Telegram komentar: Karamarko u potpunosti fabricira položaj Crkve u komunističkoj Hrvatskoj
Prema HDZ-u pobjeda SDP-a značila bi ugrožavanje prava Crkve i vjernika
Jedna od poruka koju na razne načine iskazuju pojedini katolički biskupi, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović jest ta da je sadašnja SDP-ova vlast na neki način sljednik jugoslavenske komunističke vlasti. Isto tako, izravno ili neizravno, svi oni govore o toj vlasti kao o totalitarnom sustavu sovjetskog tipa u kojem su Crkvi i vjernicima osobito brutalno uskraćivana prava i mogućnost javnog djelovanja.
Eventualna pobjeda SDP-a značila bi, prema njihovim interpretacijama, ugrožavanje prava Crkve i vjernika pa čak i ugrožavanje opstanka hrvatskog naroda i države. Kad ne bi postojali svjedoci i dokumenti, neupućeni suvremeni slušatelj takvih poruka mogao bi pomisliti da je uspostavi samostalne Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća neposredno prethodila sovjetska ateistička strahovlada.
Politički čimbenik
Katolička crkva je uvelike utjecala na to da Franjo Tuđman – kojemu su pripadnici tajnih službi pomogli da dobije putovnicu – među iseljenicima bude prihvaćen kao najbolje rješenje za budućeg predsjednika samostalne Hrvatske, o čemu je uvelike ovisilo financiranje HDZ-a. Zanemarivši ideološke razlike, Crkva je prigrlila bivše komuniste koji su s Tuđmanom stvarali HDZ.
Isto tako je spremno pristala surađivati s pripadnicima tajnih službi komunističkog režima koji su, koristeći se povlaštenim informacijama i vezama, znatno pripomogli naoružavanju prvih oružanih formacija novostvorene države i uspostavi sigurnosnih službi koje su se mogle nositi s tada nadmoćnim neprijateljem koji je, pozivajući se na jugoslavenstvo, pokušao ostvariti Veliku Srbiju. Ne treba zaboraviti ni važnu ulogu pape Ivana Pavla II. za ubrzanje međunarodnog priznanja Hrvatske.
No, kao što je pripomogla stvaranju samostalne i demokratske Hrvatske, Crkva je već na izborima 1992. godine, kao i na svim izborima poslije toga, pokazala da joj je od same demokracije ipak važnije da ona bude politički čimbenik. I nakon što je demokracija uspostavljena Crkva je nastavila agitirati za HDZ. Kao što se zna danas, znalo se i početkom devedesetih da je Josip Manolić bio pripadnik Ozne i da je mnogo godina radio kao načelnik za izvršavanje sankcija, odnosno kao šef svih zatvora u komunističkoj Hrvatskoj.
Nije bilo nepoznato ni to da je upravo on kardinala Stepinca sproveo u Lepoglavu na služenje zatvorske kazne. Sve to crkvenu hijerarhiju nije ni najmanje pokolebalo u podršci HDZ-u. Brojni župnici su u sklopu nedjeljne propovijedi denuncirali opozicijske kandidate i pozivali vjernike da glasaju za HDZ čiji najistaknutiji članovi su imali bogato iskustvo rada u strukturama bivše vlasti. Tek kad je Manolić napustio HDZ, njegova je karijera u vrijeme komunizma postala sporna.
Taj crkveni politički pragmatizam moguće je objasniti procjenom Crkve da je HDZ sposobniji od drugih obraniti državu i osigurati potpisivanje ugovora o konkordatu s Vatikanom. No, nakon što je tim međunarodnim sporazumom osigurano obilno državno financiranje Crkve i dogovoreno vraćanje crkvene imovine koju su nacionalizirale komunističke vlasti, Katolička crkva u Hrvatskoj ne ponaša se u skladu s modernom europskom tradicijom odvojenosti crkve i države.
Pokušaj destabilizacije
Crkveno svrstavanje iza vandala koji su razbijali ćirilične ploče na zgradama državnih institucija u Vukovaru jedan je od eklatantnijih primjera neprihvatljiva pokušaja crkvenog vrha da najizravnije sudjeluje u pokušaju destabilizacije legalno izabrane vlasti. Umjesto da pozovu na mir, snošljivost i poštivanje zakona, crkveni su čelnici osudili Vladu koja je provodila zakon o dvojezičnosti.
Taj zakon usklađen je s odredbama Erdutskog sporazuma na temelju kojeg je provedena mirna reintegracija tadašnje UNPA-zone u ustavnopravni okvir hrvatske države. Osim što su izravno podržali divljačke ispade mržnje, crkveni su čelnici prešutjeli činjenicu da je ćirilica, zajedno s glagoljicom, sve do 16. stoljeća bila pismo hrvatskih katoličkih crkvenih spisa. Umjesto da i tu povijesnu činjenicu iskoriste za pokušaj smirivanja tenzija, hrvatski su je biskupi prešutjeli u interesu aktualnih potreba HDZ-a.
Sovjetski komunizam
Danas dio crkvene hijerarhije neskriveno falsificira i noviju hrvatsku povijest. Crkva i HDZ, a ne sadašnja SDP-ova garnitura na vlasti, suodgovorni su za to što lustracija u Hrvatskoj nije provedena u vrijeme kad je to možda moglo imati nekakvog smisla.
Da bi to prikrili, pripadnici crkvene hijerarhije cjelokupnu povijest komunističke Jugoslavije, i Hrvatske unutar nje, žele prikazati kao puku kopiju sovjetskog sustava. Oni s pravom evociraju stradanja Crkve, svećenika i vjernika u prvim godinama komunističke vlasti. No, pritom prešućuju da su u to vrijeme na važnim položajima unutar struktura komunističke vlasti bili kasniji osnivači HDZ-a s kojima je Crkva tako prisno surađivala.
Biblija je 1968. godine u Zagrebu prvi put tiskana na hrvatskom. Objavili su je državno izdavačko poduzeće Stvarnost i Kršćanska sadašnjost. Blagoslov za državno-crkveni pothvat dao je kardinal Šeper
U skladu s potrebama nove crkveno-hadezeovske ortodoksije, uvjerava se ljude – uključujući i one koji pamte da to nije bilo tako – da je bilo zabranjeno obilježavati crkvene praznike, da se nije smjelo pohađati vjeronauk i da je bilo zabranjeno vjersko opredjeljivanje. Zanemaruje se i činjenica da su se s vremenom mijenjali odnosi vlasti i Crkve. Da je jugoslavenski i hrvatski komunizam bio identičan sovjetskom, ne bi se toleriralo objavljivanje Novog zavjeta na hrvatskom jeziku u Sarajevu 1961. godine kao ni prijevod Evanđelja 1962. u Zagrebu.
Godine 1967. u Sarajevu je objavljeno Sveto pismo. Novi zavjet. Iste godine je u Zagrebu, na tribini Studentskog centra pred 2500 posjetitelja, održana rasprava između marksističkog filozofa religije Branka Bošnjaka i teologa Mije Škvorca koji je kasnije postao pomoćni biskup zagrebački.
Godine 1968. prvi je put Biblija tiskana u Zagrebu na hrvatskom jeziku. U koprodukciji su je objavili tadašnje državno izdavačko poduzeće Stvarnost i Kršćanska sadašnjost. Urednici su bili poznati pjesnik i sudionik NOB-a Jure Kaštelan i teolog Bonaventura Duda. Blagoslov za taj veliki državno-crkveni pothvat dao je tadašnji nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Šeper, kasniji čelnik Kongregacije za nauk vjere. Taj je prijevod Biblije doživio dvadesetak izdanja. Poznati teolog i povjesničar Ivan Golub napisao je: „Zagrebačka je Biblija čudo. Bogu hvala.“ To čudo popraćeno je iste godine objavljivanjem Ilustrirane Biblije mladih u Zagrebu.
Novi prijevod Novog zavjeta objavljen je u Zagrebu 1973. godine. Godine 1980. u Sarajevu je objavljeno Evanđelje po Ivanu. U Zagrebu 1982. izlazi knjiga Novi zavjet živim riječima, nekonvencionalni prijevod na suvremeni hrvatski jezik. U Plehanu 1985. godine objavljeno je Evanđelje po Luki. Novi prijevod Novog zavjeta objavljen je u Zagrebu 1987. godine.
Crkveni zaštitnici
Ovi primjeri pokazuju da, unatoč jednostranačkoj komunističkoj diktaturi, sustav vlasti u Hrvatskoj do 1990. godine ipak nije bio puka kopija sovjetske orijentalne despocije, suprotno onome u što nas danas pokušavaju uvjeriti pojedini biskupi i Tomislav Karamarko. To, među ostalim, potvrđuje i činjenica da je sovjetska vlast one svoje građane koji su htjeli putovati u Jugoslaviju podvrgavala ponižavajućoj proceduri provjere koja se primjenjivala na one koji putuju u kapitalističke zemlje Zapada.
Svrha aktualnog crkveno-hadezeovskog povijesnog revizionizma je prikrivanje činjenice da je Karamarkov streloviti uzlet u strukturama vlasti samostalne Hrvatske bio rezultat suradnje njegovih crkvenih i svjetovnih zaštitnika. Neprilika je u tome što bi se lustracija, koju složno zagovaraju Crkva i Karamrko, mogla primijeniti na te njegove bivše svjetovne zaštitnike, a ne i na njegove aktualne političke protivnike. Pozivanje na lustraciju i izmišljanje nepostojeće komunističke opasnosti samo je taktički potez kojim se, suprotno porukama kakve sve češće dolaze iz Vatikana, pokušavaju ušutkati svi zagovornici modernog shvaćanja da crkva i država trebaju biti odvojene.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada 2015.