Junakinja društvenih mreža, ali i strukovnih udruga postala je ovih dana nastavnica biologije u Osnovnoj školi Borovje u Zagrebu zato što je – ”iz protesta” protiv navale da svi imaju odličan – ama baš svim svojim učenicima zaključila peticu. Dvjesto petica. O tom neobičnom slučaju doznali smo iz emisije Potraga na RTL-u.
Ipak, žao mi je što to moram reći, ali bojim se da ni jedna ni druga nastavnica nisu pokazale doraslost svom poslu i ne treba od njih praviti heroine.
Profesor mora imati integritet
One možda perfektno znaju biologiju i matematiku, možda umiju odlično zainteresirati djecu za gradivo koje predaju. Ali kad se osoba odluči za nastavničku karijeru, koja podrazumijeva gradiranje učeničkog znanja i zalaganja brojkama od jedan do pet, onda se mora biti kadra oduprijeti i napornoj roditeljskoj gnjavaži i eventualnom nagovaranju ravnatelja da korigira određene ocjene. Možda je teško tako postupati, ali je jedino ispravno.
Ključno je i za odgoj djece da kod svojih profesora prepoznaju integritet, a ove dvije profesorice u tome su zakazale. Kakav integritet ima sudac koji podliježe pritisku javnosti ili se da obrlatiti od moćnih pojedinaca i grupa? Ili liječnik koji će propisivati lijek za koga se zna da je lošiji od svih drugih samo zato što je njegov šef svoju lojalnost struci i pacijentima prodao određenoj farmaceutskoj kompaniji? Ili novinar koji će u tekstu preskočiti dio onoga što zna jer netko važan traži da se određeni elementi uklone?
Što bismo mislili o tehnologu koji promijeni nalaz o ispravnosti nekog prehrambenog proizvoda jer je to zahtijevao njegov direktor? U svim se strukama mora moći reći ”ne” onome tko traži nešto što je nedopustivo. To je za ove dvije profesorice očito bilo previše i zato su obje reagirale pogrešno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa drugo nego prenemaganje
Svi smo, naravno, svjesni da postoje ravnatelji koji za određene učenike traže protekciju. Njihova je odgovornost još puno veća, ali tuđa odgovornost ne oslobađa nas vlastite. Tako to ide. Čak se i u vojsci smije odbiti naređenje ako je ono nečasno. Tako da ”protest” nastavnice iz Borovja nije ništa drugo nego prenemaganje. Mogla je ostati kod svojih ocjena i ostaviti se teatralnosti. Škola je ozbiljan posao, a ne kazalište. A u školama još nitko nije dobio otkaz jer strogo ocjenjuje tako da argument ”straha” ima nula temelja.
Matematičarki iz Klasične treba, doduše, uzeti u obzir da je mlada i da je možda zato podlegla diktatu ravnateljice ako ga je bilo. Mislila je, kaže, da mora jer joj je ravnateljica nadređena. Ali ne mora i to je trebala znati kao gotov čovjek koji bitno djeluje na živote mladih generacija. Ocjena je njen teren. A ako učenik svejedno misli da je zakinut, može tražiti komisiju.
Bolesni kriterij pet nula
Roditelji, to je jasno, jesu posebna priča. Ali lanac Svetog Antuna u kome mame i tate navaljuju da se njihovoj djeci podignu ocjene ne počinje s njima nego sa sustavom koji je pet nula proglasio jedinim valjanim dokazom da dijete vrijedi i da zaslužuje birati dalje svoj put. Tu je uzrok te otimačine za ocjene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A profesori su ključni i najmasovniji dio sustava. Mogli bi se nasrtljivi roditelji slikati da oni ne popuštaju i da se ne daju fascinirati gospođom Musić Milanović i sličnim uglednicima. A, s druge strane, ne bi ni bilo toliko roditelja koji opsjedaju učitelje i ravnatelje, tražeći na silu ono što njihova djeca nisu radom zaslužila da se u Hrvatskoj nije uspostavio taj bolesni kriterij pet nula. Ravnatelji bi također puno lakše stali iza odluka svojih profesora da ih se ne postavlja po političkom principu pa se onda oni spremno odužuju onima koji bi ih mogli srušiti.
Ministarstvo Radovana Fuchsa mora naći načina da se sve to promijeni, zato ih imamo, ali oni ga ne nalaze niti vidimo da oko toga mozgaju. Tristo ljudi tamo sjedi, a bolest samo buja.
Napravile od sebe nevine žrtve
Ne vjerujem da je igdje drugo itko vidio cijele razrede sa samim odlikašima kao što vidimo ovdje. Ali bilo bi važno da svatko u tom lancu odraslih ipak pogleda prvo sebe, ma kako sitan kotačić u svojim očima bio. Dakle ne samo ovi ćate u Ministarstvu, nego i svaki profesor i ravnatelj ponaosob. Jer prostor vlastite autonomije postoji, postojao je za obje ove profesorice, ali su ga one predale tuđoj krivici i napravile od sebe nevine žrtve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato je to divljenje i pljeskanje koje im dolazi iz njihovih organizacija reakcija niže vrste. Predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić ide čak tako daleko da kaže kako bi ovu nastavnicu iz Borovja koja je svima iz nervoze zaokružila petice trebalo proglasiti – osobom godine. A zašto, molim lijepo? Jer nije znala osigurati red u području svojih ovlasti? Pa je odlučila na ovaj infantilni način skočiti na barikade? Kakav logički kolut natrag i kakvo branjenje neobranjivoga.
Nastavnica koja svima dijeli petice, kao ni profesorica iz Klasične, nisu heroine. Nažalost, obje nisu dorasle svom poslu
Roditelji su posebna priča, ali profesori su najmasovniji dio sustava
One možda perfektno znaju biologiju i matematiku, možda umiju odlično zainteresirati djecu za gradivo koje predaju. Ali kad se osoba odluči za nastavničku karijeru, koja podrazumijeva gradiranje učeničkog znanja i zalaganja brojkama od jedan do pet, onda se mora biti kadra oduprijeti i napornoj roditeljskoj gnjavaži i eventualnom nagovaranju ravnatelja da korigira određene ocjene
Junakinja društvenih mreža, ali i strukovnih udruga postala je ovih dana nastavnica biologije u Osnovnoj školi Borovje u Zagrebu zato što je – ”iz protesta” protiv navale da svi imaju odličan – ama baš svim svojim učenicima zaključila peticu. Dvjesto petica. O tom neobičnom slučaju doznali smo iz emisije Potraga na RTL-u.
Telegram je, pak, objavio intervju s profesoricom matematike u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji koja kaže da je po zahtjevu ravnateljice podigla sedam zaključnih ocjena uključujući i ocjenu sina Zorana Milanovića i Sanje Musić Milanović. Ravnateljica je to kategorički demantirala, i za Telegram iznijela svoju stranu priče tvrdeći da je profesorica blati “braneći svoje propuste”.
Ipak, žao mi je što to moram reći, ali bojim se da ni jedna ni druga nastavnica nisu pokazale doraslost svom poslu i ne treba od njih praviti heroine.
Profesor mora imati integritet
One možda perfektno znaju biologiju i matematiku, možda umiju odlično zainteresirati djecu za gradivo koje predaju. Ali kad se osoba odluči za nastavničku karijeru, koja podrazumijeva gradiranje učeničkog znanja i zalaganja brojkama od jedan do pet, onda se mora biti kadra oduprijeti i napornoj roditeljskoj gnjavaži i eventualnom nagovaranju ravnatelja da korigira određene ocjene. Možda je teško tako postupati, ali je jedino ispravno.
Ključno je i za odgoj djece da kod svojih profesora prepoznaju integritet, a ove dvije profesorice u tome su zakazale. Kakav integritet ima sudac koji podliježe pritisku javnosti ili se da obrlatiti od moćnih pojedinaca i grupa? Ili liječnik koji će propisivati lijek za koga se zna da je lošiji od svih drugih samo zato što je njegov šef svoju lojalnost struci i pacijentima prodao određenoj farmaceutskoj kompaniji? Ili novinar koji će u tekstu preskočiti dio onoga što zna jer netko važan traži da se određeni elementi uklone?
Što bismo mislili o tehnologu koji promijeni nalaz o ispravnosti nekog prehrambenog proizvoda jer je to zahtijevao njegov direktor? U svim se strukama mora moći reći ”ne” onome tko traži nešto što je nedopustivo. To je za ove dvije profesorice očito bilo previše i zato su obje reagirale pogrešno.
Ništa drugo nego prenemaganje
Svi smo, naravno, svjesni da postoje ravnatelji koji za određene učenike traže protekciju. Njihova je odgovornost još puno veća, ali tuđa odgovornost ne oslobađa nas vlastite. Tako to ide. Čak se i u vojsci smije odbiti naređenje ako je ono nečasno. Tako da ”protest” nastavnice iz Borovja nije ništa drugo nego prenemaganje. Mogla je ostati kod svojih ocjena i ostaviti se teatralnosti. Škola je ozbiljan posao, a ne kazalište. A u školama još nitko nije dobio otkaz jer strogo ocjenjuje tako da argument ”straha” ima nula temelja.
Matematičarki iz Klasične treba, doduše, uzeti u obzir da je mlada i da je možda zato podlegla diktatu ravnateljice ako ga je bilo. Mislila je, kaže, da mora jer joj je ravnateljica nadređena. Ali ne mora i to je trebala znati kao gotov čovjek koji bitno djeluje na živote mladih generacija. Ocjena je njen teren. A ako učenik svejedno misli da je zakinut, može tražiti komisiju.
Bolesni kriterij pet nula
Roditelji, to je jasno, jesu posebna priča. Ali lanac Svetog Antuna u kome mame i tate navaljuju da se njihovoj djeci podignu ocjene ne počinje s njima nego sa sustavom koji je pet nula proglasio jedinim valjanim dokazom da dijete vrijedi i da zaslužuje birati dalje svoj put. Tu je uzrok te otimačine za ocjene.
A profesori su ključni i najmasovniji dio sustava. Mogli bi se nasrtljivi roditelji slikati da oni ne popuštaju i da se ne daju fascinirati gospođom Musić Milanović i sličnim uglednicima. A, s druge strane, ne bi ni bilo toliko roditelja koji opsjedaju učitelje i ravnatelje, tražeći na silu ono što njihova djeca nisu radom zaslužila da se u Hrvatskoj nije uspostavio taj bolesni kriterij pet nula. Ravnatelji bi također puno lakše stali iza odluka svojih profesora da ih se ne postavlja po političkom principu pa se onda oni spremno odužuju onima koji bi ih mogli srušiti.
Ministarstvo Radovana Fuchsa mora naći načina da se sve to promijeni, zato ih imamo, ali oni ga ne nalaze niti vidimo da oko toga mozgaju. Tristo ljudi tamo sjedi, a bolest samo buja.
Napravile od sebe nevine žrtve
Ne vjerujem da je igdje drugo itko vidio cijele razrede sa samim odlikašima kao što vidimo ovdje. Ali bilo bi važno da svatko u tom lancu odraslih ipak pogleda prvo sebe, ma kako sitan kotačić u svojim očima bio. Dakle ne samo ovi ćate u Ministarstvu, nego i svaki profesor i ravnatelj ponaosob. Jer prostor vlastite autonomije postoji, postojao je za obje ove profesorice, ali su ga one predale tuđoj krivici i napravile od sebe nevine žrtve.
Zato je to divljenje i pljeskanje koje im dolazi iz njihovih organizacija reakcija niže vrste. Predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić ide čak tako daleko da kaže kako bi ovu nastavnicu iz Borovja koja je svima iz nervoze zaokružila petice trebalo proglasiti – osobom godine. A zašto, molim lijepo? Jer nije znala osigurati red u području svojih ovlasti? Pa je odlučila na ovaj infantilni način skočiti na barikade? Kakav logički kolut natrag i kakvo branjenje neobranjivoga.