Naš kolumnist gledao je Real - City i napisao vjerojatno najbrutalniju analizu koju smo dosad objavili
Moramo zaboraviti da je City igrao polufinale Lige prvaka, da su bili tako loši, da ih Real nije mogao kazniti petardom i da smo to svi gledali. Jednostavno, zaslužujemo taj zaborav i dužni smo to nogometu. Divnoj, kompleksnoj, zanimljivoj i zabavnoj pojavi. U ime svih onih koji nogomet igraju na školskom i na terminu petkom, ovo polufinale se nije dogodilo i neka se briše iz naših sjećanja i povijesnih almanaha.
Nogomet je u svojoj suštini jedna divna, kompleksna, zabavna i zanimljiva pojava. Nogomet je s dobrim razlogom u onoj groznoj frazi najvažnija sporedna stvar s dobrim razlogom. Veseli ljude, čini ih sretnima, jer u svojoj suštini je čista nepatvorena zabava. Nekoć davno Abraham Lincoln je rekao kako sve ljude možete varati neko vrijeme, neke ljude možete varati sve vrijeme, ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme. Stari Abe i njegova izjava su dokaz kako milijuni ljudi ipak nisu u nekoj zabludi, jer previše je vremena prošlo da se ne bi osvijestili. Od loptanja djece pod školskim odmorom, preko termina petkom, do najvećih svjetskih pozornica nogomet volimo radi njegove suštine – jer je zabavan.
Polufinalna negacija suštine nogometne igre
Dvomeč između Real Madrida i Manchester Cityja ponudio je negaciju te suštine. Prikazan je najdosadniji nogomet u završnicama europskih kupova još od, pa možemo reći – ikad. Nema potrebe za uvijanjem i lažnom kurtoazijom jer ovo polufinale je igrom bilo ispod svakog standarda koji bi trebao implicirati za momčadi koje su ušle među 4 najbolje na kontinentu. Nikakve fraze o duljini sezone, visokom ulogu i cilju koji opravdava sredstvo ne mogu oprati bljutav okus koji su ostavile ove dvije utakmice.
Nogomet svoju suštinu ne mora ispoljavati tako da bude arkadna igrica gdje će golovi padati kao monsunska kiša. Nije potrebno ni da se nogomet igra kao nekakva larpurlartistička predstava, zabave radi, jer nogomet ima mnogo lica i sva su zabavna. Potrebno je ipak da postoji nekakav plan, kako napadati i kako se braniti, da postoji smisao u akcijama i povezanost toka misli, da postoji ideja kako odigrati. Porazno je za nogomet kao sport, onu divnu i zanimljivu pojavu, da u dvije utakmice polufinala to nismo vidjeli.
Kako je izgledao sastanak u svlačionici Cityja
U redu, Real je u uzvratu odigrao nešto bolje, navodno koliko im je trebalo. Istina, igrao je Real taman toliko da bude bolji od protivnika i zasluženo uzme pobjedu, ali realno to nije bilo baš ništa posebno. Dapače, bilo je loše. S druge strane, City je odigrao toliko loše da nešto duboko ne štima u svemu tome i da zaslužuju sve kritike koje je moguće izreći riječima. Da nije riječ o polufinalu Lige prvaka, vjerujte da bi se ozbiljno spominjala mogućnost da su ove utakmice bile prodane, da je City pustio utakmicu.
Zaista mi nije jasno kako je izgledao sastanak u svlačionici prije utakmice. Kako je izgledao plan za obranu i, još više, kojim konceptima su oni mislili zabiti gol? Gdje su odlučili napasti, gdje su detektirali svoju šansu i kako su je planirali iskoristiti. Ako su zaključili da šanse nemaju jer je ispred njih svemirski brod, stvarno su mogli na bolji način iskoristiti to što im je trener rekao da izađu van i zabave se. Mogli su driblati preko cijelog terena, dodavati petom ili se oprobati na poziciji na kojoj nikad nisu zaigrali.
Nedostatak plana, koncepta, povezanosti i ideje
Na kraju krajeva, mogli su uštedjeti klubu malo novca, jer put iz Manchestera je bio uzaludan, doputovali su u Madrid samo da bi postali najlošija momčad koja je igrala u polufinalu Lige prvaka. Možda nisu ostvarili najlošiji rezultat, ali su definitivno odigrali s najmanje smisla, bez ikakvog plana i koncepta, povezanosti i ideje. To zaslužuje najozbiljnije kritike, jer tako nogomet postaje negacija vlastite suštine.
Ideja je, uz loptu, jedino što povezuje onu djecu sa školskog, termin petkom i najveće utakmice. Ideja je nedostajala Cityju da ono što su prikazali nazovemo nogometom.
Vaditi konkretne primjere taktičkih finesa koje su odredile utakmicu, nakon svega gore navedenog, zapravo nema svrhe. Jedna momčad je igrala loš nogomet, ali je barem igrala za razliku od druge, koja je bila toliko loša da to više ne možemo zvati nogometom. Možda najbolje ćemo to dočarati kroz sliku koja je prethodila odlučujućem golu. Koji je ispao slučajan kao i ostatak utakmice.
Na jednom primjeru možemo vidjeti sav tjeskobni besmisao koji je prikazao Manchester City. Za početak primijetite kako su svi igrači Cityja u kadru, dakle riječ je o organiziranoj i postavljenoj obrani, koju, dakle, ne bi trebalo moći uhvatiti na prepad. Barem u nekim normalnim okolnostima.
Sve počinje s Lukom Modrićem, koji se izvlači prilično desno. Na to koncentriranje na jednu stranu par središnjih veznih Cityja uopće ne reagiraju, ne percipiraju to kao nešto bitno stoga niti ne zatvaraju prostor.
Katastrofalne odluke i beskorisno stajanje
Tako Fernandinho ostaje čuvati suca i po njemu jako ranjiv prostor ispred desnog beka. Modrić dobiva loptu od Tonija Kroosa, a Yaya Toure se lagano šetucka, ne pritišćući ni Kroosa ni braneći tijelom koridor dodavanja prema Modriću. Dakle, ima birati između branjenja dva igrača i odlučuje se ne pokriti nijednog. Modrić iz prve dodaje Daniju Carvajalu jer je Kevin De Bruyne sasvim nepotrebno i nerezonski napustio svoju poziciju istrčavajući prema lopti, što otvara gomilu prostora za Carvajala.
De Bruyne je također imao odluku kojeg od dva igrača pokriti, te bira krivog, jer definitivno je Carvajal veći prioritet, s obzirom na to da bi Modrić iz ove pozicije teže mogao kreirati opasnu situaciju. Sljedeći u lancu je Gaël Clichy, koji ima priliku reagirati ili na Carvajala ili ostati markirati Garetha Balea. On ponovno radi loš izbor i ostaje preširoko, nije napao Carvajala, a nije ni čuvao Balea. Zapravo, potpuno beskorisno stoji. Čovjek koji je njemu trebao pokriti leđa je Eliaquima Mangala, koji je neodlučan. Nije mu jasno tko će biti opasniji, Bale ili Cristiano Ronaldo, pa se solomonski odlučuje za – nijednog.
Hvala Fernardu na skretanju lopte
Očajna stoperska procjena, jer on je onaj koji treba preuzeti Balea i čuvati leđa Clichyju. Ronalda treba ostaviti Nicolasu Otamendiju i Fernandu, a Jesea Rodrigueza Bacaryju Sagni. Međutim, on kao četvrti igrač u nizu donosi pogrešnu odluku. Pazite, u poziciji gdje Real nije odigrao neki genijalni napad, 4 obrambena igrača Cityja zaredom donose odluke gdje od dvije opcije biraju pogrešnu. Dakle, 4 puta zaredom bacaju novčić i gube.
https://twitter.com/SportsQuotient/status/727938003008557056
Znači, više ne možemo niti pričati o manjku koncentracije, lošem postavljanju ili čak igračkoj nepismenosti, ovdje je riječ o običnoj nesreći. Na kraju nesretan ispada Fernando, igrač koji je jedini ispravno procijenio situaciju i krenuo blokirati Balea, samo da bi se od njega lopta odbila u neobranjivom luku za gol vrijedan finala. I hvala mu na tome, jer nas je sve zajedno poštedio muke gledanja dodatnih 30 minuti ove patnje.
Međutim, ova svemirska prostranstva prostora kojima su počastili Carvajala prije gola nisu iznimka nego pravilo.
U kvazipokušaju presinga City Realu ostavlja potpuno prazan središnji dio terena. Kako se u krug nitko od suigrača nije spustio, a samo Bale dolazi po loptu, Modrić se odlučuje za jednu od brojnih dugih lopti prema naprijed iz egide “muko moja prijeđi na drugoga”. Kako je u ovom trenutku samo sudac u označenom dijelu terena i što razmišljaju vezni igrači obje ekipe, ostat će nam vječni misterij.
Lopa se slučajno otkotrljala u ruke golmana
Koliko je Manchester City bio opasan u napadu svjedoči činjenica da su točno nula puta pucali unutar okvira gola. Još tužnije je da su neke statističke kuće, prigodno engleskog sjedišta, kao jedini udarac brojile situaciju iz 50. minute kad je De Bruyneu pobjegla lopta i otkotrljala se u ruke Keyloru Navasu. S manjkom ikakve ideje, ali i zalaganja, teško je bilo očekivati drukčiji ishod. Iako je tim podatkom rečeno sve, možemo na primjeru napada pokazati osnovne nedostatke. Kojih ima i previše.
Dvojica stopera stoje previše blizu jedan drugome i ne šire teren iako su debelo u polju Reala. Dva veznjaka su se skrila iza napadača bez imalo interesa za igrom s loptom. De Bruyne i Yaya su neaktivni i statični, pa iako su pozicionirani u međuprostoru (što je inače odlična stvar) potpuno su beskorisni jer lopta ne može doći do njih. Navas, kao krilo, ne otvara prostor jer stoji u istoj vertikali s bekom koji ima loptu i zapravo nema nikakvo logično rješenje za progres napada.
Real ne drži zonu i lagano se odmara
Bez imalo kreativne energije u ovoj fazi napada, Sagni ostaje samo opcija duge lopte prema Sergiju Agüeru koji nema šanse doći do te lopte kraj dva osjetno viša i jača stopera. S druge strane, Real ne drži zonu, praktički stoje u 4-4-2 i odmaraju se, jer bez ikakvih problema kontroliraju i prostor i opcije i tempo dok je City zapanjujuće bezopasan.
Nismo se previše doticali Reala, više smo bili koncentrirani na Manchester City. Međutim, to što ovakvom protivniku, s ovoliko katastrofalnih mana i amaterskih pogrešaka nisu uvalili 5 ili 6 golova govori dovoljno o njihovoj predstavi. Real je večeras realno bio loš. Spor, trom, nerazigran i stvarno izvan potrebnog ritma da iskoristi sve darove koje su im “Građani” darovali. To je stvar koja Zidanea itekako mora zabrinuti.
Real Madrid 1-0 (1-0 agg) Man City FT:
Shots: 16-5
Possession: 53%-47%
Chances created: 13-4
Pass accuracy: 88%-83% pic.twitter.com/40Tm09sf1K— Squawka Football (@Squawka) May 4, 2016
To što su bili bolji protivnik i što su zasluženo slavili ne znači da su bili dobri, jer biti bolji od apsolutne nule i nije neki senzacionalni uspjeh. Ovakva razina igre neće biti dovoljna za pobjedu protiv Atletica u Milanu, a zabrinjavajuće je da se problemi provlače i od osmine finala s Romom, preko četvrtfinala s Wolfsburgom do ove polufinalne tuge sa Cityjem. U sve tri runde, Real nije izgledao moćno i dovoljno dobro da osvoji undecimu, što Zidanea sigurno mora činiti tužnim.
Svi smo dužni zaboraviti na ovaj očaj
Kako do finala Zidane ima vremena da riješi uzroke svoje zabrinutosti, tako i mi u istom vremenu moramo zaboraviti ove dvije utakmice. Moramo se othrvati tuzi što oba kluba nisu mogla ispasti. Moramo zaboraviti da je City igrao polufinale Lige prvaka, da su bili tako loši, da ih Real nije mogao kazniti petardom i da smo to svi gledali. Jednostavno, zaslužujemo taj zaborav i dužni smo to nogometu. Divnoj, kompleksnoj, zanimljivoj i zabavnoj pojavi. U ime svih onih koji nogomet igraju na školskom i na terminu petkom, ovo polufinale se nije dogodilo i neka se briše iz naših sjećanja i povijesnih almanaha.
Bio je to samo jedan dugi i dosadni ružni san, jer taj uspavljujući besmisao bez ikakve ideje je negacija divne suštine nogometa.