Nakon oslobođenja Hersona, svi se ponašaju kao da je rat pri kraju. Ali, je li Zapad olako otpisao Putina?
Znatno slabiji diktatori uspijevali su preživjeti znatno teže poraze
Posljednjih se dana čini kako je velik dio Moskvi nesklonog dijela svjetske javnosti zaključio da je rusko povlačenje iz Hersona početak kraja velikog rata na istoku Europe. Mediji trijumfalno prenose slike i snimke slavlja na ulicama velikog ukrajinskog grada. Analitičari razmatraju hoće li sljedeća ukrajinska ofenziva početi na jugu s ciljem oslobađanja Melitopolja ili će Ukrajinci napasti na istoku i pokušati ugroziti velike gradove Donjecke oblasti. Britanski premijer Rishi Sunak opisuje Rusiju kao izoliranu i osramoćenu “odmetničku državu”.
Slično raspoloženje vlada i u Ukrajini, gdje je predsjednik Volodimir Zelenski jučer iznio mirovni plan iz čijih je uvjeta jasno da eventualnim pregovorima s Rusijom pristupa iz pozicije ratnog pobjednika. Zelenski zahtijeva povlačenje ruskih trupa s teritorija Ukrajine, oslobađanje svih ratnih zarobljenika i kažnjavanje ruskih ratnih zločinaca. Ostale točke predloženog plana obuhvaćaju uspostavljanje “radijacijske sigurnosti” u pogledu nuklearne elektrane Zaporožje, uvođenje ograničenja cijena ruskih energetskih resursa, širenje inicijative za izvoz žitarica i druge prijedloge koje je Rusija već proglasila nerealističnima.
Za to vrijeme, Vladimir Putin suočava se s valom nezadovoljstva kakav ne pamti od početka svoje vladavine nad Rusijom. Nakon povlačenja iz Hersona, Putin je doživio težak napad svojeg ideološkog mentora, filozofa Aleksandra Dugina. Radikalni ruski nacionalist Dugin objavio je komentar u kojem razmatra ubijanje vladara koji ne ispunjavaju dužnost prema svojoj zemlji i narodu. Premda je Dugin uskoro reterirao, njegov kritički diskurs preuzeo je veliki broj ekstremno desnih blogera, dosad pouzdanih medijskih saveznika režima u Kremlju.
Dio ruskih radikala postaje agresivniji
Gledano iz određene perspektive, zaista se može učiniti kako je Rusija pred slomom, a Vladimir Putin pred rubom provalije u koju obično upadaju neuspješni ruski vladari. Ipak, Zapad i Ukrajina trebali bi biti oprezni s preranim proglašavanjem pobjede. Premda je pretrpjela niz neuspjeha na ukrajinskom ratištu, ruska vojska daleko je od potpunog sloma.
I zapadni stručnjaci naglašavaju kako će Rusija iskoristiti očekivano zimsko zatišje kako bi popunila snage svježim regrutima i učvrstila obrambene linije. Izvjesno je i kako će Moskva nastaviti s nastojanjima da razori jedinstvo europskih zemalja energetskim ratom, koji bi mogao postati vrlo efikasan ako temperature ozbiljno padnu.
Što se tiče Putinovih kritičara u Rusiji, na svakog koji je slijedio Duginov primjer i napao Putina, još uvijek dolaze stotine onih koji naglašavaju kako je posljedica povlačenja iz Hersona samo “pat pozicija”, a ne poraz ruske vojske. Dio ekstremista okrenuo se protiv režima, ali mnogi su postali još agresivnije raspoloženi prema Zapadu.
U očima tog dijela radikala, vojni porazi nisu posljedica loših Putinovih odluka, nego vesternizacije koja je zahvatila rusko društvo. Predsjednika sada pozivaju da “vlastitim rukama” uništi “dekadentne” manifestacije zapadnih utjecaja na Rusiju, za koje krive moskovske elite “odrasle na načelima tržišne ekonomije i hollywoodske kinematografije ”.
Nema jednoglasne osude Rusije
Kolumnistica The Telegrapha Sherelle Jacobs ističe još jedan bitan faktor koji ide na ruku Putinu. Dok su se zapadne zemlje gotovo bez iznimke okupile u bloku koji pomaže Kijevu i kažnjava Moskvu, veliki dio svijeta indiferentan je prema ratu u Ukrajini, ili u tom sukobu simpatizira Rusiju. Raspoloženje koje vlada izvan uskog zapadnog kruga moglo se vidjeti i na samitu skupine G20 koji se upravo održava u Indoneziji, gdje se mnoge moćne zemlje nisu pridružile međunarodnoj osudi Putinove Rusije.
Kina je najutjecajnija među državama koje tiho podržavaju Moskvu. Peking očekuje da će ekonomske posljedice rata, inflacija i recesija, slomiti moć SAD-a i dovesti do stvaranja „multipolarnog svijeta“. To će, nadaju se u Pekingu, olakšati širenje kineske sfere utjecaja, posebno na Pacifiku. Indija uporno potkopava zapadne sankcije povećanjem uvoza ruskih energenata i oružja. U Brazilu je na nedavno održanim predsjedničkim izborima pobijedio Luiz Inacio da Lula Silva, koji je svojevremeno izjavio kako su za rat podjednako krive Ukrajina i Rusija.
Čak i Saudijska Arabija, donedavno bliska saveznica SAD, pomaže Rusiji da financira rat, omogućavajući joj povećanje prihoda od prodaje nafte. Kada se na taj popis doda Iran, dugogodišnji neprijatelj Zapada koji Rusiji otvoreno prodaje oružje potrebno za uništavanje ukrajinske infrastrukture, jasno je zbog čega sankcije koje je nametnuo Zapad toliko sporo djeluju na rusko gospodarstvo. Jacobs zaključuje kako je podrška sila suprotstavljenih Zapadu jamstvo kako će se Putin još neko vrijeme održati na čelu Rusije.
Sadam i Milošević su preživjeli vojne poraze…
Sličnog je mišljenja Aleksander Baunov, bivši ruski diplomat koji danas radi u bečkom Institutu za humanističke znanosti. Baunov podsjeća da se još od početka rata špekulira kako bi poraz u Ukrajini mogao dovesti do pada Vladimira Putina. Pritom se rado spominju sudbine diktatora koji su izgubili vlast nakon propalih vojnih avantura, poput lidera argentinske hunte Leopolda Galtierija, srušenog nakon poraza u ratu za Falklandsko otočje 1982. godine, ili portugalskog Estado Novo režima Antonija Salazara i Marcela Caetana koji je pao nakon neuspješnih kolonijalnih ratova u Africi 1970-ih.
No, kako u analizi objavljenoj u Financial Timesu ističe rusko/bečki analitičar, teške poraze u osvajačkim ratovima pretrpjela su i dva znatno suvremenija diktatora, koja zbog tih neuspjeha nisu smjesta izgubila vlast. Jedan od njih je Sadam Husein, poražen nakon okupacije Kuvajta 1991., kada su njegovu vojsku iz male zaljevske monarhije izbacile međunarodne snage pod vodstvom SAD-a. Usprkos katastrofi na bojnom polju, Sadam je Irakom vladao još 12 godina, sve dok ga nije srušila nova američka intervencija.
Drugi diktator kojeg iz sedla nisu izbacili ratni neuspjesi znatno nam je bliži. Riječ je o Slobodan Miloševiću, lideru krnje Jugoslavije, koji je 1995. pretrpio ratne poraze u Hrvatskoj i BiH. Usprkos tome, Milošević je ostao na vlasti dovoljno dugo da dočeka još jedan poraz 1999. godine, kada su ga zračni napadi NATO saveza prisilili da se povuče s Kosova. Ni taj poraz nije smjesta srušio diktatora; Milošević je pao tek potkraj 2000. godine, nakon masovnih prosvjeda diljem SR Jugoslavije.
…zašto ne bi i Putin?
Ako su teške vojne poraze preživjeli Milošević i Sadam Husein, lideri znatno manjih i slabijih država, nema razloga vjerovati kako isto neće poći za rukom Vladimiru Putinu. Ruski diktator već se pokazao vrlo otpornim na vrstu pritiska koji nastupa kao posljedica vojnih neuspjeha. Njegov blitzkrieg na samom početku invazije na Ukrajinu neslavno je propao, a ruske trupe bile su prisiljene povući se iz okolice dva najveća ukrajinska grada, Kijeva i Harkova. Uslijedio je niz manjih poniženja, poput potapanja ponosa Crnomorske flote, krstarice Moskva, izbacivanja ruske vojske sa Zmijskog otoka ili razaranja Krimskog mosta.
Ukrajinci su tijekom jesenske ofenzive u svega nekoliko tjedana vratili dijelove teritorija na istoku zemlje koje je ruska vojska uz teške napore i gubitke osvajala mjesecima. Putinovi ratni neuspjesi kulminirali su nedavnim povlačenjem iz Hersona koje je izazvalo osjetno nezadovoljstvo među njegovim političkim i medijskim saveznicima. Drugi diktatori možda bi već bili svrgnuti nakon takve serije katastrofa. Putin i dalje sjedi u Kremlju, uzdrman ali ni blizu gubitka kontrole nad golemim ruskim represivnim aparatom kojim mu jamči ostanak na vlasti.
Bilo kakav čin otpora Zapadu je pobjeda
Kao još jedan važan razlog zbog kojeg bi Putin mogao izdržati i teže poraze od onih koje je dosad pretrpio analitičari navode specifično psihološko stanje koje prevladava u ruskoj javnosti. Invazija na Ukrajinu za Ruse nije čin agresije, ona je pružanje otpora mnogo moćnijem, agresorskom Zapadu. Nakon poraza u Hladnom ratu, raspada Sovjetskog Saveza i ekonomskih nevolja koje su ih snašle 1990-ih, velik broj Rusa osjećao je da im je domovina svedena na koloniju kojom vladaju zapadne sile. Sada imaju dojam da zbacuju jaram koji je toliko ponizio njihovu zemlju i „nametnuo“ joj mrski kapitalizam.
U očima nezadovoljnih Rusa, svaki oblik otpora Zapadu zapravo je pobjeda, pri čemu krajnji rezultat rata gotovo da i nije bitan. Čak i u povlačenju, oni će se tješiti mišlju da su spriječili “daljnje porobljavanje” Rusije. Zbog toga nema izravne veze između vojnih neuspjeha i slabljenja Putinove moći, a ruski predsjednik nalazi se u sjajnoj situaciji za svakog diktatora – pasivna većina bit će uvjerena da je svaki ishod njegove ratne avanture prihvatljiv. Kritičare će, ako sami ne zašute uplašeni sudbinom svojih prethodnika, Putin kao i dosad ušutkati represijom.
Putin neće ponuditi mnogo
Ipak, činjenica da se Putin i nakon posljednjih ratnih neuspjeha nalazi u relativno komotnoj situaciji ne znači da je sposoban unedogled trpjeti vojne poraze. Takav razvoj događaja na kraju bi dozlogrdio moćnim igračima iz vojnog i političkog vrha, pa bi se ruski predsjednik mogao naći suočen s udarom na vlastitom dvoru. To je razlog zbog kojeg se riječ pregovori, donedavno tabu, sve češće čuje iz Kremlja.
Moskva bi kroz pregovore mogla pokušati osigurati prekid ukrajinskih ofenziva i službeno priznanje svoje kontrole nad ostatkom okupiranih teritorija. U zamjenu, Putin još uvijek ne bi bio spreman ponuditi previše – prestanak bombardiranja kritične infrastrukture prije nego što nastupi zima i priznanje da je Herson dio Ukrajine vjerojatno je maksimum do kojeg je u ovom trenutku spreman ići.