Izvješće o stanju iskorištenosti EU fondova koje je u srijedu usvojila Vlada pokazuje da je Hrvatska od 2013. pa do početka rujna ove godine dobila nešto više od 8 milijardi eura ili tri četvrtine novca koji joj je bio na raspolaganju, a proračun je tim uplatama ukupno u plusu za oko 65 milijardi kuna, kada se uračuna i predujam koji je uplaćen za Nacionalni plan oporavka i otpornosti.
Sve te brojke ne zvuče loše, kada ne bi znali da živimo u zemlji u kojoj čak i ministri završavaju u zatvoru zbog malverzacija sa sredstvima iz EU fondova, pa je pitanje kako je taj novca zapravo potrošen i koliko je novca ukradeno. Nije teško pretpostaviti da su – s obzirom na slabo funkcioniranje istražnih tijela – otkriveni slučajevi tek vrh sante leda.
Pod sumnjom najviši državni dužnosnici
Stvari su se ipak pomakle nakon što je u Hrvatskoj započeo s radom Ured europskog tužitelja, koji je ubrzo nakon pokretanja u pritvor spremio bivšu ministricu EU fondova Gabrijelu Žalac, i to na temelju dokaza koje je ranije objavio Telegramov istraživački novinar Andrej Dimitrijević.
Sumnjivi natječaj radi kojeg je pokrenuta istraga protiv Žalac Telegram je otkrio još 2019. godine, na njemu je navodno radio i Uskok, ali u dvije godine nisu ništa uspjeli zaključiti, da bi na kraju slučaj preuzeo Ured europskog tužitelja što je rezultiralo uhićenjima.
U toj je akciji uhićen i Tomislav Petric, bivši ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU, institucije koja je ključna za nadzor trošenja novca iz EU fondova. Znači, za kriminal oko EU fondova sumnjiče se dvije osobe iz samog vrha sustava, pa onda samo možemo zamisliti što se događa na nižim razinama.
Osim krimi-priča postoje i veliki tehnički problemi
Početkom srpnja ove godine uhićen je i bivši ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Doduše, on nije uhićen zbog malverzacija koje su se događale u vrijeme dok je bio ministar, već zbog svog privatnog projekta – vinarije kojoj se posvetio nakon odlaska iz politike. Sumnjiči ga se da je krivotvorio dokumentaciju kako bi došao do milijunskog iznosa bespovratnih sredstava za svoju vinariju. Dok je bio ministar imao je, valjda, prilike naučiti kako se to radi, no ipak je na kraju završio u Remetincu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim ovakvih krimi-priča u koje su upleteni najviši državni dužnosnici, postoje i veliki tehnički problemi kod provedbe natječaja za EU fondove. Velika većina natječaja provođena je metodom “najbrži prst”, odnosno dobivanje sredstava ne ovisi o kvaliteti projekta, već o redoslijedu prijava.
Upitna je i kvaliteta projekata
Redovno je interes za dobivanje novca veći od iznosa koji se može dodijeliti u jednom natječaju, potražnja nadmašuje ponudu, a naša administracija nije našla načina kako da kvalitetno ocijeni projekte i prema tome dodjeljuje novac, pa natječaju podsjećaju na nagradnu igru. Radi se o velikom problemu jer takav način dodjele novca ne osigurava da ga dobiju najbolji projekti, pa je onda upitno i njegovo optimalno iskorištavanje.
Upitni su i mnogi projekti za koje je država odredila da će se financirati europskim sredstvima. Na primjer, u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti glavnina novca rezervirana je za javne projekte, od kojih su neki nakon 20 godina izvučeni iz ladica, poput Trga pravde koji je planiran još 2004. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poduzetnička udruženja tražila su da se poveća udio namijenjen privatnom sektoru, jer taj novac ima veći multiplikativan učinak na ekonomiju. Pokrenule bi se investicije koje otvaraju trajna radna mjesta i osiguravaju rast gospodarstva, za razliku od državnih, mahom građevinskih projekata, koji imaju jednokratan učinak na zapošljavanje.
Lijepo kako je Vlada ponosna na milijarde povučene iz EU fondova. Detalj o kojem šute: koliko tog novca je pokradeno
Upitni su i mnogi projekti za koje je država odredila da će se financirati europskim sredstvima
Izvješće o stanju iskorištenosti EU fondova koje je u srijedu usvojila Vlada pokazuje da je Hrvatska od 2013. pa do početka rujna ove godine dobila nešto više od 8 milijardi eura ili tri četvrtine novca koji joj je bio na raspolaganju, a proračun je tim uplatama ukupno u plusu za oko 65 milijardi kuna, kada se uračuna i predujam koji je uplaćen za Nacionalni plan oporavka i otpornosti.
Sve te brojke ne zvuče loše, kada ne bi znali da živimo u zemlji u kojoj čak i ministri završavaju u zatvoru zbog malverzacija sa sredstvima iz EU fondova, pa je pitanje kako je taj novca zapravo potrošen i koliko je novca ukradeno. Nije teško pretpostaviti da su – s obzirom na slabo funkcioniranje istražnih tijela – otkriveni slučajevi tek vrh sante leda.
Pod sumnjom najviši državni dužnosnici
Stvari su se ipak pomakle nakon što je u Hrvatskoj započeo s radom Ured europskog tužitelja, koji je ubrzo nakon pokretanja u pritvor spremio bivšu ministricu EU fondova Gabrijelu Žalac, i to na temelju dokaza koje je ranije objavio Telegramov istraživački novinar Andrej Dimitrijević.
Sumnjivi natječaj radi kojeg je pokrenuta istraga protiv Žalac Telegram je otkrio još 2019. godine, na njemu je navodno radio i Uskok, ali u dvije godine nisu ništa uspjeli zaključiti, da bi na kraju slučaj preuzeo Ured europskog tužitelja što je rezultiralo uhićenjima.
U toj je akciji uhićen i Tomislav Petric, bivši ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU, institucije koja je ključna za nadzor trošenja novca iz EU fondova. Znači, za kriminal oko EU fondova sumnjiče se dvije osobe iz samog vrha sustava, pa onda samo možemo zamisliti što se događa na nižim razinama.
Osim krimi-priča postoje i veliki tehnički problemi
Početkom srpnja ove godine uhićen je i bivši ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Doduše, on nije uhićen zbog malverzacija koje su se događale u vrijeme dok je bio ministar, već zbog svog privatnog projekta – vinarije kojoj se posvetio nakon odlaska iz politike. Sumnjiči ga se da je krivotvorio dokumentaciju kako bi došao do milijunskog iznosa bespovratnih sredstava za svoju vinariju. Dok je bio ministar imao je, valjda, prilike naučiti kako se to radi, no ipak je na kraju završio u Remetincu.
Osim ovakvih krimi-priča u koje su upleteni najviši državni dužnosnici, postoje i veliki tehnički problemi kod provedbe natječaja za EU fondove. Velika većina natječaja provođena je metodom “najbrži prst”, odnosno dobivanje sredstava ne ovisi o kvaliteti projekta, već o redoslijedu prijava.
Upitna je i kvaliteta projekata
Redovno je interes za dobivanje novca veći od iznosa koji se može dodijeliti u jednom natječaju, potražnja nadmašuje ponudu, a naša administracija nije našla načina kako da kvalitetno ocijeni projekte i prema tome dodjeljuje novac, pa natječaju podsjećaju na nagradnu igru. Radi se o velikom problemu jer takav način dodjele novca ne osigurava da ga dobiju najbolji projekti, pa je onda upitno i njegovo optimalno iskorištavanje.
Upitni su i mnogi projekti za koje je država odredila da će se financirati europskim sredstvima. Na primjer, u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti glavnina novca rezervirana je za javne projekte, od kojih su neki nakon 20 godina izvučeni iz ladica, poput Trga pravde koji je planiran još 2004. godine.
Poduzetnička udruženja tražila su da se poveća udio namijenjen privatnom sektoru, jer taj novac ima veći multiplikativan učinak na ekonomiju. Pokrenule bi se investicije koje otvaraju trajna radna mjesta i osiguravaju rast gospodarstva, za razliku od državnih, mahom građevinskih projekata, koji imaju jednokratan učinak na zapošljavanje.