Koncept drvenih ruskih lutaka, popularnih Babuški, je takav da se unutar najveće nalazi cijeli niz sve manjih i manjih. Sličan koncept, samo inverzan, onaj od kojem se polazi od manjeg ka većem (u ovom slučaju – problema), pomalja se ovih dana na Balkanu, u priči o poginulim civilima na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995. godine.
Prvi razina je činjenica da pogibija civila u granatiranju izbjegličke kolone koja je, tvrdi se tako barem u Hrvatskoj, bila izmiješana s tadašnjim srpskim vojnim jedinicama – nije nikad do kraja propisno istražena. Nažalost, nije to jedini primjer manjkavosti pravde u balkanskim ratovima devedesetih; čini se sigurnom okladom kazati kako je više potencijalnih zločina ostalo neistraženo, nego što ima onih koji su završili sudskim presudama – ovakvim ili onakvim. Takav epilog rata, dakako, sjajno je pogonsko gorivo za održavanje tinjajućeg plamena mržnje koja će se već, u slučaju političke potrebe, prikladno razgorijevati na svim stranama.
Cinična sprdačina sa žrtvama
U ovom slučaju to sad radi Srbija. Optužnice protiv hrvatskih pilota, koje nitko u Hrvatskoj nije ni vidio, pa je nemoguće spekulirati koliko su utemeljene, te najave da će se ići i prema generalima – upravo su jahanje na razgorenom plamenu neugasle mržnje, neraščišćenih računa i nemogućnosti moderne srpske države da prihvati činjenicu da je izgubila sve i jedan rat koji je povela devedesetih.
Žustre reakcije srpskih vlasti, pak, uključujući notornog ministra obrane Aleksandra Vulina, za kojeg su i najgore svađe Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića obiteljski izlet na koncert klasične glazbe, tek su uporno mahanje kako bi se plameni jezici proširili i zahvatili što veću površinu. I kako se, dok se traži pravda “za srpsku nejač”, ne bi postavljalo previše pitanja o seriji ozbiljnih i stvarnih kriza koji su toj zemlji na aktualnom dnevnom redu. Uostalom, sličnoj namjeni poslužio je i komičan pokušaj Aleksandra Vučića da skokne do Jasenovca kao da ide na kaficu u komšiluk.
Takvo ponašanje Srbije uvreda je, prije svega, za žrtve na Petrovačkoj cesti. Analitičar Žarko Puhovski je u ocjeni za N1 televiziju savršeno precizno opisao o čemu se radi: “To nije ni bilo zamišljeno kao pravni problem, nego nacionalistički skandal za sezonu kiselih krastavaca, što je dodatna cinična sprdačina sa žrtvama”.
Hoće li osumnjičeni piloti moći mrdnuti iz Hrvatske?
A reakcija hrvatske vlasti bi se lako mogla pokazati kao cinična sprdačina s optuženima. Hrvatska, naime, ne priznaje nadležnost srpskih sudova, te ni ne može službeno sudjelovati u pravosudnom procesu. Ipak, iz Vlade stižu uvjeravanja da će sve biti okej, mada nije jasno što će se dogoditi ako srpski sudovi osude hrvatske pilote u odsutnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ledeno uznemirujući pogled u tu budućnost pružio je, možda posve slučajno, baš Andrej Plenković, kad je izjavio kako se hrvatskim pilotima neće dogoditi – ništa. “Ni danas, ni sutra, ni za pet, ni za deset godina. Bit će u Hrvatskoj i živjeti tu mirnim životom”, obećao je Plenković. Nitko, međutim, ni na trenutak nije pomislio da bi Hrvatska u slučaju osuđujuće presude koju ne priznaje mogla izručiti pilote – no, što ako oni pokušaju prijeći granicu RH? Odgovor na to je, dakle, da će biti u Hrvatskoj i živjeti tu mirnim životom?
BiH – prijetnje odcjepljenjem i eros unitarizma
Inzistiranje Beograda na kolovoškom odmrzavanju konflikta s Hrvatskom nije ništa novo – otkad je na vlasti, Aleksandar Vučić taj sport upražnjava već godinama. No, ovaj put su tenzije daleko jače, a prijetnje ozbiljnije. I to nije jedina fronta na kojoj igra Srbija.
U Bosni i Hercegovini vrije žešće nego ikad od Daytona naovamo. Prijetnje Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske sve su žustrije, dok se u Federaciji BiH vodi ogorčeni boj za/protiv svođenja Hrvata s konstitutivnog naroda na nacionalnu manjinu. Što će se u bosanskom loncu do općih izbora 2. listopada i neposredno nakon njih lako bi moglo odrediti sudbinu ne samo te države, nego i cijele regije, a – daleko bilo – možda i mnogo većeg broja država od nekoliko balkanskih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rub noža na Kosovu i pad Vlade u Crnoj Gori
S Kosovom je, pak, Beograd opet došao do ruba oružanog sukoba, zbog zabrane ulaska na teritorij te zemlje vozilima sa srpskim tablicama. Barikade, prijetnje, žestoke političke replike – situacija se zasada primirila, ali reći da je i dalje na samom rubu noža ne bi bilo nimalo pretjerano.
Srpski svet se, pak, talasa i u Crnoj Gori. Sukob prosrpske i procrnogorske struje traje već godinama u raznim formama i vidovima, a ovoljetna epizoda donijela je pad Vlade u Podgorici i neizvjesnost oko neposredne političke budućnosti. I tamo će jesen biti napeta, zahtjeva i bremenita. Sve ove krize, u svojoj suštini, proizilaze iz činjenice da aktualna vlast u Srbiji nije nimalo odstupila od koncepta Velike Srbije, onog na kojem je Slobodan Milošević polomio zube, a zemlju koju je vodio unazadio desetljećima u svim pogledima – od teritorijalnih, ekonomskih do demokratskih.
Vučićeve karte ovaj put nisu za jednokratnu upotrebu
Aleksandar Vučić i njegovi vulini, pak, željenu Veliku Srbiju, zovu Srpski svet i nadaju se da će doći dan kad će se imperijalistički koncept o svim Srbima u jednoj državi moći ostvariti. Velike svjetske sigurnosno-političke turbulencije, poput ruske agresije u Ukrajini svakako su dobra prilika i za lokalna miješanja karata, stoga u tom svjetlu treba promatrati i aktualne svađe i tjeskobe na prostorima bivše Jugoslavije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ono što se iz ovakvih poteza i retorike Beograda pomalja, međutim, nije samo sezonsko i uvijek isplativo igranje na kartu nacionalne netrpeljivosti ili puki pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da su pred Vučićem gadne odluke oko odnosa s Rusijom i oko Kosova, već nešto dugoročnija arhitektura odnosa na ovim prostorima. Ona koja bi se, vrlo lako je moguće, uskoro mogla nazivati balkanskim hladnim ratom koji je, eto, počeo usred vrelog ljeta 2022. godine.
Optužnica za hrvatske pilote samo je dio problema: Vučić gura cijelu regiju u balkanski hladni rat
Inzistiranje Beograda na kolovoškom odmrzavanju konflikta nije ništa novo, ali ovaj put je drugačije
Sve ove krize, u svojoj suštini, proizilaze iz činjenice da aktualna vlast u Srbiji nije nimalo odstupila od koncepta Velike Srbije, onog na kojem je Slobodan Milošević polomio zube, a zemlju koju je vodio unazadio desetljećima u svim pogledima - od teritorijalnih, ekonomskih do demokratskih
Koncept drvenih ruskih lutaka, popularnih Babuški, je takav da se unutar najveće nalazi cijeli niz sve manjih i manjih. Sličan koncept, samo inverzan, onaj od kojem se polazi od manjeg ka većem (u ovom slučaju – problema), pomalja se ovih dana na Balkanu, u priči o poginulim civilima na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995. godine.
Prvi razina je činjenica da pogibija civila u granatiranju izbjegličke kolone koja je, tvrdi se tako barem u Hrvatskoj, bila izmiješana s tadašnjim srpskim vojnim jedinicama – nije nikad do kraja propisno istražena. Nažalost, nije to jedini primjer manjkavosti pravde u balkanskim ratovima devedesetih; čini se sigurnom okladom kazati kako je više potencijalnih zločina ostalo neistraženo, nego što ima onih koji su završili sudskim presudama – ovakvim ili onakvim. Takav epilog rata, dakako, sjajno je pogonsko gorivo za održavanje tinjajućeg plamena mržnje koja će se već, u slučaju političke potrebe, prikladno razgorijevati na svim stranama.
Cinična sprdačina sa žrtvama
U ovom slučaju to sad radi Srbija. Optužnice protiv hrvatskih pilota, koje nitko u Hrvatskoj nije ni vidio, pa je nemoguće spekulirati koliko su utemeljene, te najave da će se ići i prema generalima – upravo su jahanje na razgorenom plamenu neugasle mržnje, neraščišćenih računa i nemogućnosti moderne srpske države da prihvati činjenicu da je izgubila sve i jedan rat koji je povela devedesetih.
Žustre reakcije srpskih vlasti, pak, uključujući notornog ministra obrane Aleksandra Vulina, za kojeg su i najgore svađe Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića obiteljski izlet na koncert klasične glazbe, tek su uporno mahanje kako bi se plameni jezici proširili i zahvatili što veću površinu. I kako se, dok se traži pravda “za srpsku nejač”, ne bi postavljalo previše pitanja o seriji ozbiljnih i stvarnih kriza koji su toj zemlji na aktualnom dnevnom redu. Uostalom, sličnoj namjeni poslužio je i komičan pokušaj Aleksandra Vučića da skokne do Jasenovca kao da ide na kaficu u komšiluk.
Takvo ponašanje Srbije uvreda je, prije svega, za žrtve na Petrovačkoj cesti. Analitičar Žarko Puhovski je u ocjeni za N1 televiziju savršeno precizno opisao o čemu se radi: “To nije ni bilo zamišljeno kao pravni problem, nego nacionalistički skandal za sezonu kiselih krastavaca, što je dodatna cinična sprdačina sa žrtvama”.
Hoće li osumnjičeni piloti moći mrdnuti iz Hrvatske?
A reakcija hrvatske vlasti bi se lako mogla pokazati kao cinična sprdačina s optuženima. Hrvatska, naime, ne priznaje nadležnost srpskih sudova, te ni ne može službeno sudjelovati u pravosudnom procesu. Ipak, iz Vlade stižu uvjeravanja da će sve biti okej, mada nije jasno što će se dogoditi ako srpski sudovi osude hrvatske pilote u odsutnosti.
Ledeno uznemirujući pogled u tu budućnost pružio je, možda posve slučajno, baš Andrej Plenković, kad je izjavio kako se hrvatskim pilotima neće dogoditi – ništa. “Ni danas, ni sutra, ni za pet, ni za deset godina. Bit će u Hrvatskoj i živjeti tu mirnim životom”, obećao je Plenković. Nitko, međutim, ni na trenutak nije pomislio da bi Hrvatska u slučaju osuđujuće presude koju ne priznaje mogla izručiti pilote – no, što ako oni pokušaju prijeći granicu RH? Odgovor na to je, dakle, da će biti u Hrvatskoj i živjeti tu mirnim životom?
BiH – prijetnje odcjepljenjem i eros unitarizma
Inzistiranje Beograda na kolovoškom odmrzavanju konflikta s Hrvatskom nije ništa novo – otkad je na vlasti, Aleksandar Vučić taj sport upražnjava već godinama. No, ovaj put su tenzije daleko jače, a prijetnje ozbiljnije. I to nije jedina fronta na kojoj igra Srbija.
U Bosni i Hercegovini vrije žešće nego ikad od Daytona naovamo. Prijetnje Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske sve su žustrije, dok se u Federaciji BiH vodi ogorčeni boj za/protiv svođenja Hrvata s konstitutivnog naroda na nacionalnu manjinu. Što će se u bosanskom loncu do općih izbora 2. listopada i neposredno nakon njih lako bi moglo odrediti sudbinu ne samo te države, nego i cijele regije, a – daleko bilo – možda i mnogo većeg broja država od nekoliko balkanskih.
Rub noža na Kosovu i pad Vlade u Crnoj Gori
S Kosovom je, pak, Beograd opet došao do ruba oružanog sukoba, zbog zabrane ulaska na teritorij te zemlje vozilima sa srpskim tablicama. Barikade, prijetnje, žestoke političke replike – situacija se zasada primirila, ali reći da je i dalje na samom rubu noža ne bi bilo nimalo pretjerano.
Srpski svet se, pak, talasa i u Crnoj Gori. Sukob prosrpske i procrnogorske struje traje već godinama u raznim formama i vidovima, a ovoljetna epizoda donijela je pad Vlade u Podgorici i neizvjesnost oko neposredne političke budućnosti. I tamo će jesen biti napeta, zahtjeva i bremenita. Sve ove krize, u svojoj suštini, proizilaze iz činjenice da aktualna vlast u Srbiji nije nimalo odstupila od koncepta Velike Srbije, onog na kojem je Slobodan Milošević polomio zube, a zemlju koju je vodio unazadio desetljećima u svim pogledima – od teritorijalnih, ekonomskih do demokratskih.
Vučićeve karte ovaj put nisu za jednokratnu upotrebu
Aleksandar Vučić i njegovi vulini, pak, željenu Veliku Srbiju, zovu Srpski svet i nadaju se da će doći dan kad će se imperijalistički koncept o svim Srbima u jednoj državi moći ostvariti. Velike svjetske sigurnosno-političke turbulencije, poput ruske agresije u Ukrajini svakako su dobra prilika i za lokalna miješanja karata, stoga u tom svjetlu treba promatrati i aktualne svađe i tjeskobe na prostorima bivše Jugoslavije.
Ono što se iz ovakvih poteza i retorike Beograda pomalja, međutim, nije samo sezonsko i uvijek isplativo igranje na kartu nacionalne netrpeljivosti ili puki pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da su pred Vučićem gadne odluke oko odnosa s Rusijom i oko Kosova, već nešto dugoročnija arhitektura odnosa na ovim prostorima. Ona koja bi se, vrlo lako je moguće, uskoro mogla nazivati balkanskim hladnim ratom koji je, eto, počeo usred vrelog ljeta 2022. godine.