Mnogi cijenjeni mediji pišu da smo zakasnili sa sprečavanjem poprilično katastrofalnih klimatskih promjena
Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim upozorava da će podizanje temperature dovesti do smanjenja svjetskih zaliha hrane
Kad se spomene globalno zatopljenje, svi upleteni, od političara i njihovih savjetnika do klimatologa, oko jedne stvari iznimno oprezno biraju riječi. Ta stvar je činjenica da samo čudo može zaustaviti katastrofu koja nam se sprema, piše Vox.
Nedavno smo prošli razinu ugljik dioksida u atmosferi od 400 dijelova na milijun, postojeće stanje će dovesti do 1.000 dijelova na milijun, a to će rezultirati podizanjem prosječne svjetske temperature za 3,2 do 5,4 stupnja celzija. Iako zvuči beznačajno, to podizanje temperature će dovesti do ekstremnih toplinskih valova, smanjivanjem svjetskih zaliha hrane, smanjivanjem bioraznolikosti i podizanjem razina mora koje može ugroziti mnoge živote, kaže predsjednik Svjetske banke Jim Yong Kim.
Moramo izbjeći četiri stupnja topliji svijet
Kim je rekao: “Možemo i moramo izbjeći svijet koji je 4 stupnja topliji”. Bez obzira na ta upozorenja, izgleda da nas čeka takva sudbina. Jedino što nas može spasiti je neviđena razina globalne koordinacije, koja mora trajati desetljećima. Općeprihvaćeni cilj od samo 2 stupnja zatopljenja je praktički nedostižan. Međutim, nitko ne želi priznati tako crn scenarij.
Oliver Geden, analitičar na njemačkom institutu za međunarodna i sigurnosna pitanja je izjavio da političari žele samo dobre vijesti. Političari žele samo čuti da je moguće postići cilj od 2 stupnja zatopljenja. Političari, također, žele čuti da je moguće postići taj cilj bez agresivnog smanjivanja zagađenja u bliskoj budućnosti.
Klimatolozi su pod velikim pritiskom
Kako kaže Geden, klimatolozi su pod pritiskom da donose dobre vijesti. Brinu se da, ako kažu da je cilj nemoguće postići, će biti jednostavno ignorirani. Zbog toga znanstvenici izrađuju modele koji pokazuju da je moguće postići ciljeve. Svaki model zaključuje: “Opasno smo kratki s vremenom, imamo još samo 5 do 10 godina da promijenimo trend, ali ako se dovoljno potrudimo možemo uspjeti.”.
Zadnjih 20 godina je poruka ista, pa kako možemo uvijek imati još 10 godina? Geden to objašnjava time da znanstvenici u svoje modele stavljaju sve manje i manje vjerojatne pretpostavke.
Možemo li izvući ugljik dioksid iz atmosfere?
Geden se fokusira samo na jednu pretpostavku klimatskih modela; mogućnost negativne proizvodnje ugljik dioksida u drugoj polovici 21. stoljeća. Ta pretpostavka kaže da ćemo do 2100. godine moći izvući više ugljik dioksida iz atmosfere nego što u nju stavljamo. To znači da sad možemo upumpavati ogromne količine ugljik dioksida u atmosferu zato što ćemo (jednom, u nekoj točki u budućnosti) moći izvlačiti ugljik dioksid iz atmosfere.
Čarobni štapić je BECCS, kombiniranje bio-energije s izvlačenjem i skladištenjem ugljik dioksida. Koncept BECCS se temelji na korištenju biljaka (koje koriste ugljik dioksid pri rastu) za proizvodnju električne energije te izvlačenju ugljik dioksida iz atmosfere koji bi potom bio skladišten u geološkim formacijama, najčešće se pritom misli na korištenje iscrpljenih nalazišta nafte. Upotrijebi li se dovoljno BECCS-a, moguće je modelirati praktički bilo koju razinu ugljik dioksida u atmosferi, a ipak postići željeno zatopljenje od samo 2 stupnja celzija.
Koliko su veliki projekti ostvarivi?
Postavlja se pitanje ostvarivosti velikih projekata BECCS-a. Potrebno je pronaći biljke koje je lako uzgojiti, a da se ne koriste u prehrani, koje je lako preraditi bez upotrebe teških strojeva i, što je najbitnije, koje postoje u ogromnim količinama. Studije Međuvladina panel o klimatskim promjenama (IPCC) kažu da je potrebno izvući između 2 i 10 gigatona (milijarda tona) ugljik dioksida svake godine prije 2050. Usporedbe radi, svi svjetski oceani mogu apsorbirati oko 9 gigatona godišnje.
Znanstvenici nisu sigurni da je moguće tolike količine ugljik dioksida izvući iz atmosfere te sigurno i trajno spremiti ispod zemlje. Postavlja se pitanje, ako u prazna naftne izvore spremimo ugljik dioksid, kako ćemo znati da, kilometrima ispod zemlje, taj spremnik ne ispušta plinove, kako ćemo znati da spremnik nije potpuno nestao, uslijed potresa ili slično.
BECCS nije jedino rješenje
Postoji još jedno rješenje problema zatopljavanja, koje je otprilike jednako tako vjerojatno. Političko rješenje. Klimatski modeli koji pokazuju održivost zatopljenja od 2 stupnja celzija pretpostavljaju gotovo nemoguće političke promjene; od podizanja poreza na zagađivanje (koji mora podići svaka zemlja na svijetu) do razvoja i sazrijevanja svake tehnologije koja smanjuje proizvodnju ugljik dioksida.
Takve pretpostavke su gotovo utopijske zato što zahtijevaju neviđenu političku volju apsolutno svih svjetskih političkih vođa. Ispunjavanje modela koji pretpostavljaju takvu političku koordinaciju jest, teoretski, moguće. Ali su skoro svi svjesni da je ispunjavanje modela praktički nemoguće u stvarnom svijetu.
Tko će javno priznati problem
Najveći problem s klimatskim promjenama je njihova sporost. Ne možemo pokazati na neki određen događaj i reći: “Gle! Ovo je posljedica globalnog zatopljenja”. Kad u Zagrebu padnu rekordne količine snijega, svi kažu da je nemoguće da se svijet zagrijava ako pada toliko snijega. Političari nemaju nikakvu želju da kažu biračima da smo, u principu, gotovi, ali ako se baš jako potrudimo, kako to Bandić voli reći: “Ako radimo kao konji”, onda će možda naši unuci osjećati manje posljedica zatopljenja.
Ljudi žele čuti da ima nade za nas, političari žele reći da ima nade, klimatolozi daju teoretske modele koji kažu da ima nade. Međutim, prije ili kasnije će netko morati reći: “Čujte, ljudi, u sranju smo.”