Legendarni Selak dirljivo o danu kad je izgubio suborca: 'Vatreni, narančasti bljesak. Znao sam, nije iskočio'

“Sve to na nama zvekeće i ubija tišinu jutra u kojem sunce upravo izlazi i svojom svjetlošću obasjava kapljice jutarnje rose koja se zadržava na jučer pokošenoj travi i lagano širi svoj opojni miris. Miris prirode, miris pokošenog sijena, uvijek sam ga obožavao”, dodao je.

‘Tehničarima u očima vidiš zebnju’

Prisjetio se mučne tišine u kojoj su krenuli do aviona, toga kako je pokušavao ne govoriti o zadatku na koji idu i kako je s kolegom pričao o filmu Apokalipsa danas. Sve je radio kako bi što prije prošla šetnja do aviona. Kazao je kako se ekipa tehničara nije ponašala kao inače, jer to nije bio redovni let.

“Vidiš im u očima, jer oči su ogledalo duše, a u očima im briga, vidiš zebnju, vidiš ono što nitko nikada razumjeti neće, a to je odnos tehničara i pilota koji ide na borbenu zadaću. Stali smo. Tko će na kojeg, avioni 102 i 103, gledam ih i govorim: “Idem ja na svoj ti idi na Ivandićev”, prisjetio se. Izbjegavao je, kaže, pitanje hoće li se obojica vratiti.

‘Izgovorih tada nešto što nisam smio izgovoriti’

“Uspijeva li mi, nemam pojma, ali tog trena slijedi stisak ruke, čvrst, muški do bola, pogled u oči gotovo fiksacijski. Traje to, činilo mi se, vječno, a trajalo je sekundu ili dvije. Imao sam osjećaj kao da se ne želimo razdvojiti, kao da nešto u zraku ne štima, kao da slutimo….ili ne. Izgovorih tada nešto što nisam smio izgovoriti. To me boli i sada i zauvijek. Rekoh onog trena kad sam mu pustio ruku, preselio kacigu iz lijeve u desnu da bih ga potapšao lijevom po desnom ramenu: “Ne brini vratit ćemo se”, prisjetio se Selak, zapitavši se što mu je to trebalo.

U avione su ušli u 05:58, poletjeli su u 06:05 sati. Za nekoliko sekundi su bili nad šumama Vukomeričkih gorica, a radio Velika Gorica je obavijesti stanovnike da MiG-ovi idu na zadatak. Par minuta nakon toga bili su u blizini cilja gdje, opisao je, počinje pakao.

“Ameri to zovu “R’roll”, nišanim, pravac napada, kut kojeg nema, visina okolnog drveća, brzina malo preko 1000 kilometara na sat, bez klizanja, točka na cilju, oko nas sijeva, udaljenost…a j***ga blizu, guram palicu pritišćem bojevo dugme i odbacujemo svoja ubojna sredstva, avion olakšan za tonu tereta, cilj je dezintegriran, ja odvaljujem lijevo, pratitelj desno, onako po dogovoru”, opisao je legendarni ratni pilot.

Ono što ne želiš čuti

Onda je čuo ono što nikako nije htio. “Vođo pogođen sam”, prijavio mu je Miroslav Peris. “Bile su to zadnje riječi mog kolege, mog prijatelja, mog wingmana, pilota, junaka Žumberka, junaka Karlovca, našeg sokola Perisa Miroslava. Pokušavam kroz periskop, gledam iza lijevo i oko sebe pronaći što je s pratiteljem, ne vidim ništa osim eksplozije cilja, pokušavam pozivom, pokušavam riječima: “Drugi, nastavi nisko, nastavi nisko”. Odgovora nema”, objavio je.

Dodao je kako je ispred Kupe vidio eksploziju. “Ono što ne viđam prvi put i ono što ne želiš vidjeti nikada jer znaš što je. Eksplozija koja donosi smrt, vatreni narančasti bljesak i tamna gljiva eksplozije koja odlazi u nebo. Znao sam da nije iskočio, znao sam da je pokušao spasiti avion nakon pogotka sa zemlje, da se borio s avionom, upravljanjem, da je na žalost u toj borbi dobio na visini i da ga je tada “kub” uhvatio”, napisao je Selak i dodao da je znao kako se njegov pratitelj više nikada neće vratiti.

‘Vidim ogromnu tugu na licima i u očima’

Selak se vratio na aerodrom s kojeg su poletjeli. Tehničari su, kaže, već slutili što se dogodilo. “Prolazim pored mjesta gdje bi trebao biti parkiran moj pratitelj. Vidim ogromnu tugu na licima i u očima onih koji su mu pripremili avion i ispratili ga na njegov posljednji let i vidim im u očima pitanje, jer ne pitaju ništa, jer znaju. Zastao sam i tiho odgovorio na pitanje koje nisu postavili: “Neće se vratiti”, prisjetio se.

Kaže da se prema kućici iz koje su krenuli vratio a da nije čuo i vidio ništa. “Miris pokošene trave koji mi je bio do prije 20 min opojan, pretvara se u miris koji ću mrziti cijeli život. Ne primjećujem ni da su još dva aviona sletjela. Ne odgovaram ni na pitanje kolega: “Je li se katapultirao?” Kako da im kažem da nije”, pitao je i pitao kako da im kaže da nije vidio padobran.

“Peris Miroslave, hrvatski sokole, počivaj u miru ili leti visinama koje si obožavao, a vi Žumberčani i vi Karlovčani budite ponosni na svog heroja kojeg ste imali i hvala vam za čuvanje sjećanja na njega i na sve junake Domovinskog rata”, objavio je Selak.