Rasprava na Telegramu: Radovan Fuchs je sada, dok je ministar, napredovao u karijeri na faksu, i nije jedini. Je li to moralno?
Stajališta iznose akademik Vlatko Silobrčić, rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija te Ministarstvo znanosti i obrazovanja
Čini nam se da ova otvorena rasprava ostaje na svojevrsnoj međi dvaju pitanja; ima li hrvatska akademska zajednica profesionalnog i moralnog integriteta oduprijeti se eventualnim pritiscima s pozicija moći i djelovati isključivo prema propisanim kriterijima ili je ta ista zajednica kroz godine dovoljno derogirana da o tome – ni u dobroj vjeri – ne može biti govora?
Pokušaj promocije ministra obrane Marija Banožića u izvanrednog profesora, koji se pretvorio u javni spektakl zbog njegovih stručnih opažanja o MySpaceu i disketama, otvorio je pitanje akademskog napredovanja dužnosnika dok obnašaju svoje dužnosti. Iako je Banožić odustao od postupka nakon javnog pritiska, u zraku je ostalo visjeti pitanje: je li uopće opravdano da on, s pozicije političke moći u kojoj se neminovno nalazi, aplicira za profesorsko napredovanje?
Niz je primjera političara koji su se uspinjali akademskom hijerarhijom dok su obnašali neku od dužnosti. Gledajući aktualnu Vladu, osim Banožića, tek na pokušaju ostao je i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman kojemu se nakratko smiješila docentura. Ministar znanosti Radovan Fuchs napredovao je u najviše profesorsko zvanje tijekom obnašanja ministarske dužnosti, a iduće bi godine u redovitu profesuru mogao napredovati ministar Davor Filipović.
Trebaju li se djelujući političari tijekom obnašanja dužnosti suzdržati od uspinjanja akademskom hijerarhijom ili je napredovanje u znanosti neizostavna obveza bez obzira na okolnosti? Raspravu o ovoj temi otvorili smo s akademikom Vlatkom Silobrčićem, u javnosti priznatim autoritetom za pitanja akademske etike, te s rektoricom Sveučilišta u Rijeci Snježanom Prijić Samaržijom. U priču smo uključili i resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, tvorce znanstveno-obrazovne politike u Republici Hrvatskoj.
‘Etički nedopustiv konflikt interesa’
Napredovanje u znanosti, podsjetimo, njen je sastavni dio. Ono podrazumijeva da znanstvenici ispunjavaju određene (znanstvene i, na fakultetima, nastavne) kriterije i sukladno njima penju se u akademskoj hijerarhiji, primjerice od radnog mjesta docenta do redovitog profesora ili od znanstvenog suradnika do znanstvenog savjetnika. Izbor u viši stupanj u pravilu ide svakih pet godina.
Kada se govori o napredovanju “društveno utjecajnih”, za akademika Silobrčića – nekadašnjeg šefa sada ugašenog saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju – nema dvojbe. Riječ je, smatra, o čistom konfliktu interesa koji je etički nedopustiv. Podcrtava važnu distinkciju između prava s jedne te društvenih konvencija, etike i morala s druge strane.
“Nije protuzakonito da bilo koji ministar traži, dok je ministar, da napreduje u akademskoj karijeri. Ipak, s moralnog gledišta nije jednako polazište za ministra i bilo kojeg drugog građanina”, kaže Silobrčić. Za ministra bi to, nastavlja, trebao biti jasan sukob između javnog i privatnog interesa. “To se lijepo može vidjeti u uređenim državama kada ministri daju ostavku, iz moralnih razloga, za puno bezazlenije prekršaje”, ističe akademik.
Obveza napredovanja i dužnosnički mandat
Iz Ministarstva znanosti nam, pak, kažu kako je teško donijeti univerzalan sud o napredovanju ljudi iz sustava znanosti i visokog obrazovanja koji istovremeno obnašaju državne dužnosti. Njihova je zakonska obaveza, napominju, napredovati svakih pet godina, a ako to izostane, moguć je otkaz ugovora o radu. “Stoji činjenica da im obveze miruju dok im traje dužnosnički mandat”, kažu iz ministarstva, no navode hipotetski primjer.
Ako nekom dužnosniku, koji je došao iz sustava znanosti, tijekom dužnosničkog mandata dođe rok za napredovanje pa ako tu obavezu ne ispuni, on može biti “optužen da je zanemario svoje akademske obaveze te da ga je dužnosnički mandat ustvari spasio od otkaza ugovora o radu”, kažu iz Ministarstva. Osvrću se i na upitnu etičnost priče napredovanja dužnosnika.
“Ukoliko institucija potpuno neovisno i autonomno provodi transparentan i zakonit postupak, nikakva pozicija moći ne može promijeniti činjenicu ispunjava li kandidat kriterije za izbor ili ne te u takvim slučajevima pozicija moći kandidatu ne može donijeti nikakvu prednost”, argumentiraju iz Ministarstva na širok Telegramov upit. Druga je stvar, dodaju, ako se tijekom postupka ne poštuju zakonski i podzakonski propisi i pravila.
Ključ u kvaliteti znanstvenog rada
Pitali smo i za posljednje napredovanje ministra Fuchsa u naslovno trajno profesorsko zvanje na Sveučilištu u Rijeci provedeno tijekom 2021. kada je bio na ministarskoj dužnosti. Kažu kako niti jedan od uvjeta, koji su bili potrebni za izbor u trajno profesorsko zvanje, Fuchs nije stekao tijekom obavljanja dužnosti ministra, već ranije. “Ministru izbor u trajno naslovno zvanje materijalno ni znanstveno nije značio ništa. Izbor u trajno naslovno zvanje bio je samo logičan slijed izbora u zvanja unutar visokoškolskog sustava”, poručili su nam.
Rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija kaže kako ne vidi zašto bi dužnosnici aktivirali veze ili svoju poziciju moći ako imaju nedvojbeno ispunjene kriterije za napredovanje. “Ne kažem da ne vidim razloge koji su doveli do toga da zajednica sumnja u utemeljenost nekih znanstvenih napredovanja, no mislim da su u pozadini uvijek bili izdvojeni slučajevi gdje su izostali autentični rezultati pa se neadekvatna kvaliteta znanstvenog rada onda prisnažila pozicijom moći”, govori čelnica sveučilišta na kojem je ministar Fuchs obavio svoja naslovna profesorska napredovanja.
Prijić Samaržija ovu priču gleda isključivo kroz kvalitetu znanstveno-nastavnog rada. Zahtjev da kvalitetni znanstvenici zastanu s napredovanjem zbog dužnosti, vidi kao “svojevrsnu supererogaciju, zahtjev za činom povrh moralne dužnosti, iako bi čin vjerojatno izazvao respekt”. Stoga za prigovor da tijekom dužnosničke pozicije nije etično napredovati uz nedvojbeno ispunjene kriterije kaže kako joj “pomalo nalikuje na demagogiju koja se hrani otporom prema elitama općenito, ili nekim posebnim političkim elitama”.
Relativizacija svih postignuća
Telegramova sugovornica razlikuje, pritom, napredovanja dužnosnika koji su na svoje pozicije došli iz sustava znanosti i koji se u pravilu u njega vraćaju, od onih koji su karijeru gradili izvan akademije.
“Nije isto ako netko tko gradi karijeru izvan akademskog sustava podnese zahtjev za napredovanjem baš tijekom dužnosničkog mandata, jer se tad stvara prostor razborite sumnje o mogućnosti kvalitetnog vođenja dvije nove karijere, a potom i oslanjanja na poziciju moći”, kaže.
Rektorica ističe kako je relativno lako, oslanjajući se na zdrav razum, razlučiti da nije etično napredovanje bez stvarnih zasluga, kao niti diskriminacija ili privilegiranje pojedinaca po političkoj pripadnosti te zloporaba položaja moći za napredovanje. “Međutim, čini mi se da smo zbog opetovanih devijacija u sustavu i širem društvu upali u mentalni i komunikacijski sklop relativiziranja svih postignuća, kao da objektivni kriteriji kvalitete i etičnosti više ne postoje”, navodi.
Pogledi na znanstveni sustav
“Dominira nepovjerenje u institucije”, nastavlja Prijić Samaržija, “u takozvane uhljebe, u elite, u poduzetnike, u krupni kapital, u civilno društvo, u EU te u ne-EU. Ta je buka kritika i prozivki, prožeta strašću i frustracijama, istisnula zdrav razum i racionalnu procjenu. To se onda, pogrešno, pokušava riješiti uvođenjem novih pravila i restrikcija”, zaključuje riječka rektorica.
S druge strane, akademik Silobrčić na sustav gleda daleko sumornije. Argumentira kako u malom hrvatskom znanstvenom sustavu postoji kroničan manjak nepristrane ocjene i procjene što je dovelo do derogacije kvalitete cijeloga sustava.
“Mala znanstvena zajednica i neetični profesionalci pogubni su za održavanje standarda kvalitete u akademskoj zajednici”, kaže akademik.
Otvorena pitanja hrvatske akademije
Uvjeren je, kaže, kako zbog toga većinu znanstvene zajednice u Republici Hrvatskoj čine ljudi koji bi teško u svijetu imali položaje koje su ovdje stekli. Zaključuje turobnom računicom.
“Nemam svježe podatke, ali u vrijeme kada je tih podataka bilo, stvarni bi broj znanstvenika u RH – po svjetskim kriterijima – mogao biti oko 10 posto od broja znanstvenika koji su registrirani u Ministarstvu”, kaže Silobrčić.
Stoga nam se čini da ova otvorena rasprava ostaje na svojevrsnoj međi dvaju pitanja; ima li hrvatska akademska zajednica profesionalnog i moralnog integriteta oduprijeti se eventualnim pritiscima s pozicija moći i djelovati isključivo prema propisanim kriterijima i visokim etičkim zahtjevima ili je ta ista zajednica kroz godine dovoljno derogirana da o tome – ni u dobroj vjeri – ne može biti govora?