Guardian tvrdi da ima nova saznanja o ulozi zapadnih sila u padu Srebrenice (i genocidu u BiH '95.)
Osam tisuća ljudi ubijeno je tijekom četiri dana u srpnju 1995.
Pad Srebrenice prije 20 godina, nakon kojeg je uslijedio najgori masakr u Europi još od Trećeg Reicha, bio je ključni element strategije triju najvažnijih zapadnih sila – Velike Britanije, SAD-a i Francuske, piše britanski Guardian.
Srpski odredi smrti ubili su osam tisuća bosanskih muslimana – muškaraca i dječaka – tijekom četiri dana u srpnju 1995. nakon što su opkolili grad, koji je bio označen kao “zaštićena zona” pod zaštitom snaga UN-a. Taj čin je Sud za ratne zločine u Haagu proglasio genocidom, a vođe bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, čekaju presude u suđenjima za organizaciju tog ratnog zločina.
Krivnja je također bila stavljena na nizozemske postrojbe, koje su izbacile tisuće ljudi koji su tražili utočište u njihovom sjedištu, i gledali dok Srbi odvajaju žene i malu djecu od muškaraca i dječaka.
Zapad je odlučio predati Srebrenicu
Međutim, novo istraživanje dokaza u kojima je dokumentirana opsada sugerira mnogo širu uključenost u događaje koji su doveli do pada Srebrenice. Ekskluzivni intervjui i svjedočenja sudu pokazuju da su britanska, američka i francuska vlada prihvatile – a u nekim slučajevima i tvrdile – da su Srebrenica i dvije druge zaštićene zone “neodržive” puno prije nego što je Mladić zauzeo grad. Štoviše, u potrazi za nečim što bi srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću bilo dovoljno da pristane na mir, bile su spremne ustupiti Srebrenicu Srbima, piše Guardian.
S obzirom na to da su razmatrali ustupanje Srebrenice Srbima, zapadne sile također su bile svjesne, ili su trebale biti svjesne postojanja Direktive 7 vojske bosanskih Srba kojom je naređeno “trajno uklanjanje” bosanskih Muslimana iz sigurnih područja. Također su znali što je Mladić rekao u skupštini bosanskih Srba. “Moja je briga kako učiniti da potpuno nestanu”, rekao je Mladić. Karadžić je, pak, obećao “krvi do koljena” ako njegova vojska osvoji Srebrenicu.
CIA je sve znala i nije ništa poduzela
Robert Frasure, američki diplomat koji je radio kao međunarodni predstavnik, javio je Washingtonu da Milošević neće prihvatiti mir dok zaštićene zone ne budu predane Srbima. Frasureov šef Anthony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, prihvatio je taj uvjet kojim se ustupa Srebrenica te su Amerikanci pozvali snage UN-a da se “povuku iz ugroženih pozicija”, a time i sa sigurnih područja.
Francuska i Velika Britanija složile su se s Amerikancima, a britanski ministar obrane Malcolm Rifikind tvrdio je da su zaštićena područja “neodrživa”. I dok je Mladić napredovao prema Srebrenici, Zapad nije poslušao upozorenja o skorom padu grada. Jednom kad jesu, kaže general Van der Wind iz nizozemskog ministarstva obrane u ekskluzivnom intervjuu za Observer, UN je osigurao 30.000 litara benzina koji je bio namijenjen evakuaciji civila iz Srebrenice pod organizacijom bosanskih Srba. Međutim, trupe bosanskih Srba na kraju su taj benzin koristile da bi vozile zarobljenike na stratište i bacale njihova tijela u masovne grobnice.
Kad su se ubojstva već počela događati, glavni zapadni pregovarači susreli su se s Mladićem i Milanovićem, ali nisu postavili pitanje masovnih ubojstava, iako neki dokumenti pokazuju da je CIA gledala polja smrti gotovo “uživo” preko satelita.
Novi dokazi prikupljani su 15 godina
Ova šokantna otkrića o visokoj spremnosti Londona, Washingtona i Pariza da predaju Srebrenicu prikupila je tijekom 15 godina Florence Hartmann, bivša dopisnica Le Mondea za knjigu The Srebrenica Affair: The Blood of Realpolitik. Hartmann je radila kao glasnogovornica za tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 2000. do 2006. godine. U njezinoj prethodnoj knjizi Mir i kazna, objavljenoj 2007. godine, po odluci suda nisu smjeli biti objavljeni ključni dokumenti masakra bosanskoj vladi tijekom njezina neuspješnog pokušaja da tuži Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
U kolovozu 2008. godine, sud je optužio Hartmann zbog kršenja povjerljivosti te ju je pozvao na suđenje. U rujnu 2009. godine Hartmann je bila osuđena za nepoštivanje suda i kažnjena sa 7.000 eura kazne. Ona je pohranila kaznu za francuski bankovni računa, ali sud je smatrao novac neuplaćenim i odredio joj sedam dana zatvora te naredio Francuskoj da je izruči u Haag. Francuska je odbila.