu to dokazati, da u tih 70 godina u Hrvatskoj nisu nikad u znanosti postojali isti kriteriji kao u svijetu za funkcioniranje sistema i za napredovanje”, ustvrdio je.
Znakovito je dodao kako smatra da hrvatska akademska zajednica o svemu tome šuti “zato što joj odgovara takvo stanje jer se u takvom nesistemu lako napreduje”. Snježana Prijić Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci koje se posljednjih godina pokušava snažno međunarodno pozicionirati i umrežiti, za Novu TV je pak ustvrdila kako aktualni kriteriji jednostavno nisu dovoljni.
Prilika za postrožavanje
“Ako se oslonimo na ove kriterije, bit ćemo točno tamo gdje jesmo, i na ranking listama i u usporedbi s nama bliskim i sličnim sveučilištima. Svi naši profesori napreduju u skladu s kriterijima i upravo ta razina produkcije, i znanstvene i inovacija, nije dovoljna da bismo se mi bolje pozicionirali”, istaknula je riječka rektorica. Priliku da cijelu priču podignu na višu, kompetitivniju razinu, rektori okupljeni u Rektorskom zboru imaju upravo sada.
Zbog novog Zakona o visokom obrazovanju, naime, radi se na novim uvjetima za napredovanje profesora. Iz radnog materijala koji je procurio u javnost, a kojim se detaljno bavio novinar Duje Kovačević za portal srednja.hr, vidljivo je da se ide u smjeru djelomičnog postrožavanja. Međutim, u radnom materijalu mogu se naći i odredbe prema kojima će profesori bodove za napredovanje moći skupljati kroz članstva u savjetima jedinica lokalne i regionalne samouprave.
Stoga je znakovita najava trenutnog predsjednika Rektorskog zbora, zagrebačkog rektora Stjepana Lakušića, da će konačni prijedlog dokumenta – prije slanja na usvajanje – biti upućen na raspravu akademskoj zajednici. Kako će, pak, reagirati zajednica kojoj “odgovara takvo stanje jer se u takvom nesistemu lako napreduje”?