Samo novo bacanje novca u pogrešnom pravcu, eto to su ove državne subvencije povratnicima za samozapošljavanje u iznosu od 160 do 200 tisuća kuna po glavi koje je danas lansirala Plenkovićeva Vlada u taktu jingle bell optimizma. Ta mjera, nadobudno svrstana pod egidu “demografija”, samo je sljedeći produkt uvijek istog ćorsokaka u razmišljanju, a taj je da se ljude može usrećiti s nešto para koje će im se isplatiti na ruke da s njima nešto počnu i da onda serijski rađaju djecu.
Svatko će se složiti da “nešto” doista treba činiti s obzirom na predviđanja demografa da će – nakon objave rezultata nedavno provedenog popisa stanovništva – živa snaga Hrvatske pasti na brojku koja počinje trojkom, a ne više četvorkom. Iz države se u desetak godina spakiralo barem 300.000 ljudi, mnoge industrije i javne službe više ne mogu naći radnika ni za lijek, a trend se nastavlja.
Stoga bi čovjek mogao prostodušno pomisliti da svaki i bilo koji demografski poticaj lovi miševe. Ali ovakvi neće, kao ni oni istog roda, novčani, koje su već uveli pojedini gradovi i druge jedinice lokalne samouprave. Ode milijarda i dvadeset milijuna kuna iz proračuna za ćorak.
Krkanje lijepih milijuna
Ljudi će, naime, ostajati u Hrvatskoj kad ovdje bude zadovoljni više nego tamo kamo idu ili kamo su već otišli, a ne zato što će im vlasti pokloniti pet ili deset tisuća kuna kad pokažu novorođenče, a u domaju se sigurno neće vraćati za ovih 200 tisuća. Logika darivanja novca za više rađanja naprosto ne pali. U to smo se, uostalom, uvjerili na agrikulturnom primjeru Zagreba koji je u Bandićevo doba plaćama potkupio žene da ostanu kod kuće i zauvijek budu majke, ali je prirast ostao gotovo na istome premda su na tu ideju skrkani lijepi milijuni.
Od tih pojednostavljenih demografskih shvaćanja bilo bi najbolje hitno odustati iz niza razloga. Najprije zbog toga što naši ljudi nisu emigrirali u Bugarsku ili u Rumunjsku, nego u zemlje s neusporedivo boljim standardom nego kod nas. U Sofiju se odselio samo jedan moj romantični poznanik jer se tamo zaljubio. Naši radnici idu u Njemačku, Irsku i Kanadu jer kod njih zarađuju pet puta više i tako će biti dok god rade, a radni vijek traje 40 godina. Poslije ide i fina penzija umjesto hrvatske crkavice od koje ne možeš platiti ni šumeće vitamine u supermarketu.
Subvencije za vjernost domovini
I utoliko im svakako neće pasti na pamet da se za 200 tisuća okrenu na peti i vrate u Slunj, Dalmatinsku zagoru, Vukovar ili u zagrebačku Dubravu. Neće ni zbog drugog razloga, a taj je da se ljudi osjećaju vrijednima i slobodnima u sređenoj demokratskoj državi, a Hrvatska to nije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje znamo kako je – stranačka zapošljavanja, rođački i politički pedigre u svim poslovima s državom koja opet drži šapu nad barem 60 posto BDP-a, tetke i kumovi, potkradanje javnih fondova, HDZ-ovci na čelu 90 posto javnih bolnica i škola, pola milijuna branitelja, plus slabo zamaskirani nacionalno-vjerski diktat nad kompletnim društvenim kodom.
Ljudi to neće, hvala lijepa, zato odlaze. Novac je itekako potreban svima, ali prvi je korak srediti državu što uključuje pravosuđe, zdravstvo, administraciju et cetera. Tako da od ovog fingiranja sa subvencijama za “vjernost” domovini neće biti kruha kao što ga nije bilo ni do sada. Frigajte se sa svojim dotacijama, djecu se ima gdje je dobro, a ne gdje je loše.
Novac za uređenje života i društva
Sređivanje države, nadalje, podrazumijeva i stvaranje uvjeta za suvremenu svakodnevicu svuda, a ne samo u većim gradovima. A u hrvatskoj je provinciji sumorno i zagušljivo i sve je nevjerojatno komplicirano. Doktoru moraš putovati vlakom. Nema vrtića, a jaslice su čista fantazija. Nemaš gdje kupiti radijator, ali ni papuče. Nema nikakve pomoći za osobe s posebnim potrebama. A ako ti kći želi učiti svirati klavir, gledat će te kao da tražiš da ti se skine mjesec s neba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne ide to tako. Ne živi se više uz ognjište i kazan, od koza i ovaca, niti oni marljivi ljudi koji stvarno uzgajaju stoku i rade u OPG-ovima žele za svoju djecu život 19. stoljeća.
To znači da bi taj razni novac koji se populistički razdjeljuje “za demografiju”, s primitivnim uvjerenjem da se čini pravo i izvanredno djelo, jedino imalo smisla uložiti u uređenje života i stvaranje osjećaja da je društvu i vlastima stalo do želja i potreba svakog građanina. Jer te su želje i potrebe nešto sasvim normalno. I kad ih ne možeš ostvariti u Hrvatskoj, ideš dalje ako imaš ikakve šanse da negdje drugo ponudiš svoj rad i živiš kao ljudsko biće 21. stoljeća.
Stranputice za hvalu na izborima
Neopravdano je dopao na sam kraj četvrti razlog zbog koga ne pije vodu ta Vladina mjera za povratnike koji će navodno ovdje s državnim novcem pokrenuti posao i onda rađati gomilu djece da se spasi hrvatski kontingent. Naše društvo, naime, i o kućanstvima s djecom opet brine kratkovidno i neosviješteno. Moderna obitelj, gdje odrasli rade i po cijeli dan ih nema doma, treba puno više ozbiljne asistencije oko djece nego što je u Hrvatskoj dobiva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zadatak prije svega traži drugačiju organizaciju školske nastave, dakle svuda jednu smjenu, i više slobodnih aktivnosti unutar školske zgrade da se djecu ne mora vozikati naokolo i čekati na iglama da prođe sat engleskog ili rukometa. Zatim kvalitetnu prehranu u školi, a ne ove masne krafne koje im daju za užinu i splačine za ručak te potpuno subvencionirane školske obroke za sve obitelji slabijeg imovnog stanja, kao i besplatne slobodne aktivnosti i sportove za svu djecu. I tako redom.
Eto to su sve te stvari na koje ima smisla i rezona trošiti proračunski novac tako da ga nikome ne bude žao. Kakva šteta što razne naše vlasti nisu toliko pametne da razaberu kako konstantno srljaju ukrivo. A onda se tim stranputicama još i hvale na izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ zbilja misli da će ljude usrećiti s nešto para, da počnu biznis i onda serijski rađaju djecu?
Kakva šteta što razne naše vlasti nisu toliko pametne da razaberu kako konstantno srljaju ukrivo
Ljudi će, naime, ostajati u Hrvatskoj kad ovdje bude zadovoljni više nego tamo kamo idu ili kamo su već otišli, a ne zato što će im vlasti pokloniti pet ili deset tisuća kuna kad pokažu novorođenče, a u domaju se sigurno neće vraćati za ovih 200 tisuća. Logika darivanja novca za više rađanja naprosto ne pali.
Samo novo bacanje novca u pogrešnom pravcu, eto to su ove državne subvencije povratnicima za samozapošljavanje u iznosu od 160 do 200 tisuća kuna po glavi koje je danas lansirala Plenkovićeva Vlada u taktu jingle bell optimizma. Ta mjera, nadobudno svrstana pod egidu “demografija”, samo je sljedeći produkt uvijek istog ćorsokaka u razmišljanju, a taj je da se ljude može usrećiti s nešto para koje će im se isplatiti na ruke da s njima nešto počnu i da onda serijski rađaju djecu.
Svatko će se složiti da “nešto” doista treba činiti s obzirom na predviđanja demografa da će – nakon objave rezultata nedavno provedenog popisa stanovništva – živa snaga Hrvatske pasti na brojku koja počinje trojkom, a ne više četvorkom. Iz države se u desetak godina spakiralo barem 300.000 ljudi, mnoge industrije i javne službe više ne mogu naći radnika ni za lijek, a trend se nastavlja.
Stoga bi čovjek mogao prostodušno pomisliti da svaki i bilo koji demografski poticaj lovi miševe. Ali ovakvi neće, kao ni oni istog roda, novčani, koje su već uveli pojedini gradovi i druge jedinice lokalne samouprave. Ode milijarda i dvadeset milijuna kuna iz proračuna za ćorak.
Krkanje lijepih milijuna
Ljudi će, naime, ostajati u Hrvatskoj kad ovdje bude zadovoljni više nego tamo kamo idu ili kamo su već otišli, a ne zato što će im vlasti pokloniti pet ili deset tisuća kuna kad pokažu novorođenče, a u domaju se sigurno neće vraćati za ovih 200 tisuća. Logika darivanja novca za više rađanja naprosto ne pali. U to smo se, uostalom, uvjerili na agrikulturnom primjeru Zagreba koji je u Bandićevo doba plaćama potkupio žene da ostanu kod kuće i zauvijek budu majke, ali je prirast ostao gotovo na istome premda su na tu ideju skrkani lijepi milijuni.
Od tih pojednostavljenih demografskih shvaćanja bilo bi najbolje hitno odustati iz niza razloga. Najprije zbog toga što naši ljudi nisu emigrirali u Bugarsku ili u Rumunjsku, nego u zemlje s neusporedivo boljim standardom nego kod nas. U Sofiju se odselio samo jedan moj romantični poznanik jer se tamo zaljubio. Naši radnici idu u Njemačku, Irsku i Kanadu jer kod njih zarađuju pet puta više i tako će biti dok god rade, a radni vijek traje 40 godina. Poslije ide i fina penzija umjesto hrvatske crkavice od koje ne možeš platiti ni šumeće vitamine u supermarketu.
Subvencije za vjernost domovini
I utoliko im svakako neće pasti na pamet da se za 200 tisuća okrenu na peti i vrate u Slunj, Dalmatinsku zagoru, Vukovar ili u zagrebačku Dubravu. Neće ni zbog drugog razloga, a taj je da se ljudi osjećaju vrijednima i slobodnima u sređenoj demokratskoj državi, a Hrvatska to nije.
Ovdje znamo kako je – stranačka zapošljavanja, rođački i politički pedigre u svim poslovima s državom koja opet drži šapu nad barem 60 posto BDP-a, tetke i kumovi, potkradanje javnih fondova, HDZ-ovci na čelu 90 posto javnih bolnica i škola, pola milijuna branitelja, plus slabo zamaskirani nacionalno-vjerski diktat nad kompletnim društvenim kodom.
Ljudi to neće, hvala lijepa, zato odlaze. Novac je itekako potreban svima, ali prvi je korak srediti državu što uključuje pravosuđe, zdravstvo, administraciju et cetera. Tako da od ovog fingiranja sa subvencijama za “vjernost” domovini neće biti kruha kao što ga nije bilo ni do sada. Frigajte se sa svojim dotacijama, djecu se ima gdje je dobro, a ne gdje je loše.
Novac za uređenje života i društva
Sređivanje države, nadalje, podrazumijeva i stvaranje uvjeta za suvremenu svakodnevicu svuda, a ne samo u većim gradovima. A u hrvatskoj je provinciji sumorno i zagušljivo i sve je nevjerojatno komplicirano. Doktoru moraš putovati vlakom. Nema vrtića, a jaslice su čista fantazija. Nemaš gdje kupiti radijator, ali ni papuče. Nema nikakve pomoći za osobe s posebnim potrebama. A ako ti kći želi učiti svirati klavir, gledat će te kao da tražiš da ti se skine mjesec s neba.
Ne ide to tako. Ne živi se više uz ognjište i kazan, od koza i ovaca, niti oni marljivi ljudi koji stvarno uzgajaju stoku i rade u OPG-ovima žele za svoju djecu život 19. stoljeća.
To znači da bi taj razni novac koji se populistički razdjeljuje “za demografiju”, s primitivnim uvjerenjem da se čini pravo i izvanredno djelo, jedino imalo smisla uložiti u uređenje života i stvaranje osjećaja da je društvu i vlastima stalo do želja i potreba svakog građanina. Jer te su želje i potrebe nešto sasvim normalno. I kad ih ne možeš ostvariti u Hrvatskoj, ideš dalje ako imaš ikakve šanse da negdje drugo ponudiš svoj rad i živiš kao ljudsko biće 21. stoljeća.
Stranputice za hvalu na izborima
Neopravdano je dopao na sam kraj četvrti razlog zbog koga ne pije vodu ta Vladina mjera za povratnike koji će navodno ovdje s državnim novcem pokrenuti posao i onda rađati gomilu djece da se spasi hrvatski kontingent. Naše društvo, naime, i o kućanstvima s djecom opet brine kratkovidno i neosviješteno. Moderna obitelj, gdje odrasli rade i po cijeli dan ih nema doma, treba puno više ozbiljne asistencije oko djece nego što je u Hrvatskoj dobiva.
Zadatak prije svega traži drugačiju organizaciju školske nastave, dakle svuda jednu smjenu, i više slobodnih aktivnosti unutar školske zgrade da se djecu ne mora vozikati naokolo i čekati na iglama da prođe sat engleskog ili rukometa. Zatim kvalitetnu prehranu u školi, a ne ove masne krafne koje im daju za užinu i splačine za ručak te potpuno subvencionirane školske obroke za sve obitelji slabijeg imovnog stanja, kao i besplatne slobodne aktivnosti i sportove za svu djecu. I tako redom.
Eto to su sve te stvari na koje ima smisla i rezona trošiti proračunski novac tako da ga nikome ne bude žao. Kakva šteta što razne naše vlasti nisu toliko pametne da razaberu kako konstantno srljaju ukrivo. A onda se tim stranputicama još i hvale na izborima.