Nakon što je HDZ ubio industriju, jedina preostala vrijednost u RH je prostor. To je suština priče oko projekta Lungomare

Sumnjivi izbori u BiH

Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini ostali su na kraju umnogome u sjeni odluke Visokog predstavnika, Christiana Schmidta, koji je odmah po zatvaranju birališta donio izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH, po kojima je deblokirao uspostavu vlasti nakon izbora, naznačio potrebu za jasnim definiranjem vitalnih nacionalnih interesa i povećao broj zastupnika u Domu naroda te minimalan broj zastupnika u njemu za donošenje neke odluke.

Ovo posljednje izazvalo je bijes u solidnom dijelu bošnjačke javnosti, suzdržan prijem u hrvatskoj javnosti u BiH koja smatra da se ovime ništa nije zapravo riješilo, euforiju Andreja Plenkovića i oponiranje Zorana Milanovića, kako Plenkoviću, tako i Schmidtu. Ova odluka ipak jeste donekle smanjila tenzije u Federaciji, a ishod izbora je uglavnom očekivan, s izuzetkom teškog poraza Bakira Izetbegovića i pobjede Denisa Bećirovića iz SDP-a za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Hrvatski član je očekivano još jednom postao Željko Komšić, dok su Milorad Dodik i njegova stranka trijumfirali u Republici Srpskoj, uz ozbiljne sumnje u ispravnost brojanja glasova i velike demonstracije opozicije.

Ozbiljne optužbe Dragana Kovačevića

Dok je Schmidtova odluka izmamila osmijeh na lice Andreja Plenkovića, svjedočenje Dragana Kovačevića, bivšeg direktora Janafa, koji je ja Antikorupcijskom vijeću izjavio da je premijer Plenković 2018. godine, na sastanku s njim i tadašnjim ministrom gospodarstva Tomislavom Ćorićem, sugerirao da se potpiše memorandum koji bi značio gašenje sisačke rafinerije ge je moralo zabrinuti. I očekivano, napravio je sve da se o toj temi ne razgovara.

Europa ide u jednom pravcu, Srbija u drugom

U skretanju pažnje javnosti s ovog slučaja umnogome mu je pomogao Aleksandar Vučić, u suradnji s Aleksandrom Vulinom i Anom Brnabić. Ovaj trojac je manje-više zaključio kako je Hrvatska ustaška država koja mrzi Srbe i Srbiju iz razloga što je zbog sankcija Europske unije Rusiji stopiran prolazak ruske nafte preko naftovoda Janafa iz Hrvatske u Srbiju.

Vučić je nakon ovih inicijalnih izljeva bijesa malo spustio loptu na zemlju i u još jednom u nizu povijesnih obraćanja najavio gradnju novog naftovoda iz Mađarske. Ukratko, dok Europa ide u jednom pravcu, Srbija se odlučila za drugi.

Summit u Pragu

Što je bilo prilično vidljivo na summitu Europske političke zajednice, koja je okupila predstavnike 44 zemlje u Pragu i navodno nije zamišljena da zamijeni članstvo u Europskoj uniji. Ono što je zanimljivo jeste to da ova Macronova ideja tako neodoljivo nalikuje na svojevremeno Sarkozyjevo pokretanje Unije za Mediteran, organizacije koja i danas postoji, a nitko ne zna zašto, niti što zapravo radi.

Težak 70. rođendan ruskog diktatora

Vladimiru Putinu u međuvremenu jako loše ide na terenu, na što se ovog tjedna nadovezala i diverzija te djelomično urušavanja Krimskog mosta. Evidentno je kako je momentum rata trenutačno na strani Ukrajine i kako ruski predsjednik nije imao ništa za proslaviti uz 70. rođendan. Ono što je također nakon aneksije ukrajinskih pokrajina jasno jest to da rat neće uskoro stati.

Očekivani Nobeli za mir

Proteklog tjedna dodijeljene su i Nobelove nagrade za književnost i mir. Prvu je dobila Annie Ernaux, spisateljica koja je zahvaljujući Multimedijalnom institutu i nakladi Oceanmore ozbiljno prisutna u Hrvatskoj javnosti u posljednje vrijeme i čija poetika baštini ono najbolje od šezdesetosmaške generacije. Nobelovu nagradu za mir su pak dobili trenutačno pritvoreni bjeloruski aktivist za ljudska prava Ales Bjalacki, ruska organizacija za ljudska prava Memorijal te ukrajinski Centar za građanske slobode, što je bilo očekivano u ovoj situaciji.

Uspavani Konzervatorski zavod

Ovog tjedna u fokusu je bila i ministrica kulture, koja je ponajprije odbila potpisati smjenu intendanata splitskog i riječkog HNK-a, Srećka Šestana i Marina Blaževića, a onda je ušla u polemiku sa splitskom gradskom vlasti i oko ingerencija konzervatorskog zavoda. Što se tiče prvoga, ove feudalne ovlasti koje ministarstvo ima opet su izbile u fokus, nakon što svojevremeno to isto ministarstvo nije željelo potvrditi izbor Duška Mucala za intendanta splitskog HNK. I o njima je potrebno ozbiljno raspravljati.

U pogledu drugoga, to što Grad Split nije usvojio Plan upravljanja Starom gradskom jezgrom, ne eskulpira Konzervatorski zavod u tom gradu koji je prespavao užas u koji se centar Splita pretvorio.

Referendum u Puli

I konačno, referendum u Puli koji sasvim sigurno neće uspjeti isključivo zbog strukturalnog cinizma ugrađenog u zakon o referendumu kojim ga se na lokalnoj razini gotovo onemogućio. Nakon što je HDZ temeljito ubio svaku industriju u zemlji, pa čak skoro dokrajčio i onu jedinu koja je preostala, a to je turistička, za što je dovoljno vidjeti sudbinu Haludova i Kupara, ostala je još ta jedna zlatna karta, a to je prostor. Za kojeg svaki lokalni političar i investitor misli da je potraćen, ako se ne izgradi i ne privatizira.

Ono što je recimo čovjeku koji živi u Splitu, Puli ili Dubrovniku jedna od najljepših stvari, a to je netaknuti obalni pojas koji koristi kao dnevni boravak, ovima ranije spomenutima je neiskorišteni resurs. Problem nastaje u času kada s tom idejom omađijaju profesionalne političare i onda odjednom nestanu sve ideološke ograde pa se napravi jednokratni savez stranaka svih profila, kao u Dubrovniku u vezi golfa na Srđu, koje spremno glasaju za izručenje i privatizaciju posljednjih oaza i slobodnih prostora namijenjenih građanima ili planskom razvoju grada.

Usput optužujući one koji se protive da su profesionalni aktivisti. Kao da je to nekakva bolest i nešto lošije od npr. profesionalnih političara. Eh sad, odgovor na pitanje zašto profesionalni političari tako dosljedno podržavaju taj tip otuđenja, toliko da je nekome palo na pamet u novi zakon o pomorskom dobru progurati privatizaciju obale? To ne može biti samo zbog korupcije, nego i zbog još dva razloga.

Postoji jedan sloj ljudi u politici koji iskreno vjeruju da je svaka investicija dobra. No, još bitniji razlog je taj što većina tih ljudi zapravo više ne živi život, niti ima dnevni boravak u gradu. Jer da imaju, ne bi im palo na pamet da naruše svoju kvalitetu života i da se sutra nakon što dignu ruku za ovakav projekt recimo pojave na tom Lungomareu, Bačvicama, na Porporeli ili na nekom sličnom mjestu.