Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Milanovićev govor nadahnula je kolumna filozofa Hararija iz New York Timesa. Ovdje je možete pročitati cijelu

Riječ je o kolumni 'Možete birati, ali ne možete odlučiti što je istina' Yuvala Noaha Hararija

ZADNJA IZMJENA: velj 19, 2020

Kolumna Yuvala Noaha Hararija objavljena je New York Timesu 3. veljače. Tekst je za Telegram pripremila Sanja Modrić.


Predsjednik Republike Zoran Milanović otvorio je u utorak svoj inauguracijski govor citirajući kolumnu profesora Yuvala Noaha Hararija u kojoj autor objašnjava zbog čega je za zdravlje društva ključno izgraditi potpuno neovisno pravosuđe, znanost i medije. Ta tri mehanizma predstavljaju stupove istine, smatra 43-godišnji Harrari, globalno ugledni povjesničar i filozof, autor bestsellera ”Sapiens – Kratka povijest čovječanstva”, ”Homo Deus – Kratka povijest sutrašnjice” i ”21 lekcija za 21. stoljeće”.

Tekst koji je nadahnuo novog šefa države objavio je 3. veljače The New York Times. Zinula sam kad sam čula prve Milanovićeve rečenice jer se ova Hararijeva kolumna pod naslovom ”Možete birati, ali ne možete odlučiti što je istina” nedavno čitala i komentirala u mojoj obitelji. Kako je predsjednik Milanović, pozivajući se na nju, svima u Hrvatskoj dao na znanje u kakvim razmišljanjima nalazi svoj politički uzor, prenosimo vam njezin integralni sadržaj.

Ravnopravno tretiranje želja na izborima

Hararijev tekst počinje s podsjećanjem kako se ove godine održavaju važni izbori u SAD-u, ”izbori čiji će rezultat odjeknuti u cijelom svijetu i vjerojatno oblikovati globalni poredak u narednim godinama”. A dok politička temperatura u SAD-u raste do vrenje, Harari poziva javnost da razumije što bilo koji demokratski izbori doista jesu, a što nisu. Odmah upozorava da izbori nisu instrument pronalaženja istine, nego samo metoda da se postigne miran kompromis između konfliktnih želja koje postoje među ljudima.

Državu dijelite s onima koje smatrate neznalicama, glupanima pa i zlonamjernicima, a oni to isto mogu misliti i za vas, kaže Harari. Promislite, međutim želite li s takvima postići miran dogovor ili biste radije riješili vaša neslaganje puškama i bombama. Budući da su izbori način da se nađe kompromis između želja, pitanje koje se postavlja na biralištima nipošto nije pitanje što je istina. Umjesto toga, građane koji imaju jednaka biračka prava pita se: Što vi želite? Sva mišljenja nemaju istu težinu kad se traži istina, ali svačije želje moraju biti tretirane ravnopravno.

Primjer – referendum o Brexitu

Prije referenduma o Brexitu, eminentni biolog Richard Dawkins izjavio je kako velika većina britanskih birača nije nikad smjela biti pitana da se izjasni o Brexitu budući da im za takvo izjašnjavanje nedostaju potrebna ekonomska i politička znanja. Dawkins je podrugljivo napisao da je to kao da pozovete javnost na plebiscit o tome je li Einsteinova matematika ispravna. Harari smatra da je ta Dawkinsova analogije pogrešna iako bi opći referendum o Einsteinovoj teoriji relativnosti doista bila smiješna ideja budući da o tome mogu presuditi samo eksperti.

Kad se utvrđuje što je istina u teoriji relativnosti, kaže autor, stav jednog profesora fizike vrijedi daleko više nego što o tome misli tisuću profesora povijesti i tisuću pravnika. Ali pitanje na referendumu o Brexitu 2016. godine nije bilo što je istina, podsjeća Harari. Glasače se pitalo: Treba li Velika Britanija ostati članica EU ili treba izaći, a tu je riječ o željama. A kad su u pitanju želje, eksperti za ključna pitanja nisu privilegirani u odnosu na bilo koga drugoga.

Uvjerenja prije argumenata

Tome se može prigovarati s tezom da bi želje trebale biti formulirane na temelju činjenica i da je debata o Brexitu skopčana s potvrđivanjem odnosno pobijanjem određenih ekonomskih teorija. Na primjer, hoće li napuštanje EU rezultirati povećanjem ili padom britanskog BDP-a? Kako najveći broj Britanaca nije osposobljen da odgovori na takva složena pitanja, moglo bi se zaključiti da je odluku o Brexitu trebalo ostaviti stručnjacima.

No, u demokraciji se ljudi imaju pravo ponašati i potpuno iracionalno, na primjer dati prednost svojim nacionalističkim ili vjerskim uvjerenjima prije nego argumentima o ekonomskim interesima. Utoliko je većina glasača imala pravo odlučiti da će Britanija napustiti EU čak i ako bi taj korak vodio zemlju u ekonomsku katastrofu. To stručna javnost može ocijeniti iracionalnim. Ali dati samo ekspertima da odlučuju što je dobro za ljude, to je put u totalitarizam, upozorava Harare.

Uvažavanje nezavisnosti znanosti, sudova i medija

Upravo zato što su izbori pitanje želja, a ne pitanje istine – izabrane vlade moraju uvažavati neovisnost znanosti, sudova i medija. Vlade predstavljaju volju većine, ali istina ne ovisi o volji građana. Ljudi vrlo često smatraju istinom nešto drugo nego što ona stvarno jest.

Na primjer, daje primjer Harare, kršćanski fundamentalisti žarko žele da je Sveto pismo istina, a da je teorija evolucije laž. No, čak i ako bi negdje i 90 posto birača bili kršćanski fundamentalisti, oni ne mogu promijeniti istinu, niti smiju spriječiti znanstvenike da je traže i objavljuju zato što im je ona neugodna.

Za razliku od američkog Kongresa, volja građana ne tiče se Odsjeka za biologiju. Kongres može donijeti zakon da je teorija evolucije pogrešna, ali takav zakon neće promijeniti realnost koju utvrđuje znanost.

Vlada kao loš izbor za nadgledanje potrage za istinom

Slično tome, kad se nekog karizmatičnog vođu optuži za korupciju, njegovi sljedbenici žele da se te optužbe pokažu lažnima. Ali čak ni ako tu osobu podržava većina birača, njihove želje ne smiju moći spriječiti novinare i suce da istražuju optužbe i tako na kraju dođu do istine. Parlament može izglasati zakon da su optužbe protiv vođe iskonstruirane, ali takav zakon neće promijeniti stvarne činjenice.

Naravno, kaže Harari, znanstvenici, novinari i suci imaju svoje probleme i ne može im se baš uvijek vjerovati da razotkrivaju i objavljuju samo istinu. I u akademskim institucijama, medijima i pravosuđu pojave se korupcija, pristranost ili obične greške. Ali rješenje nije da ih se stavi pod kontrolu nekog vladinog ministarstva istine. Vlada je ionako najmoćnija institucija u društvu, a često je njezin najveći interes iskrivljavanje ili tajenje istine. Dati vladi da nadgleda potragu za istinom isto je kao poslati lisicu da čuva kokošinjac.

Dvije metode u zaštiti istine

Da bi se zaštitila istina, bolje se osloniti na dvije druge metode, smatra Harari. Prvo, akademske institucije, mediji i sudstvo imaju svoje interne mehanizme za borbu protiv korupcije, pristranosti i greške. Slobodna tržišna utakmica na medijskoj sceni sprječava prikrivanje skandala, ako jedan medij pokuša nešto važno zatajiti, objavit će netko drugi.

Drugo, postojanje više neovisnih institucija koje na različite načine tragaju za istinom omogućuje da one provjeravaju i kontroliraju jedna drugu. Ako, na primjer, neka moćna korporacija uspije podmititi veći broj znanstvenika, istraživačko novinarstvo i sudovi mogu razotkriti počinitelje i dovesti ih do kazne. Ako je neki medij ili neki sud rasistički pristran, sociolozi, povjesničari i filozofi moraju biti tu da razotkriju tu pristranost. Nije sigurno da bilo koji od tih osigurača istine neće podbaciti, ali vlada sigurno nije ta koja smije biti ovlaštena za arbitražu.

Razlozi za zaštitu neovisnosti

Postoje još mnogi važni razlozi da se štiti neovisnost akademskih institucija, novinarstva i posebno sudstva. Na izborima se sukobljavaju želje, a želja koju svi dijele je želja za pobjedom. Kako onda osigurati da moćne političke stranke ne lažiraju igru u svoju korist?

Na nogometnoj utakmici jasno je da sudac mora biti neovisni arbitar, nepovezan ni s jednom od momčadi. Isto pravilo mora vrijediti i u demokraciji. I ona je igra s pravilima koja ne smije kršiti ni većina glasača. Na primjer, spekulira Harari, ako bi negdje 51 posto glasača izglasalo da onih preostalih 49 posto ubuduće ne smiju izlaziti na izbore, neki neovisni ”sudac” mora moći skočiti, viknuti faul i srušiti takav zakon bez obzira što je donesen većinom. U većini demokracija taj neovisni sudac je Vrhovni sud, a ako je njegova neovisnost kompromitirana, demokratski poredak pretvara se u diktaturu većine.

Skrivanje istine nije opcija

Harari zatim uvodi u priču i primjer debate o klimatskim promjenama naglašavajući da je tu pitanje istine je li ljudsko djelovanje to koje ih uzrokuje. Mnogi ljudi misle da ne, ali to ne mijenja činjenice. O tome nam moraju reći svoj stav relevantni eksperti pa ako oni kažu ”da”, moramo vjerovati njima čak i ako većina građana smatra da ne. Većini glasača ne smije se dati u ruke da zaustavi znanstvenike i novinare u traženju i objavljivanju istine.

Naravno, kad se istina objavi, politika može postupiti ovako i onako, jer vlasti mogu odlučiti da će slijediti želje svojih birača koje možda neće biti u skladu s istinom. Ali opcija koja nikad ne smije biti na stolu, naglašava Harari, jest iskrivljavanje ili sakrivanje istine. Možemo birati što god hoćemo, ali ne možemo birati istinu.

Manipulacija voljom naroda

Razlikovanje želja od istine u 21. stoljeću postaje važnije nego ikada jer moderne tehnologije omogućuju da se lakše manipulira ljudskim željama. Kombinacija biotehnologije i informacijskih tehnologija daje vladama i korporacijama mogućnost da sistematski utječu na milijune ljudi. Uz pomoć moćnih novih algoritama, vlade i korporacije uskoro će biti u stanju ne samo predvidjeti naše izbore, nego i manipulirati našim željama da bi nam prodali što god žele, od proizvoda, do političara.

U demokraciji vlade provode volju naroda. Ali što dobijemo kad politika ima instrumente da manipulira tom voljom? Tko onda predstavlja koga, pita Harari.

Što na kraju poručuje Harari

A da bi stvari bile gore, već sada gledamo uspon populističkih režima koji najprije jačaju na raspaljivanju mržnje prema strancima i manjinama, a potom napadaju institucije koje mogu ograničiti njihovu vlast. Utoliko su njihove primarne mete upravo mediji, pravosuđe i akademske institucije. Populistički režimi boje se istine. Tipični populistički vođe laskaju ljudima govoreći im da je važno samo ono što oni žele. Stručnjake koji iznose na vidjelo istinu koja ne odgovara populističkim vlastima proglašava se izdajnicima jer se suprotstavljaju narodnoj volji.

Da bi se očuvala demokracija, nije dovoljno deklarirati lojalnost apstraktnom idealu istine. Ključ su institucije, ponavlja Harari. Kako god nesavršene, samo institucije mogu pretvoriti ideale u društvene prakse. I zato autor šalje sljedeću poruku svima, ”bez obzira u kojoj zemlji živite”. Ako želite očuvati demokraciju, glasajte za političare koji poštuju institucije čiji je posao da istražuju i objavljuju istinu. Glasajte za onu stranku, koja vam kaže da imate pravo glasati za kakvu god vladu želite. Ali da time ono što se vama sviđa neće postati istina.

Sanja Modrić
Telegram autor
155 članaka Više o autoru
Više s weba