Klimaks je prošao, možemo se vratiti kunjanju u naslonjaču uz večernji čaj od mente i plitke drame s Netflixa. Divlji momci iz Leta 3 na koncu su se vratili doma s plasmanom negdje oko gornje trećine i to je vrlo dobar rezultat, ali način kako su do toga došli tjera priču u nepreglednu širinu. Izazov je u tome da im je taj plasman omogućila isključivo publika, ovdje strana, budući da pravila zabranjuju glasanje za svoje izvođače. Uglavnom, kad su se izredali službeni žiriji 37 država, Letovci su s mizernih 11 bodova ostali pretposljednji. A onda su ruknuli glasovi anonimnih građana i vinuli ih do trinaestog mjesta.
To upućuje na zaključak da je drama s Letom 3 stvarno drama, ali takva koja seže puno dalje od jednog međunarodnog zabavnog spektakla, dalje od glazbe i dalje od umjetničke ekspresije. Prava tema te drame su društva država ovog kontinenta i zajedničko društvo Europe, odnosno spremnost unutar tih kompakata da se zakorači preko praga sigurnosti, poznatosti, tupe uprosječenosti i izvan tora poslušnoga stada. Za tako nevjerojatnu diskrepancu između ukusa elita državnih žirija i ukusa običnoga svijeta u slučaju Leta 3 mora biti nekog ozbiljnog objašnjenja.
Let 3 je pljunuo na konformizam
Jedna naša kolegica rekla je da joj je riječki alternativni bend svojim nastupom u Liverpoolu omogućio tako rijetku priliku da bude ponosna na svoju zemlju. Nije sretno tumačiti tuđe misli, ali čini se da su i mnogi drugi kod nas podijelili taj osjećaj, a bodovi od kojekuda kažu nam da je krik iz Hrvatske odjeknuo i među stranim svijetom. To pobratimstvo možda je najmanje vezano uz pitanje muzičkog ukusa iako se Eurovizija primarno poziva na glazbu. Jer, glavna je kvaka u tome da je brutalna nadrealistička provokacija Leta 3 pljunula na konformizam i trulo nagodbenjaštvo sa životom, da nam je bacila ravno u lice ono što o sebi ne želimo čuti i da se ustobočila na blaženu i omamljujuću malograđanštinu kao da ”ubiva aždahu”.
Politički eskapizam i društvena apatija među današnjim nastavateljima naših država govori nam zapravo o teroru prosječnosti i mediokritetstva, koji ubija svako živo tkivo u gradu i selu, u političkim predstavništvima, u ovještalim strukovnim udruženjima i u administraciji Europske Unije na čelu s blijedim likom Ursule von der Leyen, a svoje vriježe pušta čak i u umjetnosti. Dakako da je među svima nama malo takvih koji odskaču od prosjeka i još manje genija, najviše je ljudi osrednjih mogućnosti, s osrednjim karijerama i osrednjega izgleda. Ali osrednjost kao karakterna crta nije urođena, ona je stvar našeg izbora.
Mama ŠČ je himna protiv osrednjosti
To nam je svojom urnebesnom punk operom htio reći i rekao je Let 3, koji je utoliko maestralno pomeo konkurenciju onih šlagera i pjesmuljaka o jednorozima i pijanstvima, o momku koji ne bi išao u rat i o infantilnoj ljubavi koja se za svoju žrtvu ”zalijepila kao tetovaža”. Raskošna i napadna scenska prezentacija značenjski i muzički šupljih sadržaja ugođena je da raspali čula eurovizijske publike, ali ipak teško može zavarati sve ljude da pomisle kako iza te praznine ipak ima neke supstance. Jer nije sve samo u zabavi. I zato su naši Riječani, unatoč standardiziranim kalkulantskim porivima službenih žirija, u drugom činu odskočili upravo na valu volje običnoga naroda.
Mama ŠČ je gromoglasna himna protiv zastrašene osrednjosti, te zemunice u kojoj se tavori, kutri i zoblje suho zrnje, i poziv da se govori i viče protiv društvenih nevolja i stranputica, da se ne zavlačiš u mišju rupu i da ne prihvatiš dogmu da je sve zadano i nepromjenjivo. Umjetnost prenosi moralnu poruku. Ona se – kao što je rekao ne sjećam se više tko – uvijek okreće protiv kvara i zla, vidljivog i nevidljivog. To je to što su ljudi prepoznali, ma gdje bili. Ma gdje da su od svog rada siromašni. Ma gdje da im je uskraćena zdravstvena zaštita i školovanje za djecu. I ma gdje da ih se tretira kao ništa i nikoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izveli topovski udar na pravila
Let 3 izveo je topovski udar na malograđansku maksimu da je šutnja zlato, da je, ako se već mora, najbolje govoriti dvosmisleno da se nitko od moćnika ne bi osjetio prozvanim pa da mu se zamjeriš, jer tako štitiš posljednju liniju obrane svoje sigurne egzistencije male šumske životinje. To je život koji se vrti oko hranjenja, malih intriga, kompromisa, okretanja glave i zatvaranja očiju, te periodičnih izlazaka na glasanje za stranke, ideologije i dobro upakirane opsjene.
Teško je i riskantno za pojedinca iskočiti iz tog kruga Pakla, priznaje kanadski filozof i profesor političkih znanosti na Sveučilištu Montreal Alain Deneault u svojoj knjizi o mediokritetstvu (”Mediocracy”), u kojoj tvrdi kako je politička realnost da su igru u društvu preuzeli mediokriteti kako bi osigurali da se u ekonomskom i socijalnom poretku ništa bitno ne promijeni. Oni nas pozivaju da budemo poput njih, kaže dr. Default. To znači da ne ulazimo u rizik, da se držimo dogmi i da se podvrgavamo pravilima koja su uspostavljena kao kriterij pozicioniranja na društvenoj šahovskoj ploči. Ukratko, da sami sebe reduciramo na male i poslušne promatrače, na Musilovog ”čovjeka bez svojstava”.
Ta se pjesma više neće zaboraviti
Pretežnost takvih stavova u društvu, kaže profesor, na koncu generira korumpirane institucije, a vrhunac propasti nastupa onda kad pojedinci koji prakticiraju korupciju više ne smatraju da to čine. I eto nam baš tu, na istom mjestu, Leta 3 i njihovog pomahnitalog kabaretskog performansa s rozim vojničkim mundirima, crvenim ružem ispod crnih brkova, kartonskim raketama, s dadaističkim ŠČ i bijelim gaćama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjda se razumije da oni u osnovi govore isto što i kanadski filozof, koji kaže da otpor sili i tehnokraciji mediokriteta počinje s jednim malim korakom svaki dan kojim ćeš reći ”ne” nečemu što te smješta u njihovo društvo. Sve to bilo je previše neprobavljivo za atestirane državne žirije koji su ponikli iz establišmenta slamnate prosječnosti i zato su proročanski Let 3 kaznili svojim nadmoćnim prijezirom. Ništa zato jer je kor hrvatskih natjecatelji čvrsto odskandirao svoje i ta se prosta i svečana pjesma više neće moći zaboraviti.
Mama ŠČ je gromoglasna himna protiv osrednjosti. Zato su državni žiriji s takvim prijezirom kaznili Let 3
Osrednjost kao karakterna crta nije urođena, ona je stvar našeg izbora. To nam je htio reći Let 3
Politički eskapizam i društvena apatija među današnjim nastavateljima naših država govori nam zapravo o teroru prosječnosti i mediokritetstva, koji ubija svako živo tkivo u gradu i selu, u političkim predstavništvima, u ovještalim strukovnim udruženjima i u administraciji Europske Unije
Klimaks je prošao, možemo se vratiti kunjanju u naslonjaču uz večernji čaj od mente i plitke drame s Netflixa. Divlji momci iz Leta 3 na koncu su se vratili doma s plasmanom negdje oko gornje trećine i to je vrlo dobar rezultat, ali način kako su do toga došli tjera priču u nepreglednu širinu. Izazov je u tome da im je taj plasman omogućila isključivo publika, ovdje strana, budući da pravila zabranjuju glasanje za svoje izvođače. Uglavnom, kad su se izredali službeni žiriji 37 država, Letovci su s mizernih 11 bodova ostali pretposljednji. A onda su ruknuli glasovi anonimnih građana i vinuli ih do trinaestog mjesta.
To upućuje na zaključak da je drama s Letom 3 stvarno drama, ali takva koja seže puno dalje od jednog međunarodnog zabavnog spektakla, dalje od glazbe i dalje od umjetničke ekspresije. Prava tema te drame su društva država ovog kontinenta i zajedničko društvo Europe, odnosno spremnost unutar tih kompakata da se zakorači preko praga sigurnosti, poznatosti, tupe uprosječenosti i izvan tora poslušnoga stada. Za tako nevjerojatnu diskrepancu između ukusa elita državnih žirija i ukusa običnoga svijeta u slučaju Leta 3 mora biti nekog ozbiljnog objašnjenja.
Let 3 je pljunuo na konformizam
Jedna naša kolegica rekla je da joj je riječki alternativni bend svojim nastupom u Liverpoolu omogućio tako rijetku priliku da bude ponosna na svoju zemlju. Nije sretno tumačiti tuđe misli, ali čini se da su i mnogi drugi kod nas podijelili taj osjećaj, a bodovi od kojekuda kažu nam da je krik iz Hrvatske odjeknuo i među stranim svijetom. To pobratimstvo možda je najmanje vezano uz pitanje muzičkog ukusa iako se Eurovizija primarno poziva na glazbu. Jer, glavna je kvaka u tome da je brutalna nadrealistička provokacija Leta 3 pljunula na konformizam i trulo nagodbenjaštvo sa životom, da nam je bacila ravno u lice ono što o sebi ne želimo čuti i da se ustobočila na blaženu i omamljujuću malograđanštinu kao da ”ubiva aždahu”.
Politički eskapizam i društvena apatija među današnjim nastavateljima naših država govori nam zapravo o teroru prosječnosti i mediokritetstva, koji ubija svako živo tkivo u gradu i selu, u političkim predstavništvima, u ovještalim strukovnim udruženjima i u administraciji Europske Unije na čelu s blijedim likom Ursule von der Leyen, a svoje vriježe pušta čak i u umjetnosti. Dakako da je među svima nama malo takvih koji odskaču od prosjeka i još manje genija, najviše je ljudi osrednjih mogućnosti, s osrednjim karijerama i osrednjega izgleda. Ali osrednjost kao karakterna crta nije urođena, ona je stvar našeg izbora.
Mama ŠČ je himna protiv osrednjosti
To nam je svojom urnebesnom punk operom htio reći i rekao je Let 3, koji je utoliko maestralno pomeo konkurenciju onih šlagera i pjesmuljaka o jednorozima i pijanstvima, o momku koji ne bi išao u rat i o infantilnoj ljubavi koja se za svoju žrtvu ”zalijepila kao tetovaža”. Raskošna i napadna scenska prezentacija značenjski i muzički šupljih sadržaja ugođena je da raspali čula eurovizijske publike, ali ipak teško može zavarati sve ljude da pomisle kako iza te praznine ipak ima neke supstance. Jer nije sve samo u zabavi. I zato su naši Riječani, unatoč standardiziranim kalkulantskim porivima službenih žirija, u drugom činu odskočili upravo na valu volje običnoga naroda.
Mama ŠČ je gromoglasna himna protiv zastrašene osrednjosti, te zemunice u kojoj se tavori, kutri i zoblje suho zrnje, i poziv da se govori i viče protiv društvenih nevolja i stranputica, da se ne zavlačiš u mišju rupu i da ne prihvatiš dogmu da je sve zadano i nepromjenjivo. Umjetnost prenosi moralnu poruku. Ona se – kao što je rekao ne sjećam se više tko – uvijek okreće protiv kvara i zla, vidljivog i nevidljivog. To je to što su ljudi prepoznali, ma gdje bili. Ma gdje da su od svog rada siromašni. Ma gdje da im je uskraćena zdravstvena zaštita i školovanje za djecu. I ma gdje da ih se tretira kao ništa i nikoga.
Izveli topovski udar na pravila
Let 3 izveo je topovski udar na malograđansku maksimu da je šutnja zlato, da je, ako se već mora, najbolje govoriti dvosmisleno da se nitko od moćnika ne bi osjetio prozvanim pa da mu se zamjeriš, jer tako štitiš posljednju liniju obrane svoje sigurne egzistencije male šumske životinje. To je život koji se vrti oko hranjenja, malih intriga, kompromisa, okretanja glave i zatvaranja očiju, te periodičnih izlazaka na glasanje za stranke, ideologije i dobro upakirane opsjene.
Teško je i riskantno za pojedinca iskočiti iz tog kruga Pakla, priznaje kanadski filozof i profesor političkih znanosti na Sveučilištu Montreal Alain Deneault u svojoj knjizi o mediokritetstvu (”Mediocracy”), u kojoj tvrdi kako je politička realnost da su igru u društvu preuzeli mediokriteti kako bi osigurali da se u ekonomskom i socijalnom poretku ništa bitno ne promijeni. Oni nas pozivaju da budemo poput njih, kaže dr. Default. To znači da ne ulazimo u rizik, da se držimo dogmi i da se podvrgavamo pravilima koja su uspostavljena kao kriterij pozicioniranja na društvenoj šahovskoj ploči. Ukratko, da sami sebe reduciramo na male i poslušne promatrače, na Musilovog ”čovjeka bez svojstava”.
Ta se pjesma više neće zaboraviti
Pretežnost takvih stavova u društvu, kaže profesor, na koncu generira korumpirane institucije, a vrhunac propasti nastupa onda kad pojedinci koji prakticiraju korupciju više ne smatraju da to čine. I eto nam baš tu, na istom mjestu, Leta 3 i njihovog pomahnitalog kabaretskog performansa s rozim vojničkim mundirima, crvenim ružem ispod crnih brkova, kartonskim raketama, s dadaističkim ŠČ i bijelim gaćama.
Valjda se razumije da oni u osnovi govore isto što i kanadski filozof, koji kaže da otpor sili i tehnokraciji mediokriteta počinje s jednim malim korakom svaki dan kojim ćeš reći ”ne” nečemu što te smješta u njihovo društvo. Sve to bilo je previše neprobavljivo za atestirane državne žirije koji su ponikli iz establišmenta slamnate prosječnosti i zato su proročanski Let 3 kaznili svojim nadmoćnim prijezirom. Ništa zato jer je kor hrvatskih natjecatelji čvrsto odskandirao svoje i ta se prosta i svečana pjesma više neće moći zaboraviti.