Komentar: Milanović je arogantan, površan, prznica i vodi katastrofalnu kadrovsku politiku, no ipak treba SDP-u

Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik kojeg je Milanović redovito hvalio u službenim i u privatnim razgovorima s novinarima, ali ga svejedno nije želio staviti na izbornu listu, aktualizirao je namjere svog stranačkog šefa, zahtijevajući da predsjednik i Predsjedništvo SDP-a podnesu ostavke zbog neuspjeha na izborima.

Zabavan prijedlog

Baldasara bi se možda moglo ponešto ozbiljnije shvatiti da nije predložio Zlatka Komadinu za novog predsjednika SDP-a. To je, svakako, najsmješniji prijedlog za promjenu na čelu najveće hrvatske lijevo-liberalne stranke još otkako se stanoviti Jerko Zovak, uz potporu Zdravka Tomca, prije nekih jedanaest godina odlučio suprotstaviti Ivici Račanu.

Poslije Baldasarove interpelacije protiv Milanovića, javilo se ponešto beznačajnih esdepeovaca koji su splitskog gradonačelnika zdušno podržali, pa još nešto podjednako beznačajnih esdepeovaca koji su ga žestoko napali, te Račanov ministar Davorko Vidović koji je de facto blagoslovio Baldasara, ustvrdivši kako je vrijeme za kraj politike “mi ili oni”.

Kao da gospodin Vidović ne zna tko je počeo s politikom “mi ili oni”; tko je, znači , cijeli SDP, pa tako i Vidovića, proglasio komunistima, Jugoslavenima i četnicima. Vidović to sada ne želi znati jer je i on, kao i brojni drugi ražalovani esdepeovci, još nerealniji u ocjeni dobrih, starih vremena (dok je on bio u vodstvu SDP-a), od ražalovanih hadezeovaca (koji stalno žale za Tuđmanom).

Izbor novog stranačkog vodstva

Neovisno od slabog legitimiteta i neuvjerljivosti argumenata onih koji traže Milanovićev odlazak i izbor novog stranačkog vodstva, ti se zahtjevi ne smiju ignorirati. SDP jest demokratska stranka i kao takva mora raspravljati o svim neugodnim pitanjima, pa i o eventualnom izboru novog vodstva, budući da je sadašnji stranački vrh odveo Socijaldemokratsku partiju u opoziciju.

Ako SDP ne bi bio kadar ozbiljno proanalizirati svoj sadašnji položaj, to bi značilo da je stranka u lošijem stanju od HDZ-a. Međutim, SDP-ova rasprava o konzekvencijama gubitka vlasti ne bi smjela dovesti do smjenjivanja ili ostavke Zorana Milanovića. Postoje barem četiri razloga za potporu Zoranu Milanoviću.

Prvo, SDP je, načelno govoreći, stabilna stranka koja ne mijenja predsjednike zbog jednog izbornog ishoda. Primjerice, u studenome 2003. godine Ivica Račan prilično je uvjerljivo izgubio izbore od Ive Sanadera. Nikome u SDP-u, pa ni Račanovu ministru Vidoviću, međutim, nije palo na pamet da zahtijevaju Račanovu ostavku.

Drugo, podjednako važno, Zoran Milanović nije izgubio izbore pa izborni rezultat ne može biti povod za traženje njegove smjene.

Izborni rezultati

Kako god da interpretiramo izborne rezultate, činjenica je da je HDZ osvojio 59 mandata, uključujući tri iz dijaspore, dok je SDP s IDS-om, strankom s kojom je bio u aktivnoj vladinoj koaliciji do zadnjeg dana ove Vlade, i sa strankom koja je Milanoviću u izbornoj noći obećala svoja tri mandata, osvojio također 59 saborskih mjesta.

Kada se računaju ukupni glasovi, SDP i IDS osvojili su gotovo osamsto tisuća glasova, što je dvadesetak tisuća više od Domoljubne koalicije.

Ako računamo samo HDZ-ove mandate u Hrvatskoj, SDP i IDS osvojili su tri zastupnička mjesta više.

Ako ne računamo IDS-ove mandate, koalicije Hrvatska raste i Domoljubna koalicija na biračkim mjestima u Hrvatskoj osvojile su isti broj zastupničkih mjesta. Domoljubna koalicija može se smatrati relativnim pobjednikom izbora jedino ako ne računamo IDS-ova mjesta, a računamo HDZ-ove inozemne mandate.

Ekonomski pokazatelji

Čak i u tom slučaju, razlika je samo tri zastupnička mjesta. Sjetimo se da se još tijekom ljeta posvuda, i na desnoj i na lijevoj strani političke javnosti, tvrdilo kako će HDZ uvjerljivo pobijediti. Zoran Milanović spriječio je takav ishod i izvukao neriješeni rezultat, protiv gotovo svih oklada.

Treće, važnije, Hrvatska unatrag godinu dana bilježi sasvim korektne ekonomske rezultate. Naravno, oni su još daleko od poželjnih i potrebnih, ali su prilično solidni i prema domaćim statistikama i prema Eurostatu.

Primjerice, premda nas je HDZ tijekom izborne kampanje uvjeravao da SDP-ova vlada nije kadra povlačiti novac iz europskih fondova, ovih je dana objavljeno kako je Hrvatska u 2015. godini dobila više od milijardu i dvjesto milijuna kuna neto iz Bruxellesa.

Istodobno, BDP raste brže od svih predviđanja, sasvim je sigurno da smo doživjeli najbolju turističku sezonu u povijesti, industrijska proizvodnja povećala se deseti mjesec za redom, dok je izvozna stopa rasta među najvećima u Uniji (prema podacima Eurostata).

Sve to, naravno, nije dovoljno s obzirom na zatečeno stanje hrvatskog gospodarstva. Osim toga, Milanovićeva vlada nije ozbiljno načela kritični problem rasta zaposlenosti (po zaposlenosti smo među najlošijima u Uniji), niti je stvorila uvjete za značajnije strane investicije.

Najbolji ekonomski podaci od 2007. godine

Ipak, ostaje činjenica da u 2015. Hrvatska bilježi najbolje ekonomske podatke od 2007. godine. Zašto bi, dakle, predsjednik vlade koja jest postigla takve rezultate, sada morao dati ostavku na mjesto predsjednika stranke?

Četvrto, i najvažnije, u sljedećem oporbenom razdoblju (trajalo ono šest mjeseci ili četiri godine), Socijaldemokratska partija mora izabrati konfrontacijski, a ne sporazumaški model odnosa prema novoj vladi.
Kada je Ivo Baldasar odlučio zatražiti Milanovićevu ostavku, on, u stvarnosti, vjerojatno nije mislio da bi Zlatko Komadina trebao postati novi šef SDP-a (to bi, uistinu bilo prebedasto za vještog političara poput splitskog gradonačelnika).

Baldasar je, zapravo, najvjerojatnije želio otvoriti prostor za Tonina Piculu, koji je još u vrijeme SDP-ove krize sa Slavkom Linićem najavio da bi se u određenim uvjetima mogao kandidirati za predsjednika SDP-a. Tonino Picula ekscentrično je pošten čovjek, koji je pročitao mnogo važnih knjiga i koji relativno solidno razumije i stranačku i državnu i europsku politiku.

Ugrožena demokracija u Hrvatskoj

Međutim, dolazak gospodina Picule na čelo SDP-a javnost bi doživjela kao pobjedu sporazumaške struje u vodećoj lijevo-liberalnoj stranci što bi u ovom trenutku bilo prilično katastrofalno za Hrvatsku.

Demokracija u Hrvatskoj zaista jest ugrožena, više nego ikada od 2000. do danas. Vladajuća koalicija formirana je očiglednom prijevarom (Most do danas nije pružio niti jedan dokaz za izgovor zbog kojeg je odustao od najavljene koalicije sa SDP-om).

Još je gora od te prijevare činjenica da se imenovanjem mandatara koji nije sudjelovao u izbornom procesu dogodila uzurpacija vlasti. Otkako je u Hrvatskoj na djelu parlamentarni sustav, nikada se nije dogodilo da na mjesto predsjednika vlade bude imenovan čovjek za kojeg građani nisu glasovali na izborima.

Borbena oporba

Građani su, znači, baš uvijek vrlo dobro znali za koga glasuju, I baš je uvijek njihova volja bila poštovana i provedena. Sada će odjednom predsjednik vlade, prvi put, postati čovjek za kojeg nitko nije glasovao. Riječ je o čistom oduzimanju prava građanima da biraju svoje političke predstavnike, što se u Hrvatskoj još nikada nije dogodilo.

U situaciji čija je glavna značajka ugrožavanje samog demokratskog sustava, SDP mora postati tvrda, borbena i beskompromisna opozicija, jer jedino takva opozicija može pomoći da se hrvatski politički sustav potpuno ne uruši pa da se ne približi srpskoj populističkoj imitaciji demokracije.

A jedini SDP-ov kompetentni konfrontirajući vođa jest Zoran Milanović.
Ako on ode s mjesta predsjednika SDP-a, stranka neće moći sprječavati potonuće Hrvatske s dostignutog stupnja demokracije u kaos koji nas je obilježavao tijekom devedesetih godina.

Stoga se SDP nipošto ne smije opredijeliti za sporazumaški model, u kakvom bi Tonino Picula dobro funkcionirao, nego jednostavno mora ostati tvrda, gadna, neopraštajuća oporbena stranka. U suprotnom, nitko neće moći ni pokušati kontrolirati novu vlast koja je već svojim prvim koracima najavila da joj politički legitimitet, pravna država i uređena demokracija nisu osobito važni.

Urušavanje ostavštine

Zoran Milanović u svom je premijerskom mandatu počinio bezbroj pogrešaka.

Neke izviru iz njegova karaktera: on je samouvjereni prznica, koji je kadar bespotrebno vrijeđati cijele grupe ljudi i koji je katkad previše arogantan i površan da bi do kraja proveo niz važnih projekata.

Nadalje, Milanović je vodio katastrofalnu kadrovsku politiku: barem pola njegovih ministara (računajući sve četiri godine Milanovićeve vlasti) nisu zasluživali ni posao u nekoj manjoj općini, a kamoli u hrvatskoj vladi. Nadalje, Milanović se zaista nije upustio u temeljit obračun s obavještajnim podzemljem, što možda jest utjecalo na konačni postizborni ishod.

S druge strane, činjenica je da Zoran Milanović nije mogao provesti niz dobrih i važnih projekata, od monetizacije autocesta do raznih promjena u javnom sektoru, jer se veći dio Hrvatske bunio protiv tih promjena. Nova će se vlada susresti s istovrsnim preprekama.

Četiri godine Milanovićeve vladavine ipak su unaprijedile Hrvatsku, i u vrijednosnom i u pravnom i u ekonomskom pogledu. Zoran Milanović morao bi ostati na čelu SDP-a već i zato da ne dopusti urušavanje dobrih aspekata svog premijerskog mandata: moderna Hrvatska ne može podnijeti povratak u devedesete godine.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 31. prosinca 2015. godine