U ovoj najozbiljnijoj sigurnosnoj krizi, Europska unija suočena je s nizom teških pitanja, i povrh onog najžurnijeg, kako okončati trenutni rat na istoku kontinenta. Ta pitanja zahtjevaju duboko preispitivanje – prošlih pogrešaka i sadašnjih interesa i veza – kao i hitne odgovore i teške odluke.
Prvo: gdje je EU pogriješila?
Zbog aneksije Krima 2014. godine EU je Rusiji uvela sankcije, koje su sada, nakon agresije na Ukrajinu, dodatno pojačane, ciljajući, među ostalim, i osobno ruskog predsjednika i njegove najbliže suradnike. Ipak, ostaje neugodno pitanje je li nakon događanja otprije osam godina – uključujući i nastanak proruskih separatističkih „republika“ na istoku Ukrajine – EU povukla odgovarajuće poteze. (političke, sigurnosne i ekonomske). Zašto prema Putinu nije nastupila čvršće i zašto se, učeći na iskustvu, nije bolje pripremila.
Nesuđena nasljednica Angele Merkel, bivša njemačka ministrica obrane bila je neki dan vrlo kritična: nakon Gruzije, Krima i Donbasa (tri regije Putinovih vojnih intervencija u posljednje desetljeće i pol) „nismo pripremili ništa što bi doista odvratilo Putina“, napisala je na Twitteru Annegret Kramp-Karrenbauer. Ali ne radi se ovdje prvenstveno o vojnoj snazi, na koju aludira bivša ministrica.
EU, odnosno njezine članice nisu napravile dovoljno da bi Putinu izbile iz ruku moćno geopolitičko oružje – energetsku ovisnost o uvozu ruskih energenata. Ruskim plinom EU pokriva oko 40 posto svojih potreba, a ruskom naftom oko 25 posto. Europi to treba za njezina kućanstva, za prijevoz, za tvornice: okretanje drugim izvorima sigurno će, barem na neko vrijeme, povećati račune, a time i nezadovoljstvo javnosti. To nije nešto što političari priželjkuju. Ali je jedna od teških odluka koja je odavno zakašnjela.
Drugo: kako dalje s Putinom?
Čelnici NATO-a u petak su izravno prozvali Moskvu za laganje. „Nikoga ne smije zavarati salva laži ruske vlade“, napisali su u zajedničkoj izjavi nakon virtualnog sastanka. Obmane, ismijavanja, dezinformacije, propaganda… – službena ruska politika pokušala je na razne načine prikriti svoj stvarne intencije u Ukrajini. Nije uspjela: zapadni saveznici, osobito SAD, tjednima su upozoravali da će se napad dogoditi, objavljujući, nesvakidašnje javno, obavještajne informacije o nakanama Moskve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali nisu uspjele ni tradicionalne metode kojima su se priklonile Sjedinjene Države i Europska unija. Diplomacija i prijetnje sankcijama nisu imale apsolutno nikakav učinak. Putin je primao zapadne čelnike u Kremlju (gigantski stol ostat će dugo upamćen), prihvaćao njihove telefonske pozive i slušao upozorenja o masivnim sankcijama. Ništa od toga nije ga odvratilo od ofenzive.
Stoga se Zapad – a EU osobito, jer su to zbivanja u njezinom susjedstvu s direktim implikacijama na europsku sigurnost – mora zapitati kako dalje s Rusijom i njezinim predsjednikom dok je on na vlasti. Na to će, dakako, uvelike utjecati rasplet situacije u Ukrajini. No, kakogod završila ruska invazija – povlačenjem, (još jednim) mirovnim sporazumom ili instaliranjem vlade u Kijevu na daljinskom upravljaču Moskve – Zapad si više ne može i ne smije priuštiti da vjeruje Putinu.
Treće: hoće li Putin stati?
Putinov napad na neovisnu državu koja ima aspiracije za članstvo u EU i NATO-u postavlja zapadne države pred ključno sigurnosno pitanje: što kani ruski predsjednik nakon Ukrajine? Odgovor na pitanje hoće li Putin stati, značajno ovisi o reakciji zapadnih sila na rusku invaziju i hoće li ta reakcija uvjeriti Putina da mu se (daljna) eskalacija ne isplati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali pokretanjem zastrašujućeg lanca ratnih zbivanja, ruski je predsjednik već izazvao zebnju u istočnoeuropskim i baltičkim državama, kao i NATO-ovo jačanje snaga na istočnom boku Saveza. U petak je, pak, iz Moskve stiglo upozorenje o ozbiljnim posljedicama ukoliko bi se NATO-u priključile Finska i Švedska. No, iz obje države relativizirali su upozorenje iz Moskve, napominjući da su ruski dužnosnici i ranije nastupali u istom tonu. Pa ipak, u sadašnjim okolnostima zvuči prilično zloslutno.
Odustajanje od daljnjeg širenja NATO-a na popisu je ekstenzivnih Putinovih zahtjeva prema NATO-u. Objavljeni u prosincu, ti zahtjevi obuhvaćaju i jamstvo da će se snage NATO-a u Europi povući na pozicije iz 1997., dakle, prije ulaska Češke, Mađarske i Poljske (slijedila su još četiri kruga proširenja; RH je, podsjetimo, postala članicom 2009.). Putinovim zahtjevima zapad ne može i neće udovoljiti. Stoga je, ako Putin opstane na vlasti, za europsku sigurnost ključno pitanje što uistinu kani ruski vladar nakon Ukrajine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon Putinovog napada na Ukrajinu, sigurnost Europe ovisi o ova tri ključna pitanja
Europu čekaju teške odluke i još teža pitanja o odnosu prema Putinu i Rusiji, dok joj je on na čelu
Napad na neovisnu i suverenu susjednu državu, koji je naredio Vladimir Putin, najveća je prijetnja europskoj sigurnosti posljednjih desetljeća. Putinov napad na Ukrajinu – ponovimo, neovisnu i suverenu državu – imat će dugoročne i razorne posljedice za Europu i, uže gledano, Europsku uniju.
U ovoj najozbiljnijoj sigurnosnoj krizi, Europska unija suočena je s nizom teških pitanja, i povrh onog najžurnijeg, kako okončati trenutni rat na istoku kontinenta. Ta pitanja zahtjevaju duboko preispitivanje – prošlih pogrešaka i sadašnjih interesa i veza – kao i hitne odgovore i teške odluke.
Prvo: gdje je EU pogriješila?
Zbog aneksije Krima 2014. godine EU je Rusiji uvela sankcije, koje su sada, nakon agresije na Ukrajinu, dodatno pojačane, ciljajući, među ostalim, i osobno ruskog predsjednika i njegove najbliže suradnike. Ipak, ostaje neugodno pitanje je li nakon događanja otprije osam godina – uključujući i nastanak proruskih separatističkih „republika“ na istoku Ukrajine – EU povukla odgovarajuće poteze. (političke, sigurnosne i ekonomske). Zašto prema Putinu nije nastupila čvršće i zašto se, učeći na iskustvu, nije bolje pripremila.
Nesuđena nasljednica Angele Merkel, bivša njemačka ministrica obrane bila je neki dan vrlo kritična: nakon Gruzije, Krima i Donbasa (tri regije Putinovih vojnih intervencija u posljednje desetljeće i pol) „nismo pripremili ništa što bi doista odvratilo Putina“, napisala je na Twitteru Annegret Kramp-Karrenbauer. Ali ne radi se ovdje prvenstveno o vojnoj snazi, na koju aludira bivša ministrica.
EU, odnosno njezine članice nisu napravile dovoljno da bi Putinu izbile iz ruku moćno geopolitičko oružje – energetsku ovisnost o uvozu ruskih energenata. Ruskim plinom EU pokriva oko 40 posto svojih potreba, a ruskom naftom oko 25 posto. Europi to treba za njezina kućanstva, za prijevoz, za tvornice: okretanje drugim izvorima sigurno će, barem na neko vrijeme, povećati račune, a time i nezadovoljstvo javnosti. To nije nešto što političari priželjkuju. Ali je jedna od teških odluka koja je odavno zakašnjela.
Drugo: kako dalje s Putinom?
Čelnici NATO-a u petak su izravno prozvali Moskvu za laganje. „Nikoga ne smije zavarati salva laži ruske vlade“, napisali su u zajedničkoj izjavi nakon virtualnog sastanka. Obmane, ismijavanja, dezinformacije, propaganda… – službena ruska politika pokušala je na razne načine prikriti svoj stvarne intencije u Ukrajini. Nije uspjela: zapadni saveznici, osobito SAD, tjednima su upozoravali da će se napad dogoditi, objavljujući, nesvakidašnje javno, obavještajne informacije o nakanama Moskve.
Ali nisu uspjele ni tradicionalne metode kojima su se priklonile Sjedinjene Države i Europska unija. Diplomacija i prijetnje sankcijama nisu imale apsolutno nikakav učinak. Putin je primao zapadne čelnike u Kremlju (gigantski stol ostat će dugo upamćen), prihvaćao njihove telefonske pozive i slušao upozorenja o masivnim sankcijama. Ništa od toga nije ga odvratilo od ofenzive.
Stoga se Zapad – a EU osobito, jer su to zbivanja u njezinom susjedstvu s direktim implikacijama na europsku sigurnost – mora zapitati kako dalje s Rusijom i njezinim predsjednikom dok je on na vlasti. Na to će, dakako, uvelike utjecati rasplet situacije u Ukrajini. No, kakogod završila ruska invazija – povlačenjem, (još jednim) mirovnim sporazumom ili instaliranjem vlade u Kijevu na daljinskom upravljaču Moskve – Zapad si više ne može i ne smije priuštiti da vjeruje Putinu.
Treće: hoće li Putin stati?
Putinov napad na neovisnu državu koja ima aspiracije za članstvo u EU i NATO-u postavlja zapadne države pred ključno sigurnosno pitanje: što kani ruski predsjednik nakon Ukrajine? Odgovor na pitanje hoće li Putin stati, značajno ovisi o reakciji zapadnih sila na rusku invaziju i hoće li ta reakcija uvjeriti Putina da mu se (daljna) eskalacija ne isplati.
Ali pokretanjem zastrašujućeg lanca ratnih zbivanja, ruski je predsjednik već izazvao zebnju u istočnoeuropskim i baltičkim državama, kao i NATO-ovo jačanje snaga na istočnom boku Saveza. U petak je, pak, iz Moskve stiglo upozorenje o ozbiljnim posljedicama ukoliko bi se NATO-u priključile Finska i Švedska. No, iz obje države relativizirali su upozorenje iz Moskve, napominjući da su ruski dužnosnici i ranije nastupali u istom tonu. Pa ipak, u sadašnjim okolnostima zvuči prilično zloslutno.
Odustajanje od daljnjeg širenja NATO-a na popisu je ekstenzivnih Putinovih zahtjeva prema NATO-u. Objavljeni u prosincu, ti zahtjevi obuhvaćaju i jamstvo da će se snage NATO-a u Europi povući na pozicije iz 1997., dakle, prije ulaska Češke, Mađarske i Poljske (slijedila su još četiri kruga proširenja; RH je, podsjetimo, postala članicom 2009.). Putinovim zahtjevima zapad ne može i neće udovoljiti. Stoga je, ako Putin opstane na vlasti, za europsku sigurnost ključno pitanje što uistinu kani ruski vladar nakon Ukrajine.