Svi smo jedni drugima i samima sebi u ponoć zaželjeli sretnu novu godinu. To je običajna stvar, klišej, ali ugodan. Prvoga sam rezala živicu u vikendici na moru. Nepoznati prolaznici u našoj maloj ulici pozdravljali bi me s tim “sretna”. I ja njih. Nikad se više nećemo vidjeti i nećemo znati je li se ostvarila ta sreća za onoga drugoga. Ali takvi su to dani. Odašiljemo i primamo lijepe želje i od toga se dobro osjećamo. A kako stojimo sa srećom i možemo li postati sretniji, to je krajnje zamršeno pitanje.
Podsjeća nas tekst u novinama da mi nismo ni blizu najsretnijim nacijama. Među 146 zbilja svakojakih država na svijetu, Hrvatska je po osjećaju sreće na 59. mjestu. To svake godine mjeri globalno istraživanje Ujedinjenih naroda. Lani su, kao i obično, najsretniji bili Finci, Danci, Islanđani, Šveđani, Novi Zeland…
Parametri su standard stanovništva, stupanj društvene solidarnosti, uvjeti za zdrav i uspješan život, stopa povjerenja građana u vlasti i sustav, rasprostranjenost korupcije i tako dalje. Kad gledamo po tim točkama, treba nam još puno toga da budemo sretniji.
Kava koja ništa ne znači
Jer, pod broj jedan, teško da ćeš biti sretan ako si gladan, gol i bos, a takvih imamo puno. Slušam dvije dobro držeće žene stol do mene u kafiću kako razgovaraju o mirovinama. Ubij me, volim prisluškivati tuđe razgovore. Jednoj je muž radio 38 godina na škveru i ima penziju 1900 kuna. Kod druge su dvije mirovine, ukupno 4100 kuna, i sin sa ženom koji ne rade.
U Dalmaciji imaju bar tu sreću da svi nešto dobiju od turizma i od malo vrta uz kuću, ali kako s hrvatskim primanjima živi sirotinja u pustopoljinama Like, na Baniji, u uništenoj Slavoniji i u velikim gradovima gdje si sam na svijetu? Zato smo ostali bez 400.000 ljudi, ti nisu sudjelovali u UN-ovom istraživanju inače bismo valjda s ocjenom sreće stajali još lošije.
Za one čiji je pokrivač tako mali da se ne mogu pokriti ni do koljena, potpuno je svejedno jesmo li u Schengenu ili nismo, oni ne idu na skijanje, ni na izložbe u Amsterdam. Ti nemaju ni za autobus do doktora pa im ništa ne znači što je Ursula von der Leyen došla k Plenkoviću na kavu da se proslavi uvođenje eura i status Hrvatske u EU.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljuta vrsta, ogorčena
I ako izuzmemo one koji su svaki dan u egzistencijalnom grču – jer za njih nema utjehe koja ne bi bila nepristojna i bahata – imam dojam da nema neke sreće ni među Hrvatima koji kako tako ipak mogu gurati. Društvo peče korupcija, veze i protekcija. To što se na zahtjev za neku dozvolu čeka po godinu i pol. Što je običnom svijetu nedostupno kvalitetno liječenje.
Što se na Baniji vidi koliko je vlastima stalo do naroda i jer je sabornica prazna kad god se zasjeda. Postali smo nekako ljuta vrsta, ogorčena i otresita, valjda jer je oko Hrvatske bilo tako puno nade, a toliki su dobri ljudi završili u ćorsokaku.
Ispada, kad se podvuče crta i kad se dovoljno nadivimo virtualitetu međunarodnih integracija, da sreću donose samo djeca, torta za majku koja je napunila 80 godina, kad prijatelji banu na vrata i kad vas susjeda pozove preko balkona da vam doda šest palačinki s domaćom marmeladom da se zasladite uz kavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sreća u malim stvarima
Sitne su to stvari, dnevne. Mali bljeskovi iz rutine, ništa spektakularno. Ručak koji se s ljubavlju spremio za obiteljsko okupljanje, zadovoljstvo da si na poslu danas nešto dobro napravio, novi frižider, evo baš mi je crknuo ovaj nakon 22 godine, nova ruža pod prozorom. I da imaš nekoga da ti prebaci ruku preko leđa dok spavaš. Ma jasno da ništa od toga neće završiti u velikim romanima jer se sva grandiozna djela bave patnjom i nesrećom, a nijedno banalnošću sretnog života. Ali to nam je dobar zaklon, svima.
I stvarno ima nešto u onoj Voltaireovoj: Odlučio sam biti sretan jer je to dobro za moje zdravlje. Mislim da djecu treba učiti da je sreća, koliko god ovisila o koječemu što naplave godine, ipak stvar njihove odluke. To je meni govorio moj otac: Osnovni zadatak svakog čovjeka je da nauči kako će biti sretan, a to je najveća nauka. U tom smislu, sretna nam nova. Moć, novac i zavist ionako će žariti i paliti ne pitajući nikoga bi li želio da je drugačije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako u Hrvatskoj biti sretan
U zemlji koja još dugo neće biti među najsretnijima, ostaje nam još samo veseliti se sitnim bljeskovima
I stvarno ima nešto u onoj Voltaireovoj: Odlučio sam biti sretan jer je to dobro za moje zdravlje. Mislim da djecu treba učiti da je sreća, koliko god ovisila o koječemu što naplave godine, ipak stvar njihove odluke
Svi smo jedni drugima i samima sebi u ponoć zaželjeli sretnu novu godinu. To je običajna stvar, klišej, ali ugodan. Prvoga sam rezala živicu u vikendici na moru. Nepoznati prolaznici u našoj maloj ulici pozdravljali bi me s tim “sretna”. I ja njih. Nikad se više nećemo vidjeti i nećemo znati je li se ostvarila ta sreća za onoga drugoga. Ali takvi su to dani. Odašiljemo i primamo lijepe želje i od toga se dobro osjećamo. A kako stojimo sa srećom i možemo li postati sretniji, to je krajnje zamršeno pitanje.
Podsjeća nas tekst u novinama da mi nismo ni blizu najsretnijim nacijama. Među 146 zbilja svakojakih država na svijetu, Hrvatska je po osjećaju sreće na 59. mjestu. To svake godine mjeri globalno istraživanje Ujedinjenih naroda. Lani su, kao i obično, najsretniji bili Finci, Danci, Islanđani, Šveđani, Novi Zeland…
Parametri su standard stanovništva, stupanj društvene solidarnosti, uvjeti za zdrav i uspješan život, stopa povjerenja građana u vlasti i sustav, rasprostranjenost korupcije i tako dalje. Kad gledamo po tim točkama, treba nam još puno toga da budemo sretniji.
Kava koja ništa ne znači
Jer, pod broj jedan, teško da ćeš biti sretan ako si gladan, gol i bos, a takvih imamo puno. Slušam dvije dobro držeće žene stol do mene u kafiću kako razgovaraju o mirovinama. Ubij me, volim prisluškivati tuđe razgovore. Jednoj je muž radio 38 godina na škveru i ima penziju 1900 kuna. Kod druge su dvije mirovine, ukupno 4100 kuna, i sin sa ženom koji ne rade.
U Dalmaciji imaju bar tu sreću da svi nešto dobiju od turizma i od malo vrta uz kuću, ali kako s hrvatskim primanjima živi sirotinja u pustopoljinama Like, na Baniji, u uništenoj Slavoniji i u velikim gradovima gdje si sam na svijetu? Zato smo ostali bez 400.000 ljudi, ti nisu sudjelovali u UN-ovom istraživanju inače bismo valjda s ocjenom sreće stajali još lošije.
Za one čiji je pokrivač tako mali da se ne mogu pokriti ni do koljena, potpuno je svejedno jesmo li u Schengenu ili nismo, oni ne idu na skijanje, ni na izložbe u Amsterdam. Ti nemaju ni za autobus do doktora pa im ništa ne znači što je Ursula von der Leyen došla k Plenkoviću na kavu da se proslavi uvođenje eura i status Hrvatske u EU.
Ljuta vrsta, ogorčena
I ako izuzmemo one koji su svaki dan u egzistencijalnom grču – jer za njih nema utjehe koja ne bi bila nepristojna i bahata – imam dojam da nema neke sreće ni među Hrvatima koji kako tako ipak mogu gurati. Društvo peče korupcija, veze i protekcija. To što se na zahtjev za neku dozvolu čeka po godinu i pol. Što je običnom svijetu nedostupno kvalitetno liječenje.
Što se na Baniji vidi koliko je vlastima stalo do naroda i jer je sabornica prazna kad god se zasjeda. Postali smo nekako ljuta vrsta, ogorčena i otresita, valjda jer je oko Hrvatske bilo tako puno nade, a toliki su dobri ljudi završili u ćorsokaku.
Ispada, kad se podvuče crta i kad se dovoljno nadivimo virtualitetu međunarodnih integracija, da sreću donose samo djeca, torta za majku koja je napunila 80 godina, kad prijatelji banu na vrata i kad vas susjeda pozove preko balkona da vam doda šest palačinki s domaćom marmeladom da se zasladite uz kavu.
Sreća u malim stvarima
Sitne su to stvari, dnevne. Mali bljeskovi iz rutine, ništa spektakularno. Ručak koji se s ljubavlju spremio za obiteljsko okupljanje, zadovoljstvo da si na poslu danas nešto dobro napravio, novi frižider, evo baš mi je crknuo ovaj nakon 22 godine, nova ruža pod prozorom. I da imaš nekoga da ti prebaci ruku preko leđa dok spavaš. Ma jasno da ništa od toga neće završiti u velikim romanima jer se sva grandiozna djela bave patnjom i nesrećom, a nijedno banalnošću sretnog života. Ali to nam je dobar zaklon, svima.
I stvarno ima nešto u onoj Voltaireovoj: Odlučio sam biti sretan jer je to dobro za moje zdravlje. Mislim da djecu treba učiti da je sreća, koliko god ovisila o koječemu što naplave godine, ipak stvar njihove odluke. To je meni govorio moj otac: Osnovni zadatak svakog čovjeka je da nauči kako će biti sretan, a to je najveća nauka. U tom smislu, sretna nam nova. Moć, novac i zavist ionako će žariti i paliti ne pitajući nikoga bi li želio da je drugačije.