Na Gornjem gradu nedavno sam upoznala dvojicu mladića za koje je bilo jasno da nisu odavde. Djeca bi sok, ali terasa kafića je krcata. No za jednim povećim stolom sjede njih dvojica sami. Zamolim ih da nas prime, samo nakratko, da se utaži žeđ. A kad smo već sjeli k njima, krenuo je i razgovor. Odakle su? Iz Nepala. Što rade ovdje? Rade. Krasni momci maslinaste puti, tridesetak godina, govore odličan engleski. Obučeni ”kao mi”. Šale se s djecom. Pitam ih, na svoju sramotu, koji je njihov materinji jezik. Pa nepalski. Budalo, kažem sama sebi bez glasa.
Jesu li ovdje zadovoljni? Je li poslodavac kako treba? Je, sviđa im se tu, dobro je. Malo su se bojali krenuti na drugi kraj svijeta, ali ispalo je odlično. Sa svojima doma čuju se telefonom. Otac jednoga od njih, koji je posebno bio protiv avanture zapošljavanja u Hrvatskoj, sad se malo smirio. Čaše su prazne, ja sam kavu popila, rastajemo se s dobrim željama u oba pravca. Pričam djeci o Nepalu, ono malo što znam.
Hrvatsko tržište rada vapi za radnicima
I inače se čuje da u Hrvatskoj radi već dosta gastarbajtera iz Nepala, Indije i tko zna. Jedna nepalska obitelj stanuje u mom kvartu. Predvečer vole šetati pa se pozdravimo preko ograde. On je inženjer, imaju malu kćer i sina.
Nepal je država sa 30 milijuna ljudi, BDP po stanovniku 5800 dolara, naš je preko 17.000, njemački skoro 51 tisuću. Jasno je da mnogi Nepalci idu na rad tamo gdje mogu dobiti veću plaću, kao što i naši odlaze u druge zemlje za boljim prilikama. Hrvatsko tržište rada vapi za radnicima, ima ih već odasvud, i to je pogodba dobra za sve, i za nas i za njih. Neki će ovdje možda i ostati kao moj prijatelj, liječnik iz Irana, koji se davnih dana tu oženio i zasnovao obitelj, a neki će jednom natrag kući ili tko zna kamo. Ljudi smo, isti zapravo, bez obzira na porijeklo, možemo zajedno živjeti, raditi i željeti da nam svima bude dobro.
A sve što ti je nepoznato može izazvati nedoumicu
No to se diljem Hrvatske pomalo uči i razumijeva relativno odnedavna. Naša zemlja bila je dugo vrlo kompaktna, mnogi hrvatski seljak iz kakvog zabačenog kraja nikad u životu nije sreo osobu druge boje kože. A sve što ti je nepoznato može izazvati nedoumicu, oprez pa i zazor. Tako i druge rase, druge vjere, drugi jezik i običaji, drugačija odjeća.
Sjećam se same sebe kad sam kao mlada žena iz Zagreba prvi put bila u New Yorku, gradu doslovno cijelog svijeta, čije se mnogobrojno stanovništvo, domaće i došljačko, miješa i razlijeva posvuda u pastišu živopisnih odijela, haljina i frizura i gdje se stotine nepovezivih jezika i akcenata stapaju u ulični žamor. Taj jedinstven i izvrstan doživljaj neću nikad zaboraviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S vremenom će se, kao i tamo, i kod nas ljudi naviknuti na susjede iz drugih krajeva svijeta, sklapat će se prijateljstva, djeca će se zajedno igrati, proslavit će se zajednički neki praznik ili će se barem javljati jedni drugima na povratku s posla. Treba za to prvenstveno nešto godina i novih iskustava. I svakako nešto otvorenog srca.
Lokalnim katolicima valjda ne smetaju hinduisti
Zato se nije baš toliko čuditi dijelu stanovnika malog Ludbrega u Varaždinskoj županiji koji su se ovih dana pobunili na vijesti da će se u njihovom mjestu graditi kontejnersko naselje za radnike iz Nepala. Neki pozivaju sumještane ”na akciju” i groze se peticijom koja bi se onda poslala gradskoj vlasti. Reporterki Jutarnjeg rekli su da se boje bolesti, uništavanja i kriminala ako ti ljudi dođu u živjeti s njima u Ludbregu. A kako obično biva s glasinama, 50 Nepalaca koje navodno želi zaposliti lokalni poduzetnik – postalo je, od usta do usta, cijela tisuća.
No drugi mještani opet nemaju ništa protiv, kažu da su svi dobro došli u njihov gradić i da sve treba primiti srdačno, već imaju Indijce koji rade u jednoj tvrtki, odreda ljubazne ljude. Srećom da strasti smiruje i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić, odličan tip, koga znam jer sam s njim jednom provela dva sata radeći neku priču za novine. Kaže da su se radnici izdaleka koji su već tamo fino i skladno uklopili i da nema nikakvog razloga za dizanje bune.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno da nema. Oko 80 posto Nepalaca su hinduisti, još deset posto budisti, to je miran i radin narod. Lokalnim katolicima valjda ne smetaju, barem ako bi se pitalo vjeru. Osim ako ih netko ne potpiruje pa nešto od toga padne na plodno tlo. Ali ljudima treba vremena. Svaki se nauk uči polako. Prihvatit će i oni. Ova dva nepalska momka s kojima sam provela pola sata sigurno bi im se svidjela. Da ih znaju.
Mnogi u Hrvatskoj nikad nisu sreli osobu druge rase pa zaziru od različitih. Ali polako, konačno smo počeli učiti o suživotu
Zato se nije baš toliko čuditi dijelu stanovnika malog Ludbrega koji su se ovih dana pobunili na vijesti da će se tamo graditi kontejnersko naselje za radnike iz Nepala
S vremenom će se, kao i tamo, i kod nas ljudi naviknuti na susjede iz drugih krajeva svijeta, sklapat će se prijateljstva, djeca će se zajedno igrati, proslavit će se zajednički neki praznik ili će se barem javljati jedni drugima na povratku s posla. Treba za to prvenstveno nešto godina i novih iskustava. I svakako nešto otvorenog srca
Na Gornjem gradu nedavno sam upoznala dvojicu mladića za koje je bilo jasno da nisu odavde. Djeca bi sok, ali terasa kafića je krcata. No za jednim povećim stolom sjede njih dvojica sami. Zamolim ih da nas prime, samo nakratko, da se utaži žeđ. A kad smo već sjeli k njima, krenuo je i razgovor. Odakle su? Iz Nepala. Što rade ovdje? Rade. Krasni momci maslinaste puti, tridesetak godina, govore odličan engleski. Obučeni ”kao mi”. Šale se s djecom. Pitam ih, na svoju sramotu, koji je njihov materinji jezik. Pa nepalski. Budalo, kažem sama sebi bez glasa.
Jesu li ovdje zadovoljni? Je li poslodavac kako treba? Je, sviđa im se tu, dobro je. Malo su se bojali krenuti na drugi kraj svijeta, ali ispalo je odlično. Sa svojima doma čuju se telefonom. Otac jednoga od njih, koji je posebno bio protiv avanture zapošljavanja u Hrvatskoj, sad se malo smirio. Čaše su prazne, ja sam kavu popila, rastajemo se s dobrim željama u oba pravca. Pričam djeci o Nepalu, ono malo što znam.
Hrvatsko tržište rada vapi za radnicima
I inače se čuje da u Hrvatskoj radi već dosta gastarbajtera iz Nepala, Indije i tko zna. Jedna nepalska obitelj stanuje u mom kvartu. Predvečer vole šetati pa se pozdravimo preko ograde. On je inženjer, imaju malu kćer i sina.
Nepal je država sa 30 milijuna ljudi, BDP po stanovniku 5800 dolara, naš je preko 17.000, njemački skoro 51 tisuću. Jasno je da mnogi Nepalci idu na rad tamo gdje mogu dobiti veću plaću, kao što i naši odlaze u druge zemlje za boljim prilikama. Hrvatsko tržište rada vapi za radnicima, ima ih već odasvud, i to je pogodba dobra za sve, i za nas i za njih. Neki će ovdje možda i ostati kao moj prijatelj, liječnik iz Irana, koji se davnih dana tu oženio i zasnovao obitelj, a neki će jednom natrag kući ili tko zna kamo. Ljudi smo, isti zapravo, bez obzira na porijeklo, možemo zajedno živjeti, raditi i željeti da nam svima bude dobro.
A sve što ti je nepoznato može izazvati nedoumicu
No to se diljem Hrvatske pomalo uči i razumijeva relativno odnedavna. Naša zemlja bila je dugo vrlo kompaktna, mnogi hrvatski seljak iz kakvog zabačenog kraja nikad u životu nije sreo osobu druge boje kože. A sve što ti je nepoznato može izazvati nedoumicu, oprez pa i zazor. Tako i druge rase, druge vjere, drugi jezik i običaji, drugačija odjeća.
Sjećam se same sebe kad sam kao mlada žena iz Zagreba prvi put bila u New Yorku, gradu doslovno cijelog svijeta, čije se mnogobrojno stanovništvo, domaće i došljačko, miješa i razlijeva posvuda u pastišu živopisnih odijela, haljina i frizura i gdje se stotine nepovezivih jezika i akcenata stapaju u ulični žamor. Taj jedinstven i izvrstan doživljaj neću nikad zaboraviti.
S vremenom će se, kao i tamo, i kod nas ljudi naviknuti na susjede iz drugih krajeva svijeta, sklapat će se prijateljstva, djeca će se zajedno igrati, proslavit će se zajednički neki praznik ili će se barem javljati jedni drugima na povratku s posla. Treba za to prvenstveno nešto godina i novih iskustava. I svakako nešto otvorenog srca.
Lokalnim katolicima valjda ne smetaju hinduisti
Zato se nije baš toliko čuditi dijelu stanovnika malog Ludbrega u Varaždinskoj županiji koji su se ovih dana pobunili na vijesti da će se u njihovom mjestu graditi kontejnersko naselje za radnike iz Nepala. Neki pozivaju sumještane ”na akciju” i groze se peticijom koja bi se onda poslala gradskoj vlasti. Reporterki Jutarnjeg rekli su da se boje bolesti, uništavanja i kriminala ako ti ljudi dođu u živjeti s njima u Ludbregu. A kako obično biva s glasinama, 50 Nepalaca koje navodno želi zaposliti lokalni poduzetnik – postalo je, od usta do usta, cijela tisuća.
No drugi mještani opet nemaju ništa protiv, kažu da su svi dobro došli u njihov gradić i da sve treba primiti srdačno, već imaju Indijce koji rade u jednoj tvrtki, odreda ljubazne ljude. Srećom da strasti smiruje i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić, odličan tip, koga znam jer sam s njim jednom provela dva sata radeći neku priču za novine. Kaže da su se radnici izdaleka koji su već tamo fino i skladno uklopili i da nema nikakvog razloga za dizanje bune.
Naravno da nema. Oko 80 posto Nepalaca su hinduisti, još deset posto budisti, to je miran i radin narod. Lokalnim katolicima valjda ne smetaju, barem ako bi se pitalo vjeru. Osim ako ih netko ne potpiruje pa nešto od toga padne na plodno tlo. Ali ljudima treba vremena. Svaki se nauk uči polako. Prihvatit će i oni. Ova dva nepalska momka s kojima sam provela pola sata sigurno bi im se svidjela. Da ih znaju.