Dosta zavirujem i u važnije strane medije gdje također nabasaš na komentatore koji se, umjesto argumentima, bijesno nabacuju uvredljivim etiketama, ali tamo su takvi u izrazitoj manjini. Kod nas su, pak, u debeloj manjini ovi drugi, koji se laćaju tastature da bi nešto korisno dodali raspravi o temi koja ih zanima jer o njoj inače ne bi čitali, kao što ja ne čitam o tome što je kupila Maja Šuput ili o sportu. Recimo neki svoj upečatljivi uvid, kritiku koja se da potkrijepiti ilustrativnim brojkama, mišljenje koje se naslanja na kakve takve inpute ili upozorenja na kuteve i slojeve koji su u komentiranom tekstu možda zanemareni.
Ovdje, dakle, imamo totalno obrnuti odnos snaga između žučljivaca koji na sve odmah vade očnjake i razložnih ljudi koji će se potruditi da svoje prigovore i neslaganja iznesu koristeći se aparatom civilizirane diskusije i smislene razmjene stavova, možda i oštro, ali još uvijek pristojno.
Nacija koja ne zna razgovarati
Taj teški i općeprisutni disbalans ukazuje na veliki problem hrvatskog društva o kome bi morali dobro razmisliti svi naši školnici, odgajatelji i političari. Jer, ako nacija ne zna razgovarati, ili to unaprijed odbija misleći da je svaki uravnoteženi razgovor ionako bespredmetan, onda to sa zabrinutošću mora biti konstatirano na mjestima gdje se donose politike i tretirano određenim ciljanim mjerama koje mogu dati rezultate na duži rok. Ako razgovor nije moguć i ako se ne smatra da je potreban, onda smo kao zajednica opasno zaglibili.
Za ilustraciju ću navesti malo vlastitog iskustva, o kome mogu precizno govoriti budući da uvijek pažljivo čitam što piše u komentarima na moje tekstove. Vjerojatno to činimo svi mi koji pišemo jer je kontakt s publikom bitan. On bi nam trebao moći pokazati kako je sadržaj primljen, zašto se ljudi slažu ili ne slažu, gdje možda nismo na najbolji način objasnili što smo htjeli i gdje smo eventualno bili neutemeljeni ili površni.
Rijetko kada imaš na što odgovarati
Iz komunikacije se uvijek uči – uče sve strane koje u njoj sudjeluju – jer se u razgovoru suprotstavljaju i testoraju razne teze, ispravlja se i nadograđuje, i tako se spoznaja sviju obogaćuje dodatnim momentima. Nitko od nas nije najpametniji niti je jedini pametan i zato je uvijek dobro čuti druge i promisliti o tome što kažu. Utoliko sam načelno zagovornica stava da autor članka koji je otvoren za komentiranje treba uvijek uložiti dodatni napor da odgovori na opaske i kritike i tako pokaže i istinsku zainteresiranost da se stvari bolje razjasne i poštovanje prema čitateljima. A unatoč tome, na komentare reagiram rijetko da rjeđe ne može biti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To, dakako, zvuči kontradiktorno. Ali stvar je u tome da u našoj društvenoj klimi, koja se deformirala na način da se paušalno etiketiranje i ruganje obilato favorizira na račun ozbiljnog diskutiranja – rijetko kada imaš na što odgovarati.
Sanjica, ocvala baba, američka plaćenica
Moj mali primjer koristim jer jasno pokazuje na što smo došli, a riječ je o modelu koji je u našem javnom prostoru postao općeniti princip. Kritičara koji se sa mnom u nečemu ne slažu – pri čemu se nikad ne zamaraju navođenjem u čemu točno i zašto – derogiraju po kratkom postupku na dva načina, obraćajući mi se kao ”Sanjici” ili kao ”ocvaloj babi”. Jasno je, dakako, da prezrivi deminutiv ”Sanjica” implicira da sam nedoučena, glupa, da rezoniram na razini polupismene tinejdžerice, da nemam blage veze o meritumu stvari o kojoj pišem i tome slično.
Kad je riječ o meni ili bilo kome drugome, to teoretski može biti istina, ali traži objašnjenje. Ali njega nikad nema, ono se instantno supstituira etiketom jer autor smatra da je njome sve riješio. ”Baba” i ”ocvala baba” je drugi pol seksizma. Kad se na tekst o Putinu ili o Zelenskom ostavi lakonski komentar ”Što trabunja ova baba”, on sugerira da ”baba” preko umjetnog zubala mrmlja svoje rečenice u stanju blažene poludemencije, da ”baba” ne razumije današnji svijet i da bi joj bilo bolje da se uhvati heklanja. Što da čovjek na to odgovori?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi idu u drugim pravcima pa će te momentalno otfikariti kao ”partizanku”, ”američku plaćenicu” ili, ako je, recimo, tema o djeci, kao ”nerotkinju”. Uz to će pitati zbog čega država takvu plaća iako ”takva” nikad nije radila za državu pa ne radi ni sada.
Tako se gradi zajednica bunkera
Na isti način – etiketama, vulgarnostima i nadmoćnim šabloniziranjem sugovornika – ”raspravlja” se u Hrvatskoj svuda i o svemu, a raširenost te nakaradne i prostačke poetike apsolutno je nedostignuta u bilo kojem drugom civiliziranom prostoru. Onima s kojima ovakvi komentatori nisu na istoj valnoj dužni, ideološki ili bilo kako, kao jedini argument prilijepi se da jedna rečenica u kojoj ih se opali da su, recimo, debeli, da su udbaši, kurve ili uhljebi. Šalje ih se k Vučiću u Srbiju. Optužuje ih se da govore kako govore jer ih je netko korumpirao da imaju takve stavove ili, onako putinovski, da bi ”prodali vlastitu mater”, a kamoli Hrvatsku, za svoje bolesne ciljeve.
Tako se gradi zajednica bunkera umjesto zajednica polemike i dijaloga i to se protegnulo od politike do medija i kućnog savjeta. To nije adresirano, a moralo bi biti. Nakon što je krenula agresija Rusije na Ukrajinu, naširoko se raspravlja o nestašici plina i ulja, a nigdje i nikad o nestašici kulture. Jer odgovorni za zdravlje ovog društva očito ne shvaćaju da prvo proizlazi upravo iz drugoga. Gdje nema tolerancije i kulture, dogodit će se jednom da više neće biti ni kruha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Komentari pod tekstovima o Putinovom ratu dokazali: mi smo kao zajednica opasno zaglibili
Za ilustraciju ću navesti malo vlastitog iskustva, o kome mogu precizno govoriti budući da uvijek pažljivo čitam što piše u komentarima na moje tekstove
Nakon što je krenula agresija Rusije na Ukrajinu, naširoko se raspravlja o nestašici plina i ulja, a nigdje i nikad o nestašici kulture. Jer odgovorni za zdravlje ovog društva očito ne shvaćaju da prvo proizlazi upravo iz drugoga. Gdje nema tolerancije i kulture, dogodit će se jednom da više neće biti ni kruha
Putinova krvava invazija na Ukrajinu samo je posljednja velika kriza u kojoj se sa žaljenjem mora uočiti koliko naši ljudi ne znaju ili nemaju volje normalno raspravljati.
Dosta zavirujem i u važnije strane medije gdje također nabasaš na komentatore koji se, umjesto argumentima, bijesno nabacuju uvredljivim etiketama, ali tamo su takvi u izrazitoj manjini. Kod nas su, pak, u debeloj manjini ovi drugi, koji se laćaju tastature da bi nešto korisno dodali raspravi o temi koja ih zanima jer o njoj inače ne bi čitali, kao što ja ne čitam o tome što je kupila Maja Šuput ili o sportu. Recimo neki svoj upečatljivi uvid, kritiku koja se da potkrijepiti ilustrativnim brojkama, mišljenje koje se naslanja na kakve takve inpute ili upozorenja na kuteve i slojeve koji su u komentiranom tekstu možda zanemareni.
Ovdje, dakle, imamo totalno obrnuti odnos snaga između žučljivaca koji na sve odmah vade očnjake i razložnih ljudi koji će se potruditi da svoje prigovore i neslaganja iznesu koristeći se aparatom civilizirane diskusije i smislene razmjene stavova, možda i oštro, ali još uvijek pristojno.
Nacija koja ne zna razgovarati
Taj teški i općeprisutni disbalans ukazuje na veliki problem hrvatskog društva o kome bi morali dobro razmisliti svi naši školnici, odgajatelji i političari. Jer, ako nacija ne zna razgovarati, ili to unaprijed odbija misleći da je svaki uravnoteženi razgovor ionako bespredmetan, onda to sa zabrinutošću mora biti konstatirano na mjestima gdje se donose politike i tretirano određenim ciljanim mjerama koje mogu dati rezultate na duži rok. Ako razgovor nije moguć i ako se ne smatra da je potreban, onda smo kao zajednica opasno zaglibili.
Za ilustraciju ću navesti malo vlastitog iskustva, o kome mogu precizno govoriti budući da uvijek pažljivo čitam što piše u komentarima na moje tekstove. Vjerojatno to činimo svi mi koji pišemo jer je kontakt s publikom bitan. On bi nam trebao moći pokazati kako je sadržaj primljen, zašto se ljudi slažu ili ne slažu, gdje možda nismo na najbolji način objasnili što smo htjeli i gdje smo eventualno bili neutemeljeni ili površni.
Rijetko kada imaš na što odgovarati
Iz komunikacije se uvijek uči – uče sve strane koje u njoj sudjeluju – jer se u razgovoru suprotstavljaju i testoraju razne teze, ispravlja se i nadograđuje, i tako se spoznaja sviju obogaćuje dodatnim momentima. Nitko od nas nije najpametniji niti je jedini pametan i zato je uvijek dobro čuti druge i promisliti o tome što kažu. Utoliko sam načelno zagovornica stava da autor članka koji je otvoren za komentiranje treba uvijek uložiti dodatni napor da odgovori na opaske i kritike i tako pokaže i istinsku zainteresiranost da se stvari bolje razjasne i poštovanje prema čitateljima. A unatoč tome, na komentare reagiram rijetko da rjeđe ne može biti.
To, dakako, zvuči kontradiktorno. Ali stvar je u tome da u našoj društvenoj klimi, koja se deformirala na način da se paušalno etiketiranje i ruganje obilato favorizira na račun ozbiljnog diskutiranja – rijetko kada imaš na što odgovarati.
Sanjica, ocvala baba, američka plaćenica
Moj mali primjer koristim jer jasno pokazuje na što smo došli, a riječ je o modelu koji je u našem javnom prostoru postao općeniti princip. Kritičara koji se sa mnom u nečemu ne slažu – pri čemu se nikad ne zamaraju navođenjem u čemu točno i zašto – derogiraju po kratkom postupku na dva načina, obraćajući mi se kao ”Sanjici” ili kao ”ocvaloj babi”. Jasno je, dakako, da prezrivi deminutiv ”Sanjica” implicira da sam nedoučena, glupa, da rezoniram na razini polupismene tinejdžerice, da nemam blage veze o meritumu stvari o kojoj pišem i tome slično.
Kad je riječ o meni ili bilo kome drugome, to teoretski može biti istina, ali traži objašnjenje. Ali njega nikad nema, ono se instantno supstituira etiketom jer autor smatra da je njome sve riješio. ”Baba” i ”ocvala baba” je drugi pol seksizma. Kad se na tekst o Putinu ili o Zelenskom ostavi lakonski komentar ”Što trabunja ova baba”, on sugerira da ”baba” preko umjetnog zubala mrmlja svoje rečenice u stanju blažene poludemencije, da ”baba” ne razumije današnji svijet i da bi joj bilo bolje da se uhvati heklanja. Što da čovjek na to odgovori?
Drugi idu u drugim pravcima pa će te momentalno otfikariti kao ”partizanku”, ”američku plaćenicu” ili, ako je, recimo, tema o djeci, kao ”nerotkinju”. Uz to će pitati zbog čega država takvu plaća iako ”takva” nikad nije radila za državu pa ne radi ni sada.
Tako se gradi zajednica bunkera
Na isti način – etiketama, vulgarnostima i nadmoćnim šabloniziranjem sugovornika – ”raspravlja” se u Hrvatskoj svuda i o svemu, a raširenost te nakaradne i prostačke poetike apsolutno je nedostignuta u bilo kojem drugom civiliziranom prostoru. Onima s kojima ovakvi komentatori nisu na istoj valnoj dužni, ideološki ili bilo kako, kao jedini argument prilijepi se da jedna rečenica u kojoj ih se opali da su, recimo, debeli, da su udbaši, kurve ili uhljebi. Šalje ih se k Vučiću u Srbiju. Optužuje ih se da govore kako govore jer ih je netko korumpirao da imaju takve stavove ili, onako putinovski, da bi ”prodali vlastitu mater”, a kamoli Hrvatsku, za svoje bolesne ciljeve.
Tako se gradi zajednica bunkera umjesto zajednica polemike i dijaloga i to se protegnulo od politike do medija i kućnog savjeta. To nije adresirano, a moralo bi biti. Nakon što je krenula agresija Rusije na Ukrajinu, naširoko se raspravlja o nestašici plina i ulja, a nigdje i nikad o nestašici kulture. Jer odgovorni za zdravlje ovog društva očito ne shvaćaju da prvo proizlazi upravo iz drugoga. Gdje nema tolerancije i kulture, dogodit će se jednom da više neće biti ni kruha.