Milanović prijeti da će blokirati ulazak Finske u NATO. Izgledno je da za to neće dobiti ni šansu
Donosimo scenarije kako bi Vlada mogla zaobići predsjednika i spriječiti njegovu polemičnu ideju
Može li Vlada zaustaviti predsjednika? To je pitanje koje će narednih tjedana postati sve aktualnije kako se bude približavao lipanj i summit NATO-a u Španjolskoj. Za širu javnost takvi sastanci uglavnom nisu pretjerano uzbudljiv događaj. Ali idući summit, iz perspektive domaće javnosti, mogao bi biti iznimka.
Zoran Milanović odlučan je u namjeri da privremeno stopira mogući ulazak Finske u NATO. Hrvatski predsjednik danas je ponovio da je spreman na summitu NATO-a uložiti veto na eventualnu pozivnicu za članstvo toj skandinavskoj zemlji. Prva takva prilika mogao bi biti upravo sastanak šefova država i vlada zemalja članica Saveza od 28. do 30. lipnja u Madridu.
Bez NATO konsenzusa
“Ako Cipar može staviti veto na sankcije Lukašenku dok se ne riješi problem s Turskom oko eksploatacije plina, kako Hrvatska ne bi mogla ovo napraviti? Ja ću, kao predsjednik države koji predstavlja Hrvatsku na summitu NATO-a, staviti veto na pozivnicu, to je ono što ja mogu”, izjavio je danas Milanović.
Predsjednik, podsjetimo, smatra da ulazak Finske u NATO hrvatska politika treba povezati s izmjenama izbornog zakona u BiH. Danas je, pak, otvoreno potvrdio da je pritom spreman posegnuti i za opcijom o kojoj je Telegram nedavno pisao: ako bi Finska (i eventualno Švedska u paketu, ali nju Milanović ne spominje) trebala pozivnicu dobiti na summitu, Milanović može na licu mjesta uskratiti konsenzus i tako blokirati slanje pozivnice.
Bilo je već toga, ali…
Ne bi to bio presedan. Zbog spora oko imena, Grčka je 2008. na summitu u Bukureštu blokirala upućivanje pozivnice Makedoniji, današnjoj Sjevernoj Makedoniji. Milanović bi, međutim, u tom slučaju solirao: to bi bila njegova odluka, kao jednog od sukreatora hrvatske vanjske politike, kojoj bi se drugi sukreator, Vlada, otvoreno i javno protivila. Za tako nešto na NATO-ovim sastancima teško je naći presedan.
Treba napomenuti da Finska (kao niti Švedska) još službeno nije odlučila hoće li zatražiti pristup Sjevernoatlantskom savezu. Ali nakon napada Rusije na Ukrajinu, raspoloženje javnosti okrenulo se u korist članstva i vrlo je izgledno da će odluka biti donesena uskoro (mediji spekuliraju već sljedećeg tjedna).
Grešne duše i milicajci
Polemika između predsjednika Milanovića i Vlade Andreja Plenkovića oko ove teme (u čijem je središtu ustvari i izborni zakon u BiH) razvija se stoga unaprijed, prije bilo kakvog formalnog koraka Finske, Švedske ili NATO-a. No, s obzirom da se uskoro očekuju odluke u Helsinkiju i Stockholmu, a lipanjski sastanak približava, stvari su se, naravno, zakuhale: Milanović spominje “izdaju” i “grešne duše”, a ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman govori o “milicajcima” i “sramoćenju”.
Onkraj svega toga ostaje pitanje može li Vlada – ili NATO-ova procedura – zaustaviti predsjednika u njegovom naumu da blokira eventualnu pozivnicu za proširenje vojnog saveza na sjever Europe. Postoji više mogućih scenarija.
HDZ želi uvjerljivu većinu
U svojim istupima na ovu temu predsjednik redovito spominje Sabor, budući da je parlament taj koji mora u konačnici ratificirati protokol o pristupanju neke zemlje NATO-a. To može učiniti običnom većinom, ali HDZ zasigurno želi što veći broj zastupnika na svojoj strani, a kontra Milanovića. Finsko pristupanje NATO-u, o kojem čak ni Finska još nije odlučila, danas je bilo jedna od tema sastanka vladajuće većine.
No, Sabor je na redu tek kasnije – najprije dolaze drugi sastanci. O tome je nedavno govorio Plenković kad je Milanoviću poručio neka, “ako je frajer”, blokira pozivnicu na sastanku NATO-a. Plenković je tada spomenuo i da Milanović “sjedi na NATO summitima”, što je neformalna podjela posla između njega i predsjednika: premijer ide na sastanke Europskog vijeća, a Milanović na NATO.
Rizik od političke krize
Oko toga tko od njih dvojice zastupa Hrvatsku u kojem međunarodnom formatu nema nikakvih sporova. Nitko u Vladi ne dovodi u pitanje da upravo predsjednik ide na summite vojnog saveza, pa tako nisu doveli u pitanje niti njegovo sudjelovanje na sastanku u Madridu. Međutim, radi se o neformalnoj podjeli što znači da postoji teorijska mogućnost da u Madrid ide predsjednik Vlade.
Ipak, takav scenarij teško je zamisliv. To bi izazvalo političku i institucionalnu krizu s upitnim ishodom (Milanović sigurno ne bi pristao, a što onda – bi li se obojica pojavila u Španjolskoj?), a o percepciji da i ne govorimo. Slična situacija bila je svojedobno u Rumunjskoj, gdje se premijer i predsjednik nisu mogli usuglasiti tko će na EU sastanke, pa je Rumunjska trajno ostala sinonim za tu vrstu institucionalnih nesuglasica.
Pustit će da radi show?
No, ponovimo, u Vladi ne dovode u pitanje da na sastancima NATO-a sudjeluje Milanović i stoga djeluje izglednije da bi naprosto pustili predsjednika da ide u Madrid. “U proceduralnom smislu, predsjednik može tamo napraviti show”, kazao je danas ministar Grlić Radman na pitanje što Vlada može učiniti da spriječi predsjednikov veto.
Iz toga se može iščitati da na samom summitu ne misle ili ne mogu napraviti ništa, odnosno da su u Vladi, izgleda, spremni pustiti Milanovića na summit ako do toga dođe, pa čak i pod cijenu da on ustraje u svom stavu.
To bi, naravno, eskaliralo sukob između Vlade i predsjednika, a iz Banskih dvora bi, nema sumnje, takvu situaciju iskoristili kao potvrdu za svoje učestale, oštre kritike na račun šefa države kao osobe čije teze, kako je i danas ponovio Grlić Radman,”nanose veliku vanjskopolitičku štetu Hrvatskoj i sramote nas u međunarodnoj zajednici”.
Zaobilazna procedura
Nije, međutim, sve u Milanovićevim rukama što je predsjednik i sam potvrdio. Kazavši da će uložiti veto, napomenuo je “ako to bude na toj razini”, misleći na razinu šefova država ili vlada. Ako bi, dakle, pozivnica bila upućena sa summita. Moguće je da je upute i s niže razine, o čemu je predsjednik također govorio spomenuvši hrvatskog veleposlanika, uz napomenu da nije siguran da ga može natjerati da zauzme njegov stav.
Mislio je, očito, na stalnog predstavnika Hrvatske pri NATO-u Maria Nobila. Ako bi se odlučivalo, odnosno tražio konsenzus na veleposlaničkoj razini, Vlada bi imala značajno veći utjecaj nego predsjednik, iako formalno obje adrese sudjeluju u kreiranju hrvatske vanjske politike. I Milanović je svjestan da je u tom slučaju vjerojatnije da bi hrvatski ambasador podržao konsenzus unutar NATO-a – u skladu s naputcima Vlade, a ne predsjednika države.
Prema Telegramovim izvorima, upravo je ovaj scenarij trenutno najizgledniji. Neslužbeno, pozivnica bi trebala biti upućena sa sastanka Sjevernoatlantskog vijeća u formatu veleposlanika ili, iznimno, ministara, moguće već krajem svibnja, ako se dvije skandinavske zemlje dotad doista odluče na ovaj korak.