Mediji i političari tvrde da Hrvatskoj prijeti alarmantan rast uvoza hrane. Istina je, ali doslovno, suprotna

Eksplozija izvoza hrane nakon ulaska u EU

Prvo, brojke. Republika Hrvatska lani je uvezla 2,6 milijarde eura prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda – 20 milijuna eura, zbog kojih mediji i interesne skupine šize, čini 0,7 posto tog iznosa. Odnos uvoza i izvoza hrane zapravo se smanjuje. Prošle godine izvoz je rastao brže od uvoza, što je, na ovim kategorijama proizvoda, smanjilo trgovinski deficit za sto milijuna eura. Odnosno, 2015. godine vrijednost hrane koju smo izvezli iznosila je 61 posto vrijednosti hrane koju smo uvezli; godinu dana kasnije, omjer je narastao na 67 posto.

Što baš i ne čudi, s obzirom na otvaranje europskog tržišta hrvatskim proizvođačima. U posljednje tri godine hrvatski izvoz hrane povećan je za ukupno 45 posto. Prošle godine izvoz hrane narastao je za 13 posto; godinu prije, 2015., rast je iznosio 14,6 posto; a 2014. bio je 17,2 posto. Većina tog rasta odnosi se na zemlje Europske unije – izvoz hrvatske hrane u te zemlje narastao je za 30 posto u 2016. Uistinu, alarmantno.

Čelnici Nezavisnih hrvatskih seljaka i Zelene liste također su propustili kazati kako je u prvom kvartalu 2017. godine, ukupan hrvatski izvoz doslovno eksplodirao i ostvario rast od 22 posto (uvoz je u tom periodu narastao za 13,9 posto, od čega rast uvoza hrane čini točno 3,2 posto).

Nacionalni i partikularni interesi proizvođača

Drugo, logika. Cijenjeni čelnici od Vlade traže ukidanje konkurencije, zatvaranje granica, obranu nacionalnih interesa, i ostale državne intervencije, kako bi njihovi proizvodi postali konkurentni. Što je vrlo slično zahtjevima koje iznose hrvatski taksisti – Nezavisni hrvatski taksisti? – u borbama protiv Ubera. Argumenti su isti: nelojalna konkurencija, davanje proizvoda/usluga u bescjenje, nepoštena poslovna praksa.

U ovoj verziji stvarnosti, potrošači ni korisnici ne postoje; postoje, ali ne bi trebali imati mogućnost slobodnog odabira u trgovini, na ulici, u webshopu, na tržnici. Ako između Ubera i domaćeg taksija previše potrošača bira Uber, rješenje domaćeg taksija jednostavno je – ukinemo mogućnost biranja Ubera. Koliko bi Kraš prodavao čokoladica, kada bismo potrošače mogli obraniti od Milke, Lindta i Nestléa?

S jednom velikom razlikom: hrvatski taksisti nisu, ne moraju i ne planiraju biti prisutni u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji ili Poljskoj. Hrvatski proizvođači hrane pokušavaju se plasirati u te i ostale zemlje. S obzirom na pravila, propise i običaje slobodne trgovine, zatvaranje uvoza hrane u Hrvatsku, koju od ministra traže seljaci, ne bi imalo blagotvorne učinke na poslovanje hrvatskih kompanija koje pokušavaju izvoziti; riječ je o obrani partikularnih, a ne nacionalnih interesa.

Opsesivna politička eksploatacija trgovine

Treće, politika, koja trgovinsku razmjenu opsesivno eksploatira za najniže oblike populizma. U nedavnom intervju za Globus ili Jutarnji list, Tomislav Karamarko ustvrdio je da je borba protiv slobodne trgovine jedna od dvije najvažnije političke zadaće (druga je očuvanje nacionalne sigurnosti). Karamarko je kazao kako “uvozimo svašta na svoju štetu”, te da zbog “nekontroliranog uvoza” propada hrvatsko selo, što dovodi do demografskog kraha.

Karamarko je, eksplicitno, okrivio uvoz hrane za iseljavanje stanovnika.

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić non-stop polemizira s takozvanim “uvoznim lobijem” – 31. svibnja tijekom posjeta Požegi govorio je da hrvatska poljoprivreda nema šanse uz ovakav uvoz. Za vlastite gafove, poput začudnog govora u Saboru, optužuje medijske plaćenike koji rade za uvoznike – mediji su, smatra, pod kontrolom uvoznih lobija. “Oni koji rade za uvozne lobije, prepoznat će se”, kazao je tijekom SDP-ove akcije pomoći dobavljačima Agrokora.

‘Zašto bi talijansko bilo bolje od našeg’?

Desnica i ljevica često se kvalitetno nadopunjuju u borbi protiv slobodnijeg tržišta, posebno kad su u pitanju uvoz i izvoz. “Stvarno, ne znam zašto bi talijanska blitva bila bolja od naše, ili mađarski krumpir bolji od ličkog, uvozimo češnjak iz Kine, pa zašto se to radi?’, kazao je 2015. Karamarko, artikulirajući temeljni nativistički i nacionalistički argument protiv slobodne trgovine – zašto tuđe, kad imamo svoje?

Tomislav Karamarko nije uzeo u obzir mogućnost da bi neki slobodoumni građanin uistinu, iz osobnog poriva, fetiša ili financijskih mogućnost, poželio jesti mađarski krumpir ili talijansku blitvu, odnosno da bi neka kompanija mogla poželjeti uvoziti češnjak iz Kine – mogućnost takvog poduzetničkog i potrošačkog odabira jedan je od motiva, valjda, za izlazak iz komunizma, kao i ulazak u EU.

Usput, ako u Hrvatskoj nema smisla konzumirati hranu iz Mađarske, Njemačke ili Italije, što ćemo reći ljudima u Mađarskoj, Italiji i Njemačkoj, koji sasvim zadovoljni konzumiraju hranu iz Hrvatske?

Alternativa slobodnom tržištu već je tu

Sprečavanje uvoza ne rješava nijedan problem hrvatske poljoprivrede i prehrambene industrije. Eventualno ih može, na ekstremno kratki rok, prikriti, dok se cijela stvar posve ne uruši. Slobodna razmjena usluga i dobara znači veću konkurenciju, niže cijene, bolju kvalitetu, ozbiljniju kontrolu i bogatiju ponudu. Hrvatska je to u realnom vremenu promatrala na tržištu spomenutih taksi usluga, kada su gradovi počeli dobivati nove providere, još prije ulaska Ubera.

Alternativu slobodnom tržištu i otvaranju granica možemo svakodnevno promatrati i izučavati. Zove se HŽ.