Politika & Kriminal

Mali esej na obljetnicu Marxova rođenja: je li posve suluda ideja da bi spoj liberalizma i marksizma mogao pobijediti populizam?

Povodom 200. obljetnice rođenja Karla Marxa, Božo Kovačević donosi mali esej

Marx, Karl; Philosoph und Nationalökonom, Begründer des Marxismus; Trier
5.5.1818 – London 14.3.1883.

“Karl Marx in seinem Arbeitszimmer in London”.

Aquatintaradierung, undat., von Werner Ruhner (geb. 1922)., Image: 277272712, License: Rights-managed, Restrictions: Additional copyrights must be cleared., Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
FOTO: Profimedia, AKG

Marksizam oslobođen eshatologije i oslonjen ponajprije na kritički potencijal Marxove misli usmjerene na razotkrivanje dominacije i iznalaženje načina da se ona prevlada, odbacujući Hayeka i neoliberalizam ne mora istodobno odbaciti i moderni liberalizam. Moderni liberalizam, s druge strane, u kritičkom marksizmu i njegovom inzistiranju na poštivanju demokracije mogao bi prepoznati onu kvalitetu koja ga razlikuje od religijskoga mentalnog sklopa sovjetskog marksizma i čini nespojivim s inkvizitorskim načinima pokazivanja nekontrolirane moći. Uspostavi li se takva komunikacija, možda će biti moguće ono što ni modernom liberalizmu ni marksističkoj ljevici danas ne uspijeva: artikulirati slobodarsku i demokratsku politiku koja će u pridobivanju glasova sve brojnijih ljudi razočaranih i uplašenih posljedicama neoliberalizma biti uspješnija od politike desnih populističkih, konzervativnih i ksenofobnih stranaka

Neoliberalna globalizacija danas je u krizi. Čak i u zemlji koja ju je bezrezervno promicala i koja je, nedvojbeno, najviše pridonijela njezinoj uspostavi, u Sjedinjenim Američkim Državama, danas se taj koncept globalne političke ekonomije dovodi u pitanje. Izolacionistička i protekcionistička politika administracije predsjednika Trumpa najuvjerljiviji je primjer odmaka od neoliberalnog modela. Namjera je ovog članka – koji je potaknut dvjestotom obljetnicom Marxova rođenja – da pokaže kako bi se aktualnom trendu porasta desnog populizma, ksenofobije i radikalnog konzervativizma koji teži restauraciji predmodernih, srednjovjekovnih oblika vladanja mogla suprotstaviti kombinacija dviju modernističkih ideologija, socijalno osviještenog liberalizma i dedogmatiziranog demokratskog marksizma.

Mnogi su kritičari uočili proturječja između neoliberalnog inzistiranja na slobodi tržišnog odlučivanja i uskraćivanja prava na demokratsko odlučivanje, što je vidljivo kod najistaknutijih neoliberalnih ideologa Hayeka i Friedmana. Kritičari stoga zaključuju da je „liberalizam zapravo postao bitno osporenim konceptom“ ili da je to „politička tradicija s nepomirljivom i tragičnom napetošću“. Paradoksalnost Hayekova poimanja liberalizma istaknuo je još 1996. godine Andrew Gamble u svojoj knjizi Čelični kavez slobode upozorivši da su pojedinci „suvereni u tržišnom poretku i nitko drugi ne može odrediti vrijednost. Ali pojedinci nisu suvereni kada dođe do određivanja pravila tržišnog poretka, ponajprije moralnih i političkih pravila“.

Neoliberalizam je karikatura liberalizma

Drugi, poput Johna Greya u knjizi Hayek o slobodi, ukazuju na to da Hayekov način mišljenja ne pripada liberalnoj tradiciji nego predstavlja „uspješnu sintezu uvida konzervativne filozofije“ ili „znanstvenu obranu tradicije od racionalne reforme“. Potpuno iznevjerivši nadanja onih koji su u liberalizmu ponajprije vidjeli promicanje ljudskih prava i sloboda, neoliberalizam se zapravo pretvorio u neku vrstu religijskog fanatizma nezainteresiranog za posljedice primjene svojih zamisli na stvarni život ljudi.

Uklanjanjem tema pravednosti, ravnopravnosti i siromaštva iz rasprava o upravljanju globalnom ekonomijom, neoliberalizam je bitno suzio popis problema o kojima se u politici uopće može razgovarati. Tako James Richardson, u svojoj knjizi Osporavanje liberalizma u svjetskoj politici objavljenoj 2001. godine, navodi na usporedbu neoliberalizma s marksizmom, njegovim najpoznatijim ideološkim neprijateljem. „Uputno je usporediti neoliberalnu ekonomiju s drugom velikom svjetovnom religijom 20. stoljeća – s marksizmom. One dijele zaokupljenost ekonomskim strukturama i sklonost ekonomskom determinizmu. Obje su univerzalističke vjere; jedna spremna obezvrijediti pojedinca, druga zasnovana na pojedincu, ali začuđujuće ravnodušna prema brigama stvarnih pojedinaca“.

Neoliberalizam bismo mogli smatrati karikaturalnim izobličenjem liberalne tradicije, dok bismo sovjetsku vlast i sovjetsku ideologiju mogli sagledati kao sablasno izokretanje izvorne emancipacijske tendencije marksizma u njezinu potpunu suprotnost. Demokratskoj volji građana nepodložna neoliberalna vlast globalnog kapitala i inkvizicijskim metodama održavana totalitarna sovjetska vlast dale su osnovu za iscrtavanje jedne karikature koja jasno pokazuje do čega dovodi neograničena vlast, neovisno o tome kojom se ideologijom legitimira. Ali liberalna i marksistička tradicija daju osnovu i za oblikovanje nimalo zastrašujuće, bogate i optimizmom nadahnute slike njihove moguće suradnje utemeljene u nekima zajedničkim ishodištima.

Borbe za prava građana

Egalitarizam kao shvaćanje o moralnoj ravnopravnosti svih pripadnika ljudske zajednice i o njihovoj jednakosti pred zakonom u korijenima je obiju tradicija. I samo isticanje tih vrijednosti značilo je iskazivanje emancipacijskih težnji u odnosu prema feudalnoj tradiciji. No zahtjevom da i pripadnicima poduzetničkoga građanskog sloja, a ne samo aristokraciji, budu zajamčena vlasnička prava i pravo sudjelovanja u političkom životu nisu bila ispunjena očekivanja svih građana, ponajprije žena i radnika bez imovine.

U borbi za ta prava prednjačili su socijalisti i komunisti zajedno s feministicama, ali je ta borba bila moguća tek u društvenom kontekstu koji je podrazumijevao da se o pravima i obvezama te o uređenju društva može javno razgovarati. Oblikovanju tog konteksta uvelike je pridonio liberalizam, neovisno o svim praksama kapitalističkih država – od trgovine robljem do proganjanja seljaka sa zemlje da bi postali tvornički radnici, od bespoštednog izrabljivanja djece do imperijalnih osvajanja – koje su bile suprotne proglašenima slobodarskim načelima.

Mnogim je liberalima bilo jasno da jednaka prava bez približno jednakih mogućnosti za njihovo ostvarivanje ne znače mnogo. Političku povijest zapadnih demokracija obilježila je borba za ostvarivanje prava različitih kategorija građana. Marksizam je sustavno radio na razobličavanju činjenice da ekonomska nejednakost onemogućuje ostvarivanje pune ravnopravnosti i na poticanju organiziranja sindikata i stranaka koje su djelovale kako bi se poboljšao položaj radnika. Praktična provedba politika nadahnutih marksizmom dovela je do toga da država, koju su Marx i Engels smatrali samo instrumentom vladajuće klase, postane jamac ostvarivanja njihovih prava.

Društveno blagostanje i Welfare state

Provedba liberalnih načela o društvenom dogovoru i uspostavi institucija omogućila je marksistima da se, unatoč inzistiranju klasičnih liberala na minimalnoj ulozi države samo kao noćnog čuvara, izbore za to da zakonodavci u zapadnim demokracijama donose zakone koji uvažavaju i negativno i pozitivno poimanje slobode. Negativna sloboda je sloboda od bilo kojeg oblika prisile, osobito prisile države. Pozitivna sloboda pak podrazumijeva intervenciju države kako bi se i onima ekonomski hendikepiranima omogućilo da ravnopravno sudjeluju u ekonomskom i društvenom životu. Najbolji su primjer tih postignuća različiti oblici welfare state uspostavljeni poslije Drugoga svjetskog rata. Na kraju je ukidanje takve države osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo mnogo više u interesu kapitalista nego u interesu radnika.

I liberalima i marksistima zajedničko je shvaćanje da običaji i institucije nisu vječni i nepromjenjivi, da su ih stvorili ljudi i da ih je načelno moguće mijenjati i stvarati nove. Interesi zagovornika liberalizma i zagovornika marksizma nerijetko su bili potpuno suprotni pa oni nisu bili suglasni u pogledima na dizajn novih institucija. No zajedničko im je shvaćanje da one nisu prirodom zadane i nepromjenjive. Utoliko su obje tradicije modernističke, suprotstavljene konzervativnom načinu mišljenja prema kojemu su postojeći ili nekim skupinama poželjni društveni odnosi dominacije i diskriminacije oduvijek bili takvi i da će takvima zauvijek i ostati.

Eshatološka perspektiva, koju je nametnuo Marx prorekavši skoru nasilnu propast kapitalizma i neizbježan dolazak socijalizma, nedvojbeno najviše opterećuje marksističku tradiciju. Opterećuje je i inzistiranje na ukidanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. To su točke o kojima se liberalizam i marksizam ne mogu suglasiti. Odbacivanje marksističke eshatologije, uz zadržavanje normativne predodžbe o poželjnom obliku društva o kojemu je moguće razgovarati kao i o drugima, liberalnim i neliberalnim, zamislima novoga društvenog ugovora čini mi se neizbježnim korakom za uspostavu dijaloga s modernim liberalizmom – s onom strujom koju personificiraju John Stuart Mill, Leonard Trelawny Hobhouse, John Attkinson Hobson i John Maynard Keynes. Tim je liberalima zajedničko shvaćanje da država i društvo ne trebaju biti u funkciji ostvarivanja interesa poduzetničke klase nego da uspješna ekonomija, zasnovana na pravu privatnog vlasništva i načelima slobodne trgovine, treba biti u funkciji postizanja društvenog blagostanja.

Smithova načela političke ekonomije

Ako prihvatimo jednu recentnu interpretaciju opusa oca liberalne političke ekonomije Adama Smitha, onda bi njegovo ime trebalo biti izbrisano s popisa onih koji se smatraju utemeljiteljima tradicije koja je dovela do neoliberalizma i uvršteno u popis spomenutih modernih liberala. Potpuno suprotno onome što Hayek i njegovi sljedbenici vide kao najvažniji dio Smithove baštine, naime tvrdnju da svi društveni podsustavi neizostavno moraju biti podređeni interesima kapitala, John E. Hill, u svojoj knjizi Jednakost i potraga za srećom Adama Smitha objavljenoj 2016. godine, tvrdi da „dok je zagovarao tržišni sustav, Smith nije zagovarao slobodno tržište; umjesto toga, on je inzistirao na tržištu ograničenom pravednošću“.

Smithova analiza političke ekonomije zasnovana je, tvrdi Hill, na šest načela: a) tržišna ekonomija s moralom, b) društveni napredak radi povećanja sreće, c) pravda, sloboda i jednakost, d) znanstveni pristup zasnovan na dokazima, e) rješenja zasnovana na najboljim praksama bilo gdje u svijetu te f) dobro upravljanje. Dosljedno tome on tvrdi: „Ako bi Smithova načela bila primijenjena, još uvijek bismo imali tržišni kapitalizam, ali bi to bio kapitalizam koji se znatno razlikuje od suvremenog laissez-faire neomerkantilističkog kapitalizma“.

Imali bismo, dakle, bolji kapitalizam u kojemu se poštuju zahtjevi pravde, slobode i jednakosti. Američki kapitalizam, kao ni globalni neoliberalizam, ni izdaleka ne odgovara takvoj Smithovoj koncepciji. Pravo su ostvarenje Smithovih zamisli, tvrdi Hill, socijaldemokratske politike nekih europskih vlada. Snažna demokracija, a ne vijeće neoliberalnih mudraca, potrebna je da bi se mogućnost insturumentalizacije vlade u korist parcijalnih interesa svela na najmanju mjeru. Svakome tko Smitha čita na Hillov način postat će jasno da „stvar nije samo u jednoj vrijednosti – slobodi; riječ je o tome kako uravnotežiti vlast tako da se i pravda, i sloboda, i jednakost promiču jednako“.

Komunikacija liberalizma i marksizma

Marksizam oslobođen eshatologije i oslonjen ponajprije na kritički potencijal Marxove misli usmjerene na razotkrivanje dominacije i iznalaženje načina da se ona prevlada, odbacujući Hayeka i neoliberalizam ne mora istodobno odbaciti i moderni liberalizam. Moderni liberalizam, s druge strane, u kritičkom marksizmu i njegovom inzistiranju na poštivanju demokracije mogao bi prepoznati onu kvalitetu koja ga razlikuje od religijskoga mentalnog sklopa sovjetskog marksizma i čini nespojivim s inkvizitorskim načinima pokazivanja nekontrolirane moći.

Uspostavi li se takva komunikacija, možda će biti moguće ono što ni modernom liberalizmu ni marksističkoj ljevici danas ne uspijeva: artikulirati slobodarsku i demokratsku politiku koja će u pridobivanju glasova sve brojnijih ljudi razočaranih i uplašenih posljedicama neoliberalizma biti uspješnija od politike desnih populističkih, konzervativnih i ksenofobnih stranaka. To bi bilo važno kako bi se spriječilo pretvaranje modernih društava u srednjovjekovna društva čemu teže konzervativne političke snage, u Hrvatskoj osobito Katolička crkva. Na državnome i međunarodnom planu to znači suprotstavljati se svim politikama koje – neovisno o tome na koje se vrijednosti deklarativno pozivaju – ugrožavaju bilo čije pravo na slobodu, pravdu i jednakost.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu