Najlakše je slegnuti ramenima i natjerati se povjerovati da je sve, zapravo, u redu. Da hrvatska policija nema ni u primisli ideju o zastrašivanju novinara ili štrajkaša, da se već godinama masovno ne krše ljudska prava nogometnih navijača (a i ako se krše nema veze, jer su to sigurno sve huligani), da se prema migrantima postupa čvrsto, ali humano i po propisima i da je čovjek koji je završio na neurologiji nakon što su ga pred očima četverogodišnjeg sina pretukla trojica policajaca zapravo sam izazvao primjenu “sredstava prisile” koja je bila opravdana i zakonita.
Tako je, dakle, lako otpisati uznemirene reakcije školskih zaposlenika u Krapinsko-zagorskoj županiji gdje su se uniformirani policajci, radi – pazite dobro – regulacije prometa, raspitivali koliko je ljudi otišlo u Zagreb na prosvjed. Ovo s regulacijom prometa nije stilska figura, nego stvarno obrazloženje glavnog ravnatelja policije Nikole Miline, koji je uspio ostati ozbiljan dok je jučer pred medijima izgovarao: “Policijske uprave uvijek dostavljaju općenito dodatne podatke o smjeru kretanja prijevoznih sredstava”.
Provjera identiteta
Isto tako je bilo i prije niti osam mjeseci, kad su, eto, igrom slučaja dva uniformirana policajca ušla u redakciju portala Net.hr-a i legitimirali novinarku Đurđicu Klancir. Nije se, naravno, radilo o pokušaju zastrašivanja, nego u rutinskom postupanju, uostalom, koga policija nije legitimirala na radnom mjestu kao da nije ni živio. I sama čudesna obrazloženja tog događaja s vrha sustava su, valjda, eto – tek mala nespretnost.
Jer, jednog dana je MUP tvrdio da su policajci morali provjeriti identitet novinarke jer su u sustavu imali više građanki s istim imenom i prezimenom, da bi već sljedećeg dana pomoćnik načelnika Uprave policije mrtav ozbiljan na televiziji kazivao kako u sustavu nema niti jednog podatka o Đurđici Klancir. “Ništa, prazan ekran”, mrtav ozbiljan je tvrdio Josip Bukvić.
Represija zbog dojma
A onda, nakon hipersenzibilnih štrajkaša i novinara imamo sve samo ne osjetljive – navijače. Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima se postrožava evo već četvrti put. Problem je, uz sumnjivo rubne odredbe kojima se previše toga ostavlja na osobnu procjenu policajca (formulacijama tipa “može se kazniti”) što u dokumentu koji obrazlaže zakonske izmjene stoji doslovno da je “stvarno gledano sve manji broj incidenata vezanih uz sportska natjecanja”, ali da se u postrožavanje zakona ide “zbog dojma koji se stvara u javnosti”.
Teško se sjetiti primjera u kojem stvarnost ovako izričito postaje žrtvom dojma, ali, eto, sigurno je svatko tko bi pogledao neku utakmicu uživo huligan, a s njima treba čvrsto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao i s migrantima. Eto, igrom slučaja je neki dan policajac išao pucati u zrak pa se, na teškom terenu, poskliznuo i ozbiljno ranio migranta. Puka je slučajnost i da su dan-dva nakon toga odjednom mediji objavljivali kako policajci spašavaju migrante iz hladnih rijeka i ističu se humanošću.
Judine škude
Policijsko nasilje prema migrantima je, jasno, laž očajnih ljudi. Nevladine udruge koje izvještavaju o istom, prodale su se za judine škude. Međunarodne nevladine udruge koje godinama upozoravaju na nezakonita postupanja na hrvatskoj granici dio su bjelosvjetske zavjere protiv nezavisne i suverene Hrvatske. Pučka pravobraniteljica RH sigurno igra neku političku igru. A snimke tajno napravljene lani na granici prema BiH na kojima se, između ostalog, čuju i pucnji i krici u noći, sigurno su krivotvorina stranih tajnih službi. Ili je netko, jednostavno, zapeo na teškom terenu pa je puška sama opalila. ‘Oće to.
Kao i kad zamjenik ravnatelja policije malo stisne gas. ‘Oće auto poletjet’ na 165 km/h tamo gdje je ograničenje pedeset. Što zna auto što je naseljeno mjesto. I kad patrola upozori druga na prekoračenje brzine, osam mjeseci se dogodi – što? Pa ništa. Dok snimka ne dođe u javnost. E onda bude opća frka, pa Josip Ćelić pod pritiskom javnosti mora odstupiti s funkcije, a policajac za kojeg u MUP-u sumnjaju da je dostavio snimku medijima, umjesto pohvale, bude udaljen iz službe. Nije zastrašivanje budućih zviždača, nego zaštita povjerljivih podataka, što radi, kako bi rekao ministar Davor Božinović, svaka tvrtka. Zanimljivo, i on je uspio ostati ozbiljan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krivo parkiranje
Na kraju priče, valja priznati i da situacija s parkiranjem zna biti prilično nezgodna. Ljudi izgube živce i bude svakakvih scena. Lani su tako u Klani trojica policajaca primijenila sredstva prisile nad 35-godišnjakom koji je krivo parkirao i priveli ga u stanicu. Istina, “sredstva prisile” su, malo nezgodno, bila primijenjena pred njegovom suprugom i četverogodišnjim sinom, a svjedoci su tvrdili da su policajci vlasnika nezgodno parkiranog auta tukli punih deset minuta.
Gospodin je na kraju završio na neurologiji i navodno s privremeno oduzetim donjim dijelom tijela. Kako se nije radilo o migrantu i kako je bilo puno više svjedoka nego na granici prema BiH, proveden je izvanredni nadzor Ministarstva unutarnjih poslova. I posve umirujuće očekivano ustvrdio kako je postupanje trojice policajaca bilo opravdano i zakonito.
Čudna igra Dražena Jelenića
Dakle, nema nasilja, nema represije, nema zataškavanja. Schengenska granica je sigurna, s migrantima se postupa zakonito i humano. Nema maltretiranja navijača, zastrašivanja novinara i štrajkaša. Težak nije pendrek, nego teren na granici. A ako policija i primijeni “sredstva prisile” izvanredni nadzor sa samog vrha sustava ustvrdi isto što i u stotinama prijava postupanja protiv migranata – sve je bilo humano, zakonito i opravdano.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim što je u slučaju Klane – onom u kojem je očito bilo previše svjedoka – DORH prije mjesec dana protiv trojice policajaca podignuo optužnicu. Bacanje na tlo, višekratno udaranje i svjesno nanošenje tjelesnih ozljeda navodi su iz optužnice. DORH očito ta postupanja baš i nije doživio opravdanima i zakonitima. Mora biti da glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić igra neku svoju čudnu igru.
Ili to, ili hrvatska policija, ogrezla u (polu)legalizirano nasilje na granici polako postaje oruđe sve manje suptilnog pritiska na sve veće dijelove društva. Lakše je, zar ne, slegnuti ramenima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazak u škole po Zagorju na dan štrajka samo je zadnji primjer. Što se to događa s policijom?
U MUP-u su nekako uspjeli ostati ozbiljni dok su pričali kako su škole u štrajku policajci obilazili zbog sigurnosti prometa
Tako je, dakle, lako otpisati uznemirene reakcije školskih zaposlenika u Krapinsko-zagorskoj županiji gdje su se uniformirani policajci, radi - pazite dobro - regulacije prometa, raspitivali koliko je ljudi otišlo u Zagreb na prosvjed. Ovo s regulacijom prometa nije stilska figura, nego stvarno obrazloženje glavnog ravnatelja policije Nikole Miline
Najlakše je slegnuti ramenima i natjerati se povjerovati da je sve, zapravo, u redu. Da hrvatska policija nema ni u primisli ideju o zastrašivanju novinara ili štrajkaša, da se već godinama masovno ne krše ljudska prava nogometnih navijača (a i ako se krše nema veze, jer su to sigurno sve huligani), da se prema migrantima postupa čvrsto, ali humano i po propisima i da je čovjek koji je završio na neurologiji nakon što su ga pred očima četverogodišnjeg sina pretukla trojica policajaca zapravo sam izazvao primjenu “sredstava prisile” koja je bila opravdana i zakonita.
Tako je, dakle, lako otpisati uznemirene reakcije školskih zaposlenika u Krapinsko-zagorskoj županiji gdje su se uniformirani policajci, radi – pazite dobro – regulacije prometa, raspitivali koliko je ljudi otišlo u Zagreb na prosvjed. Ovo s regulacijom prometa nije stilska figura, nego stvarno obrazloženje glavnog ravnatelja policije Nikole Miline, koji je uspio ostati ozbiljan dok je jučer pred medijima izgovarao: “Policijske uprave uvijek dostavljaju općenito dodatne podatke o smjeru kretanja prijevoznih sredstava”.
Provjera identiteta
Isto tako je bilo i prije niti osam mjeseci, kad su, eto, igrom slučaja dva uniformirana policajca ušla u redakciju portala Net.hr-a i legitimirali novinarku Đurđicu Klancir. Nije se, naravno, radilo o pokušaju zastrašivanja, nego u rutinskom postupanju, uostalom, koga policija nije legitimirala na radnom mjestu kao da nije ni živio. I sama čudesna obrazloženja tog događaja s vrha sustava su, valjda, eto – tek mala nespretnost.
Jer, jednog dana je MUP tvrdio da su policajci morali provjeriti identitet novinarke jer su u sustavu imali više građanki s istim imenom i prezimenom, da bi već sljedećeg dana pomoćnik načelnika Uprave policije mrtav ozbiljan na televiziji kazivao kako u sustavu nema niti jednog podatka o Đurđici Klancir. “Ništa, prazan ekran”, mrtav ozbiljan je tvrdio Josip Bukvić.
Represija zbog dojma
A onda, nakon hipersenzibilnih štrajkaša i novinara imamo sve samo ne osjetljive – navijače. Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima se postrožava evo već četvrti put. Problem je, uz sumnjivo rubne odredbe kojima se previše toga ostavlja na osobnu procjenu policajca (formulacijama tipa “može se kazniti”) što u dokumentu koji obrazlaže zakonske izmjene stoji doslovno da je “stvarno gledano sve manji broj incidenata vezanih uz sportska natjecanja”, ali da se u postrožavanje zakona ide “zbog dojma koji se stvara u javnosti”.
Teško se sjetiti primjera u kojem stvarnost ovako izričito postaje žrtvom dojma, ali, eto, sigurno je svatko tko bi pogledao neku utakmicu uživo huligan, a s njima treba čvrsto.
Kao i s migrantima. Eto, igrom slučaja je neki dan policajac išao pucati u zrak pa se, na teškom terenu, poskliznuo i ozbiljno ranio migranta. Puka je slučajnost i da su dan-dva nakon toga odjednom mediji objavljivali kako policajci spašavaju migrante iz hladnih rijeka i ističu se humanošću.
Judine škude
Policijsko nasilje prema migrantima je, jasno, laž očajnih ljudi. Nevladine udruge koje izvještavaju o istom, prodale su se za judine škude. Međunarodne nevladine udruge koje godinama upozoravaju na nezakonita postupanja na hrvatskoj granici dio su bjelosvjetske zavjere protiv nezavisne i suverene Hrvatske. Pučka pravobraniteljica RH sigurno igra neku političku igru. A snimke tajno napravljene lani na granici prema BiH na kojima se, između ostalog, čuju i pucnji i krici u noći, sigurno su krivotvorina stranih tajnih službi. Ili je netko, jednostavno, zapeo na teškom terenu pa je puška sama opalila. ‘Oće to.
Kao i kad zamjenik ravnatelja policije malo stisne gas. ‘Oće auto poletjet’ na 165 km/h tamo gdje je ograničenje pedeset. Što zna auto što je naseljeno mjesto. I kad patrola upozori druga na prekoračenje brzine, osam mjeseci se dogodi – što? Pa ništa. Dok snimka ne dođe u javnost. E onda bude opća frka, pa Josip Ćelić pod pritiskom javnosti mora odstupiti s funkcije, a policajac za kojeg u MUP-u sumnjaju da je dostavio snimku medijima, umjesto pohvale, bude udaljen iz službe. Nije zastrašivanje budućih zviždača, nego zaštita povjerljivih podataka, što radi, kako bi rekao ministar Davor Božinović, svaka tvrtka. Zanimljivo, i on je uspio ostati ozbiljan.
Krivo parkiranje
Na kraju priče, valja priznati i da situacija s parkiranjem zna biti prilično nezgodna. Ljudi izgube živce i bude svakakvih scena. Lani su tako u Klani trojica policajaca primijenila sredstva prisile nad 35-godišnjakom koji je krivo parkirao i priveli ga u stanicu. Istina, “sredstva prisile” su, malo nezgodno, bila primijenjena pred njegovom suprugom i četverogodišnjim sinom, a svjedoci su tvrdili da su policajci vlasnika nezgodno parkiranog auta tukli punih deset minuta.
Gospodin je na kraju završio na neurologiji i navodno s privremeno oduzetim donjim dijelom tijela. Kako se nije radilo o migrantu i kako je bilo puno više svjedoka nego na granici prema BiH, proveden je izvanredni nadzor Ministarstva unutarnjih poslova. I posve umirujuće očekivano ustvrdio kako je postupanje trojice policajaca bilo opravdano i zakonito.
Čudna igra Dražena Jelenića
Dakle, nema nasilja, nema represije, nema zataškavanja. Schengenska granica je sigurna, s migrantima se postupa zakonito i humano. Nema maltretiranja navijača, zastrašivanja novinara i štrajkaša. Težak nije pendrek, nego teren na granici. A ako policija i primijeni “sredstva prisile” izvanredni nadzor sa samog vrha sustava ustvrdi isto što i u stotinama prijava postupanja protiv migranata – sve je bilo humano, zakonito i opravdano.
Osim što je u slučaju Klane – onom u kojem je očito bilo previše svjedoka – DORH prije mjesec dana protiv trojice policajaca podignuo optužnicu. Bacanje na tlo, višekratno udaranje i svjesno nanošenje tjelesnih ozljeda navodi su iz optužnice. DORH očito ta postupanja baš i nije doživio opravdanima i zakonitima. Mora biti da glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić igra neku svoju čudnu igru.
Ili to, ili hrvatska policija, ogrezla u (polu)legalizirano nasilje na granici polako postaje oruđe sve manje suptilnog pritiska na sve veće dijelove društva. Lakše je, zar ne, slegnuti ramenima.