Možda niste vidjeli da je irski parlament napokon preporučio ukidanje zabrane pobačaja. Donosimo pregled slučaja
U zemlji je utjecaj katoličke crkve sve manji
Dok je pred Saborom u Zagrebu skupina žena nosila parole “Radnice, a ne sluškinje”, “Stop fundamentalizmu”, “Ženama je dosta” te zahtijevalo hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Odbor irskog parlamenta donio je revolucionarnu odluku: s 14 glasova za, 6 protiv i jednim suzdržanim glasom, preporučio je ukidanje Osmog ustavnog amandmana kojim je 1983. uvedena zabrana pobačaja.
Tim zakonom fetusu i majci izjednačeno je pravo na život pa je uvedena zabrana abortusa čak i u slučaju silovanja, incesta, fatalne abnormalnosti fetusa ili bilo kakvog drugog rizika po život majke. Odbor je također preporučio da žene imaju pravo na pobačaj bez ikakvih ograničenja do 12. tjedna trudnoće. Takva preporuka, inače vrlo konzervativnih zastupnika u irskom parlamentnu, predstavlja veliko iznenađenje jer se očekivalo da će u najboljem slučaju biti donesena odluka da se ukine zabrana pobačaja samo u slučajevima silovanja, incesta, rizika za majku i drugih ekstremnih okolnosti.
Očekuje se referendum
Simon Harris, ministar zdravstva, odmah je podržao takvo stajalište Odbora, a premijer Leo Varadkar najavio je da će se referendum o ukidanju zabrane pobačaja održati do svibnja 2018. Ailbhe Smyth, glasnogovornica Koalicije za ukidanje Osmog amandmana, skupine koja je željela ukinuti ustavnu odredbu koja zabranjuje abortus, pohvalila je preporuku Odbora, nazvavši ju “vrlo velikim korakom naprijed”.
Nekoliko dana prije izglasavanja te povijesne odluke povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks predstavio je izvješće pod nazivom “Žensko seksualno i reproduktivno zdravlje i prava u Europi” u kojemu se analiziraju i posljedice uvođenja zabrane pobačaja. Irska je u tom dokumentu predstavljena kao država s “vrlo restriktivnim zakonima o pobačaju”, zbog čega žene u toj državi pate od brojnih “fizičkih, psiholoških, financijskih i društvenih” negativnih posljedica te “širim implikacijama za njihovo zdravlje i dobrobit”. Više od četiri petine svih država članica Vijeća Europe legaliziralo je pobačaj, a u 36 država od ukupno 40, pravo na pobačaj dopušteno je od 10 do 24 tjedna trudnoće.
Kazna doživotnog zatvora
U Izvješću se navodi da je u Irskoj predviđena kazna do 14 godina zatvora za žene koje izvrše pobačaj, a u Sjevernoj Irskoj može slijediti čak i kazna doživotnog zatvora. U nekim slučajevima članovi obitelji žena koje su se odlučile na pobačaj bili su podvrgnuti kaznenim progonima i kaznama. Pri tom su opisana dva primjera sudskih slučajeva Mellet protiv Irske i Whelan protiv Irske, kad su se žene odlučile na pobačaj zbog smrtonosnog oštećenja fetusa.
U oba slučaja liječnici su obavijestili majke da će fetus umrijeti za trudnoće ili neposredno nakon rođenja, a s obzirom da nisu mogli izvršiti abortus, preporučili su ženama da odu u inozemstvo. Obje su žene u pratnji supruga otputovale u bolnice u Velikoj Britaniji gdje su napravile pobačaj. Odbor za ljudska prava (HRC) ocijenio je da su zbog visoko ograničavajućih zakona o abortusu dovedeni u pitanje životi tih žena i nanesena im je velika patnja i bol.
Kontroverzni slučajevi
Od kada je 1983. uvedena zabrana pobačaja u Irskoj, deseci tisuća žena išle su u Englesku i Wales, ali i u druge europske države, na pobačaj. Tijekom 2015., prema službenim podacima Ujedinjenog Kraljevstva, najmanje 3400 žena iz Irske obavile su pobačaj samo u bolnicama u Engleskoj i Walesu. Time su te žene dovedene u traumatičnu situaciju i ponižavajući položaj, zaključuje se u izvješću Odbora za ljudska prava. Posljednjih godina sve veće protivljenje zabrani u Irskoj bilo je potaknuto nizom skandala, zakonskih i medicinskih kontroverzija.
Tako su u mjestu Tuani, u podzemnim komorama u skrovištu za neudate majke koje je vodila Katolička crkva, pronađeni posmrtni ostaci 800 beba od 5 tjedana do 3 godine starosti. Tu su privremeni smještaj od 1925. do 1961. nalazile neudate majke i njihova djeca. U Irskoj, izrazito pobožnoj zemlji, samohrane majke uvijek se držalo sramotom za obitelj i cijelo društvo, a najglasniji i najžešći u osudi tih nesretnica bili su očevi njihove djece, prije svega bogataši i svećenici.
Poznat je također i “slučaj X” iz 1993. godine, kada je 13-godišnjoj djevojčici, žrtvi silovanja, zabranjeno da otputuje u Englesku kako bi napravila pobačaj. U posljednji tren ta je sudska odluka ipak poništena s obrazloženjem da bi djevojčica mogla počiniti samoubojstvo ako će biti prisiljena nositi fetus protiv svoje volje. U listopadu 2012., Savita Halappanavar, 31-godišnja stomatologinja, umrla je nakon pobačaja u bolnici u Galwayu. Istraga je utvrdila da je umrla jer se zbog zabrane pobačaja nije na vrijeme podvrgnula operativnom zahvatu.
Sve manji utjecaj Katoličke crkve
U Irskoj se takva pomjena u raspoloženju javnosti ocjenjuje kao logičnom posljedicom sve manjeg utjecaja Katoličke crkve u društvenom i političkom životu, a najnovija inicijativa o ukidnju zabrane pobačaja logična je posljedica opće liberalizacije u Irskoj. Rezultat je to, među ostalim, i niza skandala zbog seksualnog zlostavljanja djece, ali prikrivanja neželjene djece u crkvenim objektima.
Koliko je smanjen utjecaj crkve, koja je predvodila kampanju za izglasavanje zakona o zabrani pobačaja, najbolje se vidjelo 2015., kad je Irska postala prva zemlja u svijetu koja je odobrila homoseksualne brakove s čak 62 posto glasova za i 38 posto protiv. Ipak, Rimokatolička crkva u Irskoj i dalje se protivi promjenama sadašnjeg zakona.
“Vjerujemo da svako nerođeno dijete, bez obzira na zdravstveno stanje ili okolnosti rođenja, ima pravo jednakosti pred zakonom”, stoji u priopćenju Irske biskupske konferencije. Sinead Kennedy, profesorica na Sveučilištu Maynooth, koja proučava posljedice zabrane pobačaja u Irskoj, ustvrdila je kako “u Hrvatskoj, kao uostalom i u svim državama u kojima je drastično ograničen pobačaj, isključivo žene snose teške posljedice tih diskriminirajućih zakona”.
Situacija u Hrvatskoj
Nakon odluke Ustavnog suda da ne prihvati 26 godina stari zahtjev da se proglasi neustavnim zakon o pobačaju ta je tema i dalje u Hrvatskoj točka prijepora između liberala i konzervativaca predvođenih Katoličkom crkvom. Odluka Ustavnog suda ocijenjena je kao poraz udruge “U ime obitelji” Željke Markić te ekstremno konzervativne aktivistkinje Ružice Ćavar koje su 2016. i 1991. podnijele zahtjeve za ocjenu ustavnosti zakona o pobačaju.
Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović objasnio je da je “prekid trudnoće, prije svega, moralno pitanje koje se ne tiče samo savjesti, prava i dostojanstva žene, koja želi, odnosno namjerava prekinuti trudnoću, već se ogleda i u stajalištu određene društvene zajednice o etičkoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti nekog čina, filozofskim i etičkim stavovima o pravu na zaštitu i pravu na dostojanstvo ljudskog bića i prije rođenja”.
Šeparović je zaključio kako “zakoni neće osujetiti ženu da odustane od prekida trudnoće, već to može samo učiniti ugrožavajući svoje zdravlje, pa se zabrana prekida trudnoće zato smatra nedopustivom”.