Prije petnaestak dana javio mi se jedan student zagrebačkog sveučilišta i ispričao da ima hitnu situaciju koju mora riješiti u administraciji Sveučilišta, no prijeko potrebna služba Rektorata bila mu je posve nedostupna. Na desetak ponuđenih telefonskih brojeva nitko mu se nije javljao, na mailove mu nitko nije odgovarao, a rok za rješavanje problema opako se bližio.
Dečko je na kraju stavio ruksak na leđa i na nekoliko lokacija u gradu, po kojima su razmještene službe Rektorata nakon potresa, krenuo tražiti danima nedostupnu osobu koja je zadužena za njega i njegov specifičan problem. Ta je osoba jedna od 215 zaposlenih u masivnom Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu. Uz svojih 214 kolega, zadužena je za administriranje Sveučilišta od 70.000 studenata.
S obzirom na enorman rast zaposlenih u posljednjih šest i pol godina rektorskog mandata Damira Borasa, Rektorat bi za studente i zaposlenike Sveučilišta trebao funkcionirati kao dobro uštimana urica, na neprestanoj usluzi svima koji su Universitas Studiorum Zagrabiensis izabrali za mjesto svog studija ili rada. To, međutim, nije tako.
Banalan ključ zapošljavanja
Čak 87 novozaposlenih u Rektoratu za mandata rektora Borasa nije zaposleno zbog usložnjenih poslova Sveučilišta, većeg broja upisanih studenata (škole i fakulteti već godinama vrlo opipljivo osjećaju depopulaciju) ili mnogobrojnih kompleksnih projekata koje Sveučilište provodi. Novi zaposlenici tu su došli po vrlo prizemnom, banalnom ključu.
Na primjer, poznavataljima sveučilišnih (ne)prilika urnebesno je među zaposlenicima Rektorata vidjeti bivše istaknute članove Studentskog zbora, koji su godinama poslušno dizali ruke na sve što je rektor predlagao Senatu. Naprosto su tragikomični natječaji putem kojih se zapošljava pet portira u dubrovačkoj ispostavi zagrebačkog sveučilišta, taman nakon što je Telegram 2019. posjetio krasan rektorski ljetnikovac poviše stare jezgre Grada.
Upravljanje koeficijentima
Neobjašnjivo je da sveučilišni Ured za odnose s javnošću, prema podacima s weba, broji cijelih osam zaposlenika. Osam zaposlenih za potrebe PR-a Sveučilišta ne bi bilo sporno da PR i komunikacija Sveučilišta s javnošću postoje makar u tragovima. Za plaće portira koji moraju imati na oku dolaske nepoćudnih novinara, za plaće stručnjaka za odnose s javnošću, stručnjaka za sveučilišni sport, međunarodnu i inu suradnju, za plaće točno 215 neophodnih stručnjaka u Rektoratu, porezni obveznici godišnje izdvajaju više od 33 milijuna kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mjesečno se na plaće Rektorata prži oko 2,7 milijuna kuna, što je dva i pol puta više nego u rujnu 2014. kada je, u posljednjem rektorskom mjesecu, svoje stvari iz Rektorata pakirao Aleksa Bjeliš. Posve je neobjašnjivo ovo gomilanje kadra u Rektoratu imajući na umu da je Boras u svom rektorskom programu iz 2014. pisao da je u Rektoratu previše zaposlenih. Ipak, na tragu već spomenutih zaslužnika koji su se udobno smjestili u Rektoratu, lako je pojmiti što se i kako događalo nakon rujna 2014.
Upravljanje koeficijentima, “valutom” kojom se na Sveučilištu zapošljava i napreduje, Borasova je uprava dovela do savršenstva. Savršenstvo je, međutim, dosegnuto isključivo u interesu gomilanja zaposlenih na Rektoratu pa je tamo uvećanje popunjenih radnih mjesta otišlo u nebo za nevjerojatnih 56,5 posto u zadnjih pet godina. Niti jedan drugi fakultet Sveučilišta nije tom silinom punio radna mjesta kao Rektorat. Sveučilište se, sasvim je jasno, razvija samo administrativno.
Za emerituse više nego za stipendije
Fakulteti, ako žele zapošljavati, moraju imati rektorovu suglasnost, a posljednjih godinu dana, zbog koronakrize, suglasnost im mora dati i resorno ministarstvo. Pa se nerijetko s fakulteta čuje da mogu zapošljavati tek kada im netko od starijih profesora ode u mirovinu, ako netko da otkaz ili ode na porodiljni. “Jedan za jedan” pravilo je s kojim žive fakulteti, ali ne i Rektorat; Ministarstvo je Telegramu potvrdilo da je tijekom koronakrize tamo zaposleno 11 ljudi bez nužne suglasnosti ministra.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim kadrovskog bildanja, Rektorat se prisnažio i javnim novcem kojeg ubire od državnih doznaka za studentske školarine. Kad na Sveučilište stigne oko 155 milijuna kuna za školarine, Rektorat prigrabi četvrtinu tog iznosa pa onda, recimo, 15 milijuna kuna ide za službena putovanja, reprezentaciju i slično, 6,2 milijuna odlazi na mjesečne penzijske dodatke profesorima emeritusima, a manje od toga – 6 milijuna – Sveučilište velikodušno udijeli studentima za stipendije.
Izobličenje u karikaturu
Na riječkom sveučilištu, Rektorat emeritusima ne isplaćuje nikakvu naknadu; u zgradi Sveučilišta osigurali su im kutak gdje se mogu podružiti, koristiti računala i čitati, a sa svojim im službama stoje na raspolaganju kada žele promovirati svoje knjige, radove i slično. Sve ovo otvara nekoliko pitanja. U što se pretvorilo najveće i najstarije hrvatsko sveučilište kada, na tragu velike razvojne misli, više novca ulaže u dodatke na ionako visoke mirovine, nego u studentske stipendije?
Kako se točno Sveučilište izobličilo u karikaturu u kojoj kadrovski enormno raste administracija uprave, a fakultetima, njegovom razvojnom dijelu, ostaju mrvice? Kako opravdati rektorove neumorne vapaje o nedostatnom financiranju visokog obrazovanja kada najviše novca u Zagrebu odlazi na putovanja, promo-filmove uvredljive kvalitete, kupovinu vina i radna mjesta za potrebe Rektorata?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sveučilište za Rektorat ili za studente?
O tome da financijama Sveučilišta barataju isključivo Boras i njegova uprava, prošloga su tjedna jednoglasno i alarmantno progovorili iz sveučilišnog Odbora za proračun, no ne zaboravimo, ovakav način upravljanja javnim novcem, rektoru i njegovoj upravi omogućio je Senat. Poslušan, tih, komforan, s rukama u zraku na sve što se predlagalo.
Zato i Senatu i rektoru u konačnici valja postaviti jednostavno pitanje; zbog koga postoji ovo Sveučilište, Rektorata ili studenata? Dečko s ruksakom na leđima s početka ove priče, koji je lutao po gradu u potrazi za jednom od 215 zaposlenih osoba u Rektoratu, na ovo bi pitanje ispucao odgovor bez trunke razmišljanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Netko konačno mora odgovoriti. Postoji li Sveučilište u Zagrebu zbog studenata ili sretnika zaposlenih u Rektoratu?
Osim kadrovskog bildanja, Rektorat se prisnažio i javnim novcem kojeg obilato ubire od državnih doznaka za studentske školarine
Kako se točno Sveučilište izobličilo u karikaturu u kojoj kadrovski enormno raste administracija uprave, a fakultetima, njegovom razvojnom dijelu, ostaju mrvice? Kako opravdati rektorove neumorne vapaje o nedostatnom financiranju visokog obrazovanja kada najviše novca u Zagrebu odlazi na putovanja, promo-filmove uvredljive kvalitete, kupovinu vina i radna mjesta za potrebe Rektorata?
Prije petnaestak dana javio mi se jedan student zagrebačkog sveučilišta i ispričao da ima hitnu situaciju koju mora riješiti u administraciji Sveučilišta, no prijeko potrebna služba Rektorata bila mu je posve nedostupna. Na desetak ponuđenih telefonskih brojeva nitko mu se nije javljao, na mailove mu nitko nije odgovarao, a rok za rješavanje problema opako se bližio.
Dečko je na kraju stavio ruksak na leđa i na nekoliko lokacija u gradu, po kojima su razmještene službe Rektorata nakon potresa, krenuo tražiti danima nedostupnu osobu koja je zadužena za njega i njegov specifičan problem. Ta je osoba jedna od 215 zaposlenih u masivnom Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu. Uz svojih 214 kolega, zadužena je za administriranje Sveučilišta od 70.000 studenata.
S obzirom na enorman rast zaposlenih u posljednjih šest i pol godina rektorskog mandata Damira Borasa, Rektorat bi za studente i zaposlenike Sveučilišta trebao funkcionirati kao dobro uštimana urica, na neprestanoj usluzi svima koji su Universitas Studiorum Zagrabiensis izabrali za mjesto svog studija ili rada. To, međutim, nije tako.
Banalan ključ zapošljavanja
Čak 87 novozaposlenih u Rektoratu za mandata rektora Borasa nije zaposleno zbog usložnjenih poslova Sveučilišta, većeg broja upisanih studenata (škole i fakulteti već godinama vrlo opipljivo osjećaju depopulaciju) ili mnogobrojnih kompleksnih projekata koje Sveučilište provodi. Novi zaposlenici tu su došli po vrlo prizemnom, banalnom ključu.
Na primjer, poznavataljima sveučilišnih (ne)prilika urnebesno je među zaposlenicima Rektorata vidjeti bivše istaknute članove Studentskog zbora, koji su godinama poslušno dizali ruke na sve što je rektor predlagao Senatu. Naprosto su tragikomični natječaji putem kojih se zapošljava pet portira u dubrovačkoj ispostavi zagrebačkog sveučilišta, taman nakon što je Telegram 2019. posjetio krasan rektorski ljetnikovac poviše stare jezgre Grada.
Upravljanje koeficijentima
Neobjašnjivo je da sveučilišni Ured za odnose s javnošću, prema podacima s weba, broji cijelih osam zaposlenika. Osam zaposlenih za potrebe PR-a Sveučilišta ne bi bilo sporno da PR i komunikacija Sveučilišta s javnošću postoje makar u tragovima. Za plaće portira koji moraju imati na oku dolaske nepoćudnih novinara, za plaće stručnjaka za odnose s javnošću, stručnjaka za sveučilišni sport, međunarodnu i inu suradnju, za plaće točno 215 neophodnih stručnjaka u Rektoratu, porezni obveznici godišnje izdvajaju više od 33 milijuna kuna.
Mjesečno se na plaće Rektorata prži oko 2,7 milijuna kuna, što je dva i pol puta više nego u rujnu 2014. kada je, u posljednjem rektorskom mjesecu, svoje stvari iz Rektorata pakirao Aleksa Bjeliš. Posve je neobjašnjivo ovo gomilanje kadra u Rektoratu imajući na umu da je Boras u svom rektorskom programu iz 2014. pisao da je u Rektoratu previše zaposlenih. Ipak, na tragu već spomenutih zaslužnika koji su se udobno smjestili u Rektoratu, lako je pojmiti što se i kako događalo nakon rujna 2014.
Upravljanje koeficijentima, “valutom” kojom se na Sveučilištu zapošljava i napreduje, Borasova je uprava dovela do savršenstva. Savršenstvo je, međutim, dosegnuto isključivo u interesu gomilanja zaposlenih na Rektoratu pa je tamo uvećanje popunjenih radnih mjesta otišlo u nebo za nevjerojatnih 56,5 posto u zadnjih pet godina. Niti jedan drugi fakultet Sveučilišta nije tom silinom punio radna mjesta kao Rektorat. Sveučilište se, sasvim je jasno, razvija samo administrativno.
Za emerituse više nego za stipendije
Fakulteti, ako žele zapošljavati, moraju imati rektorovu suglasnost, a posljednjih godinu dana, zbog koronakrize, suglasnost im mora dati i resorno ministarstvo. Pa se nerijetko s fakulteta čuje da mogu zapošljavati tek kada im netko od starijih profesora ode u mirovinu, ako netko da otkaz ili ode na porodiljni. “Jedan za jedan” pravilo je s kojim žive fakulteti, ali ne i Rektorat; Ministarstvo je Telegramu potvrdilo da je tijekom koronakrize tamo zaposleno 11 ljudi bez nužne suglasnosti ministra.
Osim kadrovskog bildanja, Rektorat se prisnažio i javnim novcem kojeg ubire od državnih doznaka za studentske školarine. Kad na Sveučilište stigne oko 155 milijuna kuna za školarine, Rektorat prigrabi četvrtinu tog iznosa pa onda, recimo, 15 milijuna kuna ide za službena putovanja, reprezentaciju i slično, 6,2 milijuna odlazi na mjesečne penzijske dodatke profesorima emeritusima, a manje od toga – 6 milijuna – Sveučilište velikodušno udijeli studentima za stipendije.
Izobličenje u karikaturu
Na riječkom sveučilištu, Rektorat emeritusima ne isplaćuje nikakvu naknadu; u zgradi Sveučilišta osigurali su im kutak gdje se mogu podružiti, koristiti računala i čitati, a sa svojim im službama stoje na raspolaganju kada žele promovirati svoje knjige, radove i slično. Sve ovo otvara nekoliko pitanja. U što se pretvorilo najveće i najstarije hrvatsko sveučilište kada, na tragu velike razvojne misli, više novca ulaže u dodatke na ionako visoke mirovine, nego u studentske stipendije?
Kako se točno Sveučilište izobličilo u karikaturu u kojoj kadrovski enormno raste administracija uprave, a fakultetima, njegovom razvojnom dijelu, ostaju mrvice? Kako opravdati rektorove neumorne vapaje o nedostatnom financiranju visokog obrazovanja kada najviše novca u Zagrebu odlazi na putovanja, promo-filmove uvredljive kvalitete, kupovinu vina i radna mjesta za potrebe Rektorata?
Sveučilište za Rektorat ili za studente?
O tome da financijama Sveučilišta barataju isključivo Boras i njegova uprava, prošloga su tjedna jednoglasno i alarmantno progovorili iz sveučilišnog Odbora za proračun, no ne zaboravimo, ovakav način upravljanja javnim novcem, rektoru i njegovoj upravi omogućio je Senat. Poslušan, tih, komforan, s rukama u zraku na sve što se predlagalo.
Zato i Senatu i rektoru u konačnici valja postaviti jednostavno pitanje; zbog koga postoji ovo Sveučilište, Rektorata ili studenata? Dečko s ruksakom na leđima s početka ove priče, koji je lutao po gradu u potrazi za jednom od 215 zaposlenih osoba u Rektoratu, na ovo bi pitanje ispucao odgovor bez trunke razmišljanja.