Modrić: 'Gledat ću i navijat ću, želim sve najbolje. Ali hrvatske medalje osvajaju se u stvarnom životu'

Nismo mi u tom pretjerivanju i histeriziranju oko lopte i loptaša ni jedini ni usamljeni, u mnogim je nacijama nogomet to opojno vino

FOTO: Pixsell/Telegram

A evo prekjučer su, na primjer, na trgu ispred Vlade prosvjedovali iznureni i osiromašeni roditelji djece koja nisu zdrava i nisu dobro, djece u kolicima i na respiratorima, djece koja ne mogu savladavati školsko gradivo i djece koja žive u bolničkim krevetima, s 15 godina piške u pelene i jedu samo ako ih nahrani majka. Naše djece. No za takve priče nema mobilizacije narodnih strasti, masovne podrške, izlaska na ulice

Biti treći ili četvrti na svijetu, pa i peti, užasno je velika stvar. Dakako da je bolje biti drugi i prvi, ali prvi je jedan, kao što je samo jedan i taj peti, pa oni koji su ostali iza njega isto sa žaljenjem i nešto pritajene zavisti gledaju na njegov konačni plasman. Utoliko će naša reprezentacija, kako god sutra ispalo, ponijeti kući veliki trofej, ovako ili onako.

Sve je, dakle, vrlo dobro. Jasno da su naši nogometaši nakon Argentine ostali potuljeni i razočarani jer za Hrvatsku nema ni zlata ni srebra, ali ako bude i bronca – pa i ako ne bude – napravili su puno. To je prvo što treba reći o ovoj nacionalnoj stvari koja u ovakvim iracionalno napaljenim momentima postaje prvorazredna i jedina, a zbog koje su zaluđeni našijenci uzimali kredite i vadili zadnju kunu za karte i avione do Dohe pa novog frižidera ili dječje sobe neće biti do daljnjega.

Drugo što se mora konstatirati manje je ugodno za nogometne fanove u transu, kojima sada godi da se kritizira onaj talijanski sudac, da se priča o fatalnom penalu koji je u polufinalu fatalno blokirao igru hrvatske ekipe i da se naslaguju sva moguća opravdanja za poraz s kojim smo se morali oprostiti od prva dva mjesta. To drugo je da su naši toga prijelomnog dana igrali loše. Loše.

Dok su Argentinci kao ose svrdlali po terenu, naši su se klatarili

Bude li se takva igra bez igre ponovila i s Marokom, u nebranom smo grožđu. Jer nekidan su Argentinci kroz cijelu utakmicu jurili s loptom ravno prema naprijed dok su se naši dodavali i dodavali i neprestano se vraćali prema Livakoviću oklijevajući da ipak krenu tamo gdje treba kao da provode neku pametnu kombinatoriku koju, međutim, nitko osim njih ne razumije i ne vidi joj smisla.

Sve u svemu, dok su Argentinci kao ose svrdlali po terenu, naši su se nepovezano klatarili. Skoro da bi se moglo reći da je protivnički gol mogao biti i potpuno nebranjen jer su svih onih nekoliko naših šlampavih pokušaja da se puca u mrežu završavali negdje visoko u zraku, otužno, promašeno i dekoncentrirano.

Ako ćemo biti ozbiljni, i do polufinala smo došli sportski ne osobito uvjerljivo, sa četiri neriješena rezultata i jednom pobjedom ako dobro brojim, tako da su Dalićevi reprezentativci zapravo imali velike sreće u svemu ovome što se sad proglašava nesrećom.

Sol na ranu

Neće biti popularno ovakvim činjenicama sipati sol na ranu takozvanom hrvatskom ponosu koji uvijek najviše bubri na nogometnim terenima, a nikad tamo gdje je vrijednog i anonimnog rada od koga se državi koju voliš plaća porez, ali što možemo, iz bajke se bolje na vrijeme probuditi.

Dakle, ukupno gledajući, zvijezde hrvatske reprezentacije baš nisu odradile posao tako senzacionalno da im treba stavljati zlatnu krunu na glavu. Zašto se ovaj svjetski spektakl popločan debelim novcem za nas raspleo tako, to stvarno ne znam. Nisam stručnjak nego običan gledatelj, ali gledateljima je nogomet navodno i posvećen. A i stručnjaci imaju sijaset hipoteza i objašnjenja, često međusobno kontradiktornih, pri čemu je jasno da oni koji se griju na tom biznisu dobro paze da se ne zamjere tamo gdje im se to ne bi lijepo pamtilo.

Zato je loše odjeknula i Dalićeva nepromišljena izjava da su problemi s Argentinom nastali jer mi nismo imali napadače, iako stvarno nismo. Ali opet, kome to Dalić sad prigovara kad je on gazda i izbornik?

Sve je to slatka iluzija

Bilo kako bilo, u Zagrebu se sprema grandiozni doček za naše nogometaše, na koncu treće ili četvrte, za momke oko kojih se u ovom mentalitetu uvijek ispredaju legende, za te ikone koje se časti božanskim epitetima i pridijevaju im se nadnaravne moći uključujući i onu da; može Hrvatska. Slatka iluzija da smo toliko posebni i da nam nema ravnih ako nas ne omete podmukla i promiskuitetna Sreća tako će se nastaviti ložiti i nakon samog kraja bez obzira na to hoće li brončana medalja doći u Zagreb ili jao, možda ipak neće.

Nismo mi u tom pretjerivanju i histeriziranju oko lopte i loptaša ni jedini ni usamljeni, u mnogim je nacijama nogomet to opojno vino koje cijelim masama povremeno popije pamet i zbog koga su se toliki ljudi spremni ujediniti kao ni oko čega drugoga što se stvarno tiče njih i njihovih obitelji. Ali jaki smo u tome, carevi i kraljevi, makar zakratko posuti konfetama te slave, blještavila i veličine, čije će milijarde kapnuti u ionako već pretrpane džepove.

Medalje osvajaju se u stvarnom životu, a ne u cirkusu s loptom

A evo prekjučer su, na primjer, na trgu ispred Vlade prosvjedovali iznureni i osiromašeni roditelji djece koja nisu zdrava i nisu dobro, djece u kolicima i na respiratorima, djece koja ne mogu savladavati školsko gradivo i djece koja žive u bolničkim krevetima, s 15 godina piške u pelene i jedu samo ako ih nahrani majka. Naše djece.

No za takve priče nema mobilizacije narodnih strasti, masovne podrške, izlaska na ulice, perika i šalova, transparenata i tetovaža. Nema ih za korupciju, za zdravstvo naciklo u puzajućoj privatizaciji, za iseljavanje, ni za rasprodaju prirodnih dobara koja su po Ustavu navodno zaštićena. A baš je presudno da se pobijedi u nogometu. Ma kako da ne. Gledat ću i navijat ću, želim sve najbolje, ali hrvatske medalje osvajaju se u stvarnom životu, mirno i predano, a ne u razularenom cirkusu s loptom za jedan dan.