Hrvatska je tek 30. studenog 2000. godine kao 140. država postala punopravnom članicom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koja ima svoje temelje u GATT-u (General Agreement on Tarrifs and Trade), a koji je bio na snazi od 1948. do 1994. WTO je osnovan 1. siječnja 1995. stupanjem na snagu Sporazuma iz Marrakecha te se i većina istočnoeuropskih država našla među osnivačima WTO-a. Slovenija je postala članicom 30. srpnja 1995., Bugarska 1996., Estonija i Latvija 1999., a Albanija 8. rujna 2000. godine.
Hrvatska je formalno započela pripreme za pristup GATT-u u listopadu 1993., ali zbog mudrosti tadašnjega državnog vodstva i izgradnje autohtone verzije rođačkoga kapitalizma nije željela biti među osnivačima WTO-a. Ozbiljniji pregovori o pristupu počeli su tek 1997. godine, u vrijeme kada se Hrvatska, zbog kršenja elementarnih standarda liberalne demokracije, već našla u posvemašnjoj političkoj izolaciji.
Ti pregovori su i bez utjecaja i lobiranja prije spomenutih rođaka bili u slijepoj ulici sve do parlamentarnih izbora održanih 3. siječnja 2000. godine. Tadašnji odlazak HDZ-a s vlasti omogućio je i stvarni početak procesa hrvatskoga političkog, gospodarskog i sigurnosnog integriranja u onaj dio svijeta kojemu danas pripada.
Francuzi su prema Hrvatskoj bili neumoljivi
Stjecajem okolnosti hrvatski ulazak u WTO 2000. godine bio je i kolateralnom žrtvom ondašnjega američko-francuskoga sukoba oko reguliranja trgovine audio-vizualnim uslugama. Francuzi su tražili da Hrvatska postane članicom WTO-a po njihovom „modelu“ koji je osiguravao povlašteno javno prikazivanje i emitiranje nacionalnim produkcijama, a Amerikanci su se naravno tome protivili.
Kada sam nakon nekoliko krugova neuspješnih pregovora s jednom i drugom stranom zatražio od ondašnjega francuskog veleposlanika u Zagrebu da nam dopuste da uđemo po američkom modelu jer nama kao malenoj zemlji sa skromnom produkcijom francuski model ne donosi neke naročite koristi on mi je lakonski odgovorio: “Kamo vam se žuri? Primit će vas u članstvo za nekoliko godina.”
Francuzi su cijelo vrijeme ostali neumoljivi, ni posjet tadašnjega predsjednika Republike Stjepana Mesića Parizu, ni privatna večera s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom u Elizejskoj palači nisu utjecali na francusku nepopustljivost te su na kraju Amerikanci ipak prihvatili naše obrazloženje da mi kao buduća članica Europske unije trebamo postati članicom WTO-a po europskom (francuskom) modelu povlaštenoga prikazivanja nacionalne filmske i glazbene produkcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladao je narativ da su Francuzi povijesno saveznici Srbije
Pred samo okončanje pregovora Amerikanci su zatražili smanjenje stope PDV-a na kino ulaznice te je PDV s 22% promijenjen na 0 % na veliko zadovoljstvo hrvatskih kino prikazivača i gledatelja. Nakon američke privole u samo nekoliko mjeseci završili smo cjelokupnu proceduru i postali 140. članicom WTO-a na zadnji dan studenog 2000. godine, a naš novi „strateški partner“ ne samo da nam u tome naporu nije pomogao, nego je koristio i našu slabašnu poziciju i veliku ambiciju za ostvarenje svojih vlastitih interesa u svome stalnom prijeporu s vodećom globalnom silom.
Francuski predsjednik Francois Mitterand (1981. – 1995.) blago rečeno nije bio među zagovornicima hrvatske pozicije u prvoj polovini devedesetih. Opterećen strahom od njemačkoga ujedinjenja, u raspadu Jugoslavije vidio je ponajviše jačanje njemačkoga utjecaja, a hrvatski „Danke Deutschland“ samo je potvrdio njegovo uvjerenje prema kojem novonastale države, Hrvatska i Slovenija, ulaze u njemačko-austrijsku orbitu.
I u tadašnjoj hrvatskoj politici prevladavao je narativ da su Francuzi povijesno saveznici Srbije, te da zbog toga jedva prikriveno podržavaju politiku Slobodana Miloševića iako je upravo jedan Francuz, i to jedan od najbližih suradnika predsjednika Mitteranda, Robert Badinter bio na čelu Arbitražne komisije koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 1991., a prema čijim stajalištima su granice između bivših jugoslavenskih republika postale državnim granicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanovo darivanje Francuza tunelom Učka
U svibnju 1995. Jacques Chirac započinje svoj prvi predsjednički mandat, a Franjo Tuđman u rujnu mjesecu iste godine i formalno daruje francuskome Bouyguesu tunel Učku te 54 km već izgrađenih istarskih brzih cesta. Darovnica je bila u obliku privatno-javnoga partnerstva i koncesijskoga ugovora u trajanju do 2034. godine, a francuski se partner obavezao sagraditi još 90 km polu-autocesta i sukladno porastu prometa, sve dionice uključujući i one koje je dobio darovnicom, u profilu autocesta.
Tu je obavezu više-manje ispunio nakon 25 godina mukotrpnoga ubiranja tunelarine i cestarina te je nakon prošlogodišnjega produljenja važenja koncesije do 2039. krenuo i s probijanjem druge cijevi tunela Učka koja bi trebala biti završena 2023., znači samo 28 godina nakon velikodušne darovnice Franje Tuđmana.
Ako sve bude teklo po planu svečano otvaranje druge cijevi tunela mogao bi uveličati i prelet eskadrile borbenih aviona Rafale hrvatskih oznaka, a sve u cilju potvrde hrvatsko-francuskoga „strateškoga partnerstva“ koje je i prije kupnje francuskih polovnih borbenih zrakoplova dodatno ojačano još jednim javno-privatnim partnerstvom, onim na zagrebačkome aerodromu. Istina, Francuzi su u međuvremenu upravljanje zagrebačkim aerodromom prebacili na Turke, ali to su već finese u koje u tim javno-privatnim i strateškim partnerstvima ipak ne treba ulaziti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se poklope nacionalni i osobni interesi
Oni koji su gledali televizijsku seriju The Crown možda pamte scenu u kojoj Anthony Eden, tada britanski ministar vanjskih poslova, kaže kralju Georgeu VI da treba savjetovati premijeru Winstonu Churchillu povlačenje s te dužnosti zbog poznih godina i bolesti, a sve u svrhu obrane i zaštite nacionalnih interesa. Kralj mu uz cinični osmijeh odgovara protupitanjem: “Je li to britanski nacionalni interes ili samo interes Anthonyja Edena?”
Nekoliko godina kasnije Anthony Eden postao je britanskim premijerom, a ta scena anegdotalno pokazuje kako se zbog spleta različitih okolnosti mogu stvarno, potpuno ili djelomično, poklopiti nacionalni i osobni interesi onih koji ih po svojoj funkciji trebaju štiti.
Prije 3 godine nije bilo važno partnerstvo s Francuskom
Vijeće za obranu je u ožujku 2018. preporučilo hrvatskoj Vladi kupnju 12 rabljenih izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Članovi Vijeća za obranu tada su među ostalima bili predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i ministri Damir Krstičević, Marija Pejčinović-Burić i Zdravko Marić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Javnost je bila fascinirana superiornošću i borbenim performansama tih aviona, a sve je bilo dodatno garnirano važnošću strateškoga partnerstva Hrvatske i Izraela. Zašto prije samo tri godine nije bilo važno strateško partnerstvo Hrvatske i Francuske, nitko nije spominjao čak ni potrebu rada na takvome partnerstvu, i zašto smo tada odlučili kupiti tri desetljeća stare F-16 Barak, a ne samo 15 godina stare Rafale, nitko se nije ni potrudio objasniti.
Prvo smo morali kupiti skupe avione da bismo ugostili šefa Francuske
No zahvaljujući Amerikancima, koji su uskratili suglasnost Izraelu za prodaju tih aviona, hrvatska je Vlada morala ići na „popravni“ na kojemu je najednom otkrila važnost hrvatsko-francuskoga strateškog partnerstva i kupila francuske polovne avione za dvostruko višu cijenu od cijene onih izraelskih, a čije će letenje i održavanje u narednih 30 godina stajati između 24 i 30 milijardi kuna i o čemu sam već pisao u više navrata. Je li se utjecajem svemirskih silnica poklopio karijerni interes premijera Plenkovića i hrvatski nacionalni interes, baš kao i u prije spomenutome razgovoru Anthonyja Edena i kralja Georgea VI, znat ćemo tek za koje desetljeće.
Činjenica je da u ožujku 2018., kada je Vijeće za obranu preporučilo odabir izraelske ponude nismo mogli znati ni sa sigurnošću predvidjeti rezultate hrvatskih i njemačkih parlamentarnih i američkih predsjedničkih izbora, činjenica je da je rezultat njemačkih izbora barem privremeno učinio francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona najvažnijim europskim političarem, i činjenica je da smo najprije morali kupiti francuske avione da bismo ugostili francuskoga predsjednika i postali francuski „strateški partner“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili jednostavnije, bez trgovine ne bi bilo ni strategije, ali bome ni osobnih karijernih i političkih probitaka, koji mogu, ali i ne moraju biti u skladu s imaginarnim hrvatskim nacionalnim interesima. Osobno sam po uvjerenju europski federalist, uvjeren sam u potrebu snaženja svih europskih institucija uključujući i stvaranje zajedničke vojske, i zagovornik sam proširenja Europske unije na sve države zapadnoga Balkana. Možda je sve to, osim proširenja, i politika Emmanuela Macrona, možda je to blisko čak i Andreju Plenkoviću iako on to sigurno neće javno priznati, možda će sve to jednom biti proglašeno i hrvatskim nacionalnim interesom, ali kakve to veze ima s kupnjom aviona?
Kako su nam Francuzi, nakon desetljeća iskorištavanja, iznenada postali 'strateški partneri'
Redovito su koristili našu slabašnu poziciju, kočili nam ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju, okoristili se tunelom Učka i zagrebačkim aerodromom...
Činjenica je da smo najprije morali kupiti francuske avione da bismo ugostili francuskoga predsjednika i postali francuski 'strateški partner'
Hrvatska je tek 30. studenog 2000. godine kao 140. država postala punopravnom članicom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koja ima svoje temelje u GATT-u (General Agreement on Tarrifs and Trade), a koji je bio na snazi od 1948. do 1994. WTO je osnovan 1. siječnja 1995. stupanjem na snagu Sporazuma iz Marrakecha te se i većina istočnoeuropskih država našla među osnivačima WTO-a. Slovenija je postala članicom 30. srpnja 1995., Bugarska 1996., Estonija i Latvija 1999., a Albanija 8. rujna 2000. godine.
Hrvatska je formalno započela pripreme za pristup GATT-u u listopadu 1993., ali zbog mudrosti tadašnjega državnog vodstva i izgradnje autohtone verzije rođačkoga kapitalizma nije željela biti među osnivačima WTO-a. Ozbiljniji pregovori o pristupu počeli su tek 1997. godine, u vrijeme kada se Hrvatska, zbog kršenja elementarnih standarda liberalne demokracije, već našla u posvemašnjoj političkoj izolaciji.
Ti pregovori su i bez utjecaja i lobiranja prije spomenutih rođaka bili u slijepoj ulici sve do parlamentarnih izbora održanih 3. siječnja 2000. godine. Tadašnji odlazak HDZ-a s vlasti omogućio je i stvarni početak procesa hrvatskoga političkog, gospodarskog i sigurnosnog integriranja u onaj dio svijeta kojemu danas pripada.
Francuzi su prema Hrvatskoj bili neumoljivi
Stjecajem okolnosti hrvatski ulazak u WTO 2000. godine bio je i kolateralnom žrtvom ondašnjega američko-francuskoga sukoba oko reguliranja trgovine audio-vizualnim uslugama. Francuzi su tražili da Hrvatska postane članicom WTO-a po njihovom „modelu“ koji je osiguravao povlašteno javno prikazivanje i emitiranje nacionalnim produkcijama, a Amerikanci su se naravno tome protivili.
Kada sam nakon nekoliko krugova neuspješnih pregovora s jednom i drugom stranom zatražio od ondašnjega francuskog veleposlanika u Zagrebu da nam dopuste da uđemo po američkom modelu jer nama kao malenoj zemlji sa skromnom produkcijom francuski model ne donosi neke naročite koristi on mi je lakonski odgovorio: “Kamo vam se žuri? Primit će vas u članstvo za nekoliko godina.”
Francuzi su cijelo vrijeme ostali neumoljivi, ni posjet tadašnjega predsjednika Republike Stjepana Mesića Parizu, ni privatna večera s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom u Elizejskoj palači nisu utjecali na francusku nepopustljivost te su na kraju Amerikanci ipak prihvatili naše obrazloženje da mi kao buduća članica Europske unije trebamo postati članicom WTO-a po europskom (francuskom) modelu povlaštenoga prikazivanja nacionalne filmske i glazbene produkcije.
Vladao je narativ da su Francuzi povijesno saveznici Srbije
Pred samo okončanje pregovora Amerikanci su zatražili smanjenje stope PDV-a na kino ulaznice te je PDV s 22% promijenjen na 0 % na veliko zadovoljstvo hrvatskih kino prikazivača i gledatelja. Nakon američke privole u samo nekoliko mjeseci završili smo cjelokupnu proceduru i postali 140. članicom WTO-a na zadnji dan studenog 2000. godine, a naš novi „strateški partner“ ne samo da nam u tome naporu nije pomogao, nego je koristio i našu slabašnu poziciju i veliku ambiciju za ostvarenje svojih vlastitih interesa u svome stalnom prijeporu s vodećom globalnom silom.
Francuski predsjednik Francois Mitterand (1981. – 1995.) blago rečeno nije bio među zagovornicima hrvatske pozicije u prvoj polovini devedesetih. Opterećen strahom od njemačkoga ujedinjenja, u raspadu Jugoslavije vidio je ponajviše jačanje njemačkoga utjecaja, a hrvatski „Danke Deutschland“ samo je potvrdio njegovo uvjerenje prema kojem novonastale države, Hrvatska i Slovenija, ulaze u njemačko-austrijsku orbitu.
I u tadašnjoj hrvatskoj politici prevladavao je narativ da su Francuzi povijesno saveznici Srbije, te da zbog toga jedva prikriveno podržavaju politiku Slobodana Miloševića iako je upravo jedan Francuz, i to jedan od najbližih suradnika predsjednika Mitteranda, Robert Badinter bio na čelu Arbitražne komisije koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 1991., a prema čijim stajalištima su granice između bivših jugoslavenskih republika postale državnim granicama.
Tuđmanovo darivanje Francuza tunelom Učka
U svibnju 1995. Jacques Chirac započinje svoj prvi predsjednički mandat, a Franjo Tuđman u rujnu mjesecu iste godine i formalno daruje francuskome Bouyguesu tunel Učku te 54 km već izgrađenih istarskih brzih cesta. Darovnica je bila u obliku privatno-javnoga partnerstva i koncesijskoga ugovora u trajanju do 2034. godine, a francuski se partner obavezao sagraditi još 90 km polu-autocesta i sukladno porastu prometa, sve dionice uključujući i one koje je dobio darovnicom, u profilu autocesta.
Tu je obavezu više-manje ispunio nakon 25 godina mukotrpnoga ubiranja tunelarine i cestarina te je nakon prošlogodišnjega produljenja važenja koncesije do 2039. krenuo i s probijanjem druge cijevi tunela Učka koja bi trebala biti završena 2023., znači samo 28 godina nakon velikodušne darovnice Franje Tuđmana.
Ako sve bude teklo po planu svečano otvaranje druge cijevi tunela mogao bi uveličati i prelet eskadrile borbenih aviona Rafale hrvatskih oznaka, a sve u cilju potvrde hrvatsko-francuskoga „strateškoga partnerstva“ koje je i prije kupnje francuskih polovnih borbenih zrakoplova dodatno ojačano još jednim javno-privatnim partnerstvom, onim na zagrebačkome aerodromu. Istina, Francuzi su u međuvremenu upravljanje zagrebačkim aerodromom prebacili na Turke, ali to su već finese u koje u tim javno-privatnim i strateškim partnerstvima ipak ne treba ulaziti.
Kad se poklope nacionalni i osobni interesi
Oni koji su gledali televizijsku seriju The Crown možda pamte scenu u kojoj Anthony Eden, tada britanski ministar vanjskih poslova, kaže kralju Georgeu VI da treba savjetovati premijeru Winstonu Churchillu povlačenje s te dužnosti zbog poznih godina i bolesti, a sve u svrhu obrane i zaštite nacionalnih interesa. Kralj mu uz cinični osmijeh odgovara protupitanjem: “Je li to britanski nacionalni interes ili samo interes Anthonyja Edena?”
Nekoliko godina kasnije Anthony Eden postao je britanskim premijerom, a ta scena anegdotalno pokazuje kako se zbog spleta različitih okolnosti mogu stvarno, potpuno ili djelomično, poklopiti nacionalni i osobni interesi onih koji ih po svojoj funkciji trebaju štiti.
Prije 3 godine nije bilo važno partnerstvo s Francuskom
Vijeće za obranu je u ožujku 2018. preporučilo hrvatskoj Vladi kupnju 12 rabljenih izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Članovi Vijeća za obranu tada su među ostalima bili predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i ministri Damir Krstičević, Marija Pejčinović-Burić i Zdravko Marić.
Javnost je bila fascinirana superiornošću i borbenim performansama tih aviona, a sve je bilo dodatno garnirano važnošću strateškoga partnerstva Hrvatske i Izraela. Zašto prije samo tri godine nije bilo važno strateško partnerstvo Hrvatske i Francuske, nitko nije spominjao čak ni potrebu rada na takvome partnerstvu, i zašto smo tada odlučili kupiti tri desetljeća stare F-16 Barak, a ne samo 15 godina stare Rafale, nitko se nije ni potrudio objasniti.
Prvo smo morali kupiti skupe avione da bismo ugostili šefa Francuske
No zahvaljujući Amerikancima, koji su uskratili suglasnost Izraelu za prodaju tih aviona, hrvatska je Vlada morala ići na „popravni“ na kojemu je najednom otkrila važnost hrvatsko-francuskoga strateškog partnerstva i kupila francuske polovne avione za dvostruko višu cijenu od cijene onih izraelskih, a čije će letenje i održavanje u narednih 30 godina stajati između 24 i 30 milijardi kuna i o čemu sam već pisao u više navrata. Je li se utjecajem svemirskih silnica poklopio karijerni interes premijera Plenkovića i hrvatski nacionalni interes, baš kao i u prije spomenutome razgovoru Anthonyja Edena i kralja Georgea VI, znat ćemo tek za koje desetljeće.
Činjenica je da u ožujku 2018., kada je Vijeće za obranu preporučilo odabir izraelske ponude nismo mogli znati ni sa sigurnošću predvidjeti rezultate hrvatskih i njemačkih parlamentarnih i američkih predsjedničkih izbora, činjenica je da je rezultat njemačkih izbora barem privremeno učinio francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona najvažnijim europskim političarem, i činjenica je da smo najprije morali kupiti francuske avione da bismo ugostili francuskoga predsjednika i postali francuski „strateški partner“.
Ili jednostavnije, bez trgovine ne bi bilo ni strategije, ali bome ni osobnih karijernih i političkih probitaka, koji mogu, ali i ne moraju biti u skladu s imaginarnim hrvatskim nacionalnim interesima. Osobno sam po uvjerenju europski federalist, uvjeren sam u potrebu snaženja svih europskih institucija uključujući i stvaranje zajedničke vojske, i zagovornik sam proširenja Europske unije na sve države zapadnoga Balkana. Možda je sve to, osim proširenja, i politika Emmanuela Macrona, možda je to blisko čak i Andreju Plenkoviću iako on to sigurno neće javno priznati, možda će sve to jednom biti proglašeno i hrvatskim nacionalnim interesom, ali kakve to veze ima s kupnjom aviona?