Komplicirana priča o borbi za veličanstveni dvorac Bosiljevo, koji nakon oduzimanja u komunizmu trune

U 14. stoljeću pripadao je Frankopanima

Dvorac Bosiljevo, stoji u službenim podacima, nalazi se uz nekadašnju trase Karolinške ceste, cestovnog pravca koji je nekoć spajao unutrašnju s jadranskom Hrvatskom. Smješten je na stijeni koja se strmo ruši prema malom potočiću u nizini. Iako se stari zamak nalazio na relativno niskoj poziciji bio je, prema dostupnim izvorima, odlično zaštićen i branjen. Do njega se, naime, moralo prijeći čak dvije rijeke – Dobru i Mrežnicu.

Zbog toga je i prilično rano postao plemićko središte. Jedna od najpoznatijih plemenitaških obitelji koja je zagospodarila i dvorcem i njegovom okolicom, bili su Frankopani još u 14. stoljeću. Od tada je utvrda doživjela brojne preinake i dogradnje, a 1671. i veliku pljačku nakon zrinsko-frankopanske urote.

Kolekcija oružja, dragocjene knjige, zlato…

Frankopani su puna dva stoljeća boravili u dvorcu. Zapravo su vladali Bosiljevom. Njihova povijest iznimno je bogata, ali ćemo za potrebe ovog slučaja spomenuti samo neke detalje. Recimo, kada spominju sam dvorac povjesničari ne propuštaju naglasiti da je obitelj Frankopan u njemu imala kolekciju oružja i 500 dragocjenih knjiga, predmete od zlata i srebra uvezene iz Venecije, ali i drugih europskih obrtničkih središta…

Prema povijesnim izvorima dvorac je nakon pada Frankopana najprije konfiscirala Austrija da bi zatim bio preprodan preko nekoliko ondašnjih plemićkih i bogataških obitelji. Marko Ukić i Ante Vlahov kupuju ga početkom 1947. godine. Međutim, godinu dana kasnije obojica su osuđena, a imovina im je oduzeta.

Za što su osuđeni Ukić i Vlahov?

Prema presudi ondašnjeg Vrhovnog suda narodne Republike Hrvatske Ukić i Vlahov proglašeni su krivima zbog kršenja Zakona o nedopuštenoj trgovini, nedopuštenoj špekulaciji i privrednoj sabotaži. Drugim riječima radilo se o manipuliranju devizama koje su vlasnik šibenske tvornice i imućni pomorac kupovali od švercera na području Bosiljeva po nižim cijenama, te zatim skuplje preprodavali.

Ukić se, prema presudi, povezao sa švercerima valuta, te tražio od njih da mu kupuju američke dolare i dukate. Tako je u listopadu 1947. od nekoliko ljudi kupio 230 američkih dolara za 140 do 150 jugoslavenskih dinara, dok je u siječnju 1948. od gostioničara iz Bosiljeva kupio 100 komada kanadskih dolara za cijenu od 120 jugoslavenskih dinara.

Kupovao devize s kojima je platio dvorac

“Što ti je danas dinar. On neće moći dugo ostati. On će proći kao i kuna. Ovako neće dugo ostati. Doći će ona stara jugovina najkasnije 1949. godine. Na vlast trebaju doći oni koji su bili i prije”, navodno je govorio Ukić ljudima od kojih je kupovao valute. Opisivali su to svjedoci u iskazima na sudu.

Uz uvjeravanje ljudi od kojih je kupovao devize došao je do veće količine strane valute, navedeno je dalje u presudi komunističkih vlasti. S tim novcem uspio je još u veljači 1947. za 430 tisuća dinara od Balda Cosulicha kupiti dvorac Bosiljevo. Kupoprodajnu cijenu platio je u gotovini, većinom na ruke i u stranoj valuti. Cosulich je pak, s novcem koji je dobio od prodaje, trebao nakon rata pobjeći u Italiju.

‘Podrivao je kupovnu moć dinara’

“Optuženik je bio uvjeren da će skorom stranom intervencijom doći do promjene vlasti, pa je napadao postojeće uređenje Federativne narodne republike Jugoslavije, posebno privredni sustav neprijateljskom propagandom i špekulativnom djelatnošću.

Širio je propagandu da u našim vlastima ima dosta nesposobnih ljudi sve do Maršala Tita i da će najkasnije 1949. doći do smjene vlasti uspostavom ‘stare Jugovine’. Podrivao je kupovnu moć dinara i sistemski podržavao psihozu zamjene naše valute stranom”, stajalo je u presudi što ju je Vrhovni sud narodne Republike Hrvatske izrekao Ukiću.

Sud je još zaključio da je Ukić vrijeđao narodne vlasti jer je tijekom istrage tvrdio da su optužbe protiv njega lažne. Uvjeravao je i da su ga svjedoci lažno teretili jer im je u zamjenu za optužbe protiv njega obećana sloboda.

Kažnjeni prisilnim radom i oduzimanjem imovine

Ukić i Vlahov tvrdili da su onih 430 tisuća dinara kojima su platili dvorac stekli legalno. Ukić je objašnjavao sudu da je vlasnik tvornice konopa u Šibeniku i ovlašteni trgovac mješovitom robom na malo, te da posjeduje obrtnicu i dozvolu nadležnog ministarstva u Zagrebu za prodaju spužve u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Tim se poslovima legalno bavio i prije 2. svjetskog rata, pa je dobro zarađivao.

I Vlahov je pravdao porijeklo novca, no bez uspjeha. Naime, za ono vrijeme ovaj je pomorac imao iznimno visoku plaću. Zaradio ju je tijekom 2. svjetskog rata u Kraljevskoj mornarici Ujedinjenog kraljevstva. Priložio je čak sudu platne liste s broda s/s ‘Olga Topić’ na kojem je plovio. Pokazao je i preslike potvrda iz Zemaljske banke Šibenik iz kojih se vidjelo da je novac uredno mijenjao u banci. Naglašavao je kako se optužnica odnosi na period nakon kupnje dvorca, pa je i to, po njegovom mišljenju, trebao biti razlog sudu za neprihvaćanje optužbi.

Ipak obojica su na kraju osuđeni i kažnjeni prisilnim radom, te oduzimanjem glasačkog prava i imovine. Na osnovu pravomoćne presude Kotarski sud u Karlovcu donosi u ožujku 1949. odluku o konfiskaciji cijelog posjeda u Bosiljevu. Dvorac Bosiljevo posao je općenarodna imovina.

Što se s dvorcem dalje zbivalo?

Neko vrijeme u dvorcu je bio smješten starački dom, a početkom 1960-ih pretvoren je u restoran s prenoćištem. No, 1980. njegova su vrata zauvijek zatvorena. Od tada je napušten. Samo je tijekom Domovinskog rata iskorišten za smještaj pričuvne bolnice.

U novije vrijeme dvorac posjećuju tek istraživači koji pokušavaju na osnovu onoga što je ostalo rekonstruirati njegovu prošlost, ali i prognozirati neizvjesnu budućnost. Svi oni primjećuju kako zdanje propada iako je načelnik općine Bosiljevo Josip Kasun početkom ove godine ponovio da svake godine ulaže u njega 100-300 tisuća kuna. Taj novac, kaže, dobiva od Ministarstva kulture. Međutim, za cjelovitu obnovu, tvrdi načelnik, treba barem 15 milijuna eura. Općina je odnedavno čak i formalni vlasnik dvorca, jer joj ga je prepustilo Ministarstvo državne imovine, no ipak nije izvjesno da će do bilo kakvog stvarnog ulaganja i obnove tako skoro doći.

Nasljednici ne odustaju od dvorca

Možda do tada bude okončan postupak za povrat imovine nasljednicima Marka Ukića i Ante Vlahova. Oni su zahtjev za povratom dvorca podnijeli još 1997. godine. Uvjeravali su kako im se treba vratiti nasljedstvo jer je bilo potpuno neprimjereno zbog sitnog šverca devizama konfiscirati vlasnicima tako vrijedno imanje.

Međutim, zahtjev im je odbijen. Oni su uložili žalbu. I ta žalba je odbijena. U konačnici je još 2013. odluka da dvorac Bosiljevo ostaje vlasništvo države postala pravomoćna. Ministarstvo pravosuđa u finalnom je zaključku prihvatilo stav koji je tijekom postupka iznijelo Državno odvjetništvo – presuda za ilegalnu kupovinu i preprodaju deviza nije bila nezakonita. Zbog toga nije bilo nikakvog razloga da se njezin dio, koji se odnosio na oduzimanje nekretnine, poništi. Nasljednici ipak nisu odustali.

Ukinuta presuda iz 1948. godine

Nakon odbijenice Ministarstva pravosuđa ostala im je još jedna mogućnost. Pokrenuli su tako postupak kojim su tražili od suda da poništi onu presudu iz 1948. godine. Istaknuli su da je donijeta zlouporabom političke moći, te podsjetili kako je Europska unija svojim rezolucijama osudila zločine totalitarističkih režima.

“Naši preci bili su imućni ljudi pa kao takvi nisu odgovarali tadašnjem režimu u kojem nisu bili aktivni sudionici”, naveli su u zahtjevu za revizijom presude iz vremena komunističkog režima. Sud te argumente prihvaća. Ukida presudu iz 1948., te su sada Marko Ukić i Ante Vlahov formalno neosuđivani ljudi. Ne vrijedi ni odluka o konfiskaciji, pa njihovi nasljednici ponovno mogu pokušati doći do dvorca.

Ovo je dakle bio novi moment u rješavanju sudbine zapuštenog zdanja. S novom presudom, koja je formalno novi dokaz nasljednici traže obnovu postupka povrata imovine. Ured državne uprave u Karlovačkoj županiji, gdje se taj postupak vodi, odlučuje prihvatiti zahtjev za obnovom, ali državno odvjetništvo ulaže žalbu. Sada se ponovno čeka odluka Ministarstva pravosuđa koja je ključna za nastavak procesa. Za to vrijeme jedan od najljepših dvoraca u Hrvatskoj i dalje u tišini propada.