Prvi temelj za izbornu pobjedu je – nada. Ako biračima ne možeš ponuditi realnu nadu da je moguće doći/ostati na vlasti, dosta ljudi će početi razmišljati o tome isplati li se uopće na izborni dan gubiti vrijeme. Niti jedan političar na svijetu ne želi da njegovi birači imaju takve dileme.
Stoga je logično da se opozicijski političari u Hrvatskoj love za svaku naznaku koja bi pokazivala da je Plenkovićev HDZ – pobjediv, unatoč tome što već godinama sve i jedna anketa počinje s tim da HDZ ima ogromnu prednost nad prvim pratiteljima.
Nategnuta teza
Kako su iz Možemo! odbili predizbornu koaliciju sa SDP-om, nestala je prilika da se taj narativ promijeni. Listopadski rejting HDZ-a (po prosjeku dvije mjesečne ankete koje se provode redovno već više od desetljeća) je tek za 2,4 postotna boda viši od zbroja rejtinga ove dvije stranke ljevice i lijevog centra, i to s trendom smanjenja razlike (u siječnju je bilo +6,4 posto za HDZ). No, koalicija se nije dogodila, pa se politička scena i dalje uokviruje s time da je HDZ skoro dvostruko jači od prvog pratitelja.
Stoga je ono za čime sve češće posežu oporbeni političari u verbalnim duelima s vladajućima – postotak nezadovoljnih radom Vlade ili općenito smjerom u kojem se zemlja kreće. Iz tih visokih brojki se, pak, zaključuje kako je građanima dosta Plenkovićeve Vlade i kako će se to nezadovoljstvo do izbora jamačno kristalizirati u podršku promjenama. Ta teza je prilično nategnuta.
Remi iz 2015.
Da bi vidjeli je li nužno da se visoko nezadovoljstvo radom Vlade može pretočiti u promjenu vlasti, treba otići malo dalje od posljednjih, pa i pretposljednjih parlamentarnih izbora. Razlozi su jasni – 2016. smo imali izvanredne izbore, nakon samo devet mjeseci Vlade Tihomira Oreškovića. Situacija nije bila nimalo redovna ni 2020. godine, kad su izbori održani usred pandemije, s rekordno niskim odazivom birača i upitnicima o epidemiološkoj sigurnosti na biralištima.
Posljednji izbori održani u redovnim uvjetima, pa stoga i usporedivi s onima koji slijede, su oni iz studenog 2015. godine. Rezultat na njima je bio praktički neriješen, HDZ-ova koalicija je pred SDP-ovom vodila za samo tri mandata iz dijaspore pa se ušlo u dugačke i dramatične pregovore koji su izrodili prvu koaliciju HDZ-a i Mosta i kratkotrajnu Vladu premijera Oreškovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović je kretao iz dublje rupe
Dakle, SDP-ova i HDZ-ova koalicija su tad u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj osvojile po 56 mandata. Što bi dalo za zaključiti da možda birači i nisu bili toliko nezadovoljni Vladom Zorana Milanovića, sigurno ne u golemim postotcima koje danas pokazuju ankete za Vladu Andreja Plenkovića. Bili su, međutim, nezadovoljniji. Cro Demoskop Promocije plus je, tako, u listopadu 2014. godine, dakle u godini pred parlamentarne izbore pokazivao da je prosječna ocjena rada Milanovićeve Vlade 2,03. Plenkovićeva Vlada je ovog listopada dobila 2,25.
Ni brojka koju oporba danas spominje s posebnom nadom, postotak onih koji su po anketi Crobarometar agencije Ipsos nezadovoljni smjerom kretanja države, ne priča drugačiju priču. Danas je nezadovoljnih 73 posto. Prije devet godina bilo ih je 83 posto. Nezadovoljnih radom Vlade je, pak, danas 71, a 2014. godine bilo ih je 74 posto.
Unatoč svim tim brojkama, međutim, SDP s koalicijskim partnerima i Milanovićem na čelu je to golemo nezadovoljstvo uspio pretočiti u praktički neriješen rezultat na izborima. S tim da, za razliku od HDZ-a danas, SDP kao stranka nije imao uvjerljivu premoć, nego uvjerljivi zaostatak u odnosu na HDZ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Utakmica je tek krenula
Ukratko, veliko nezadovoljstvo građana radom Vlade nije izvjestan vjesnik političkih promjena. Pogotovo kad je do izbora ostalo još nekoliko (maksimalno 11) mjeseci. Milanović je 2015. godine sjajno odigrao na nekoliko frontova – nakon poplave je rekordno brzo obnovljena Gunja, fiksiran je podivljali kredit švicarskog franka i stvorena zakonska osnova za konverziju kredita, a tadašnja vlast je shvaćena kao demokratski antipod šator-revoluciji u Zagrebu. Ishod – SDP i koalicija su, u daleko težim okolnostima od onih koje sad stoje pred HDZ-om, ostvarili jako dobar izborni rezultat.
Nogometnim rječnikom, ako je Milanović u listopadu 2014. godine gubio 2:0, Plenković danas ima barem neriješeno. I loptu u nogama. Ono što je ključno – utakmica se još igra i, zapravo, tek sad slijede odlučujuće minute.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oporba se uzalud tješi očajnim ocjenama Vlade u anketama. Milanović je dokazao da ne znače baš ništa
Najvažniji dio političke utakmice tek će se održati u mjesecima koji slijede
Nezadovoljnih smjerom kretanja zemlje je danas visokih 73 posto. Pred posljednje izbore održane u redovnim okolnostima, one 2015. godine, nezadovoljnih je bilo čak 83 posto. Pa je opet na izborima tadašnja vladajuća koalicija uspjela ostvariti jednak broj mandata kao i oporbena, predvođena HDZ-om
Prvi temelj za izbornu pobjedu je – nada. Ako biračima ne možeš ponuditi realnu nadu da je moguće doći/ostati na vlasti, dosta ljudi će početi razmišljati o tome isplati li se uopće na izborni dan gubiti vrijeme. Niti jedan političar na svijetu ne želi da njegovi birači imaju takve dileme.
Stoga je logično da se opozicijski političari u Hrvatskoj love za svaku naznaku koja bi pokazivala da je Plenkovićev HDZ – pobjediv, unatoč tome što već godinama sve i jedna anketa počinje s tim da HDZ ima ogromnu prednost nad prvim pratiteljima.
Nategnuta teza
Kako su iz Možemo! odbili predizbornu koaliciju sa SDP-om, nestala je prilika da se taj narativ promijeni. Listopadski rejting HDZ-a (po prosjeku dvije mjesečne ankete koje se provode redovno već više od desetljeća) je tek za 2,4 postotna boda viši od zbroja rejtinga ove dvije stranke ljevice i lijevog centra, i to s trendom smanjenja razlike (u siječnju je bilo +6,4 posto za HDZ). No, koalicija se nije dogodila, pa se politička scena i dalje uokviruje s time da je HDZ skoro dvostruko jači od prvog pratitelja.
Stoga je ono za čime sve češće posežu oporbeni političari u verbalnim duelima s vladajućima – postotak nezadovoljnih radom Vlade ili općenito smjerom u kojem se zemlja kreće. Iz tih visokih brojki se, pak, zaključuje kako je građanima dosta Plenkovićeve Vlade i kako će se to nezadovoljstvo do izbora jamačno kristalizirati u podršku promjenama. Ta teza je prilično nategnuta.
Remi iz 2015.
Da bi vidjeli je li nužno da se visoko nezadovoljstvo radom Vlade može pretočiti u promjenu vlasti, treba otići malo dalje od posljednjih, pa i pretposljednjih parlamentarnih izbora. Razlozi su jasni – 2016. smo imali izvanredne izbore, nakon samo devet mjeseci Vlade Tihomira Oreškovića. Situacija nije bila nimalo redovna ni 2020. godine, kad su izbori održani usred pandemije, s rekordno niskim odazivom birača i upitnicima o epidemiološkoj sigurnosti na biralištima.
Posljednji izbori održani u redovnim uvjetima, pa stoga i usporedivi s onima koji slijede, su oni iz studenog 2015. godine. Rezultat na njima je bio praktički neriješen, HDZ-ova koalicija je pred SDP-ovom vodila za samo tri mandata iz dijaspore pa se ušlo u dugačke i dramatične pregovore koji su izrodili prvu koaliciju HDZ-a i Mosta i kratkotrajnu Vladu premijera Oreškovića.
Milanović je kretao iz dublje rupe
Dakle, SDP-ova i HDZ-ova koalicija su tad u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj osvojile po 56 mandata. Što bi dalo za zaključiti da možda birači i nisu bili toliko nezadovoljni Vladom Zorana Milanovića, sigurno ne u golemim postotcima koje danas pokazuju ankete za Vladu Andreja Plenkovića. Bili su, međutim, nezadovoljniji. Cro Demoskop Promocije plus je, tako, u listopadu 2014. godine, dakle u godini pred parlamentarne izbore pokazivao da je prosječna ocjena rada Milanovićeve Vlade 2,03. Plenkovićeva Vlada je ovog listopada dobila 2,25.
Ni brojka koju oporba danas spominje s posebnom nadom, postotak onih koji su po anketi Crobarometar agencije Ipsos nezadovoljni smjerom kretanja države, ne priča drugačiju priču. Danas je nezadovoljnih 73 posto. Prije devet godina bilo ih je 83 posto. Nezadovoljnih radom Vlade je, pak, danas 71, a 2014. godine bilo ih je 74 posto.
Unatoč svim tim brojkama, međutim, SDP s koalicijskim partnerima i Milanovićem na čelu je to golemo nezadovoljstvo uspio pretočiti u praktički neriješen rezultat na izborima. S tim da, za razliku od HDZ-a danas, SDP kao stranka nije imao uvjerljivu premoć, nego uvjerljivi zaostatak u odnosu na HDZ.
Utakmica je tek krenula
Ukratko, veliko nezadovoljstvo građana radom Vlade nije izvjestan vjesnik političkih promjena. Pogotovo kad je do izbora ostalo još nekoliko (maksimalno 11) mjeseci. Milanović je 2015. godine sjajno odigrao na nekoliko frontova – nakon poplave je rekordno brzo obnovljena Gunja, fiksiran je podivljali kredit švicarskog franka i stvorena zakonska osnova za konverziju kredita, a tadašnja vlast je shvaćena kao demokratski antipod šator-revoluciji u Zagrebu. Ishod – SDP i koalicija su, u daleko težim okolnostima od onih koje sad stoje pred HDZ-om, ostvarili jako dobar izborni rezultat.
Nogometnim rječnikom, ako je Milanović u listopadu 2014. godine gubio 2:0, Plenković danas ima barem neriješeno. I loptu u nogama. Ono što je ključno – utakmica se još igra i, zapravo, tek sad slijede odlučujuće minute.