Dramatična politička i ustavna diverzija šefa države rascijepila je bazen građana na koje su računali i on, i SDP, i sve stranke koje su njihovi izborni i eventualno postizborni partneri. Jedni kažu da se u našoj situaciji sada mora glasati za Milanovića kao premijera, drugi da se glas za njega ne smije dati.
Prije samo dva tjedna, Milanović je lijevo-liberalnim biračima ubrizgao silovitu infuziju nade da se Hrvatska može izvući iz željeznog stiska HDZ-a koji se proteže od sela i sudnice do škole i bolnice, a onda je pukla podjela. Taj dio glasača nikad ne funkcionira kao vojni stroj kao što je to slučaj kod HDZ-a i ovo zapravo nije ništa čudno.
Mogao je grickati kekse na Pantovčaku
Ali to trvenje navijačkih blokova za i protiv Milanovića čini ove napete izbore još neizvjesnijima. Jer nakon početnog zanosa ”Rijekama pravde”, jaz koji se otvorio između Milanovićevog ”bedema ljubavi” i one druge skupine koja misli da on nije dobro rješenje – na koncu bi mogao ići na ruku upravo HDZ-u, tom zajedničkom ljutom suparniku.
No, tu se ne može ništa. Mogao bi samo Milanović, ali ”predsjednik s karakterom” naumio je gurati po svome očito siguran da je on, samim sobom, ta presudna kvaliteta koja garantira pobjedu njemu i svima koji budu uz njega. I baš je to njegovo ekstremno samopouzdanje opojni adrenalin za frakciju njegovih sljedbenika i adoranata. Puno je ljudi kojima imponira što je doista imao te lude hrabrosti da kandidaturom za premijera izvede desant na političku močvaru u koju je HDZ satjerao sva jedra i kormila.
I činjenica stvarno jest da je Milanović mogao pregrmjeti parlamentarne izbore grickajući kekse na Pantovčaku i pedagoški pozivajući građane da izraze svoju volju na biralištima pa nakon toga – vrlo vjerojatno – mirno uzeti još jedan mandat dobro plaćene i čuvane predsjedničke komocije. Mnoge se dojmilo to što je odlučio iskočiti iz svojih izglancanih salona i baciti se u vjetrometinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao da čuje što narod misli u svoja četiri zida
To vide kao dokaz da taj tip nije kalkulant ni mešetar i da se spreman jako izložiti za stvar koju smatra ispravnom. Time je jako dobio na popularnosti među svijetom kome je puna kapa gramzivih birokrata i debelokožaca koji će svoj obraz i mater prodati za položaj i korist i uzeti pinku gdje god je ima.
Sljedeća bitna stvar kojom Milanovićevi simpatizeri pravdaju svoju podršku bez ijednog ”ali” je uvjerenje da se HDZ-ovoj mreži i svevlasti nije moglo suprotstaviti drugačije nego što je to učinio Milanović, udarcem ravno u trbuh. Ima i tu nečega. Ako ti se ne otvaraju vrata, nemaš što nego ih razbiti nogom. Kad su Plenković i njegova vlada u stanju zabrazditi tako daleko da instaliraju Turudića, tu bonton i finoća moraju prestati.
Zato će Milanoviću mnogi ljudi koji u svojim životima nisu ni nasilni ni prosti progledati kroz prste i na preskakanje ustavnih običaja, a i na uvrede moćnim glavešinama kakve sami ni za koga nikad neće i ne bi izgovorili. Zulum traži jaki odgovor. Da se bobu kaže bob i da prestane izmotavanje. I vjeruju da je sreća što se napokon našao netko tko je tako visoko poput Milanovića, a kao da čuje što narod misli u svoja četiri zida i to je spreman strovaliti svakome u lice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oduševljenje se prelijeva i nadesno
Treba zapaziti da se to uzbuđeno stanje oduševljenja Milanovićem prelijeva i preko granice političkog centra pa nadesno, gdje je on i dosad znao sijati simpatije nekim svojim poznatim potezima kojih su se ljevica i građanski centar grozili, recimo vraćanjem odlikovanja Branimiru Glavašu. Korupcija, uostalom, nije samo ljevici prst u oko, a dijelu konzervativno nastrojenih hrvatskih građana posebno imponira što ih Milanović ne stigmatizira i ne odbacuje.
Podrška se pomalo kreće prema vremenu predsjedničkih izbora 2020. godine, kada je Milanović dobio čak milijun glasova. O takvoj je Plenković mogao samo sanjati s HDZ-ovih nešto preko 600 tisuća, s kojima, međutim, Hrvatsku potpuno drži u šaci.
Blok Milanovićevih pristaša, kojih ima svih vrsta i fela, a ne samo iz do jučer pokunjenog SDP-a, spreman je sada na svaku varijantu nove vlade za koju se Milanović odluči ako izbori prođu kako se on nada. Među njima se ne pita za program, ni za politike, ni što će njihova zvijezda sutra.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postoji i druga, zahtjevnija strana
Novinarku televizije N1 Natašu Božić, koja je s predsjednikom u srijedu izvrsno i profesionalno odvalila veliki intervju, napali su iz svih oružja samo zato što je inzistirala na jasnim odgovorima. Nazivali su je HDZ-ovkom i Plenkovićevom prodanom dušom. To je kompanija koja ne oprašta nikome tko iznervira njezinog asa Milanovića.
Ali imamo i tu drugu, zahtjevniju stranu koja gleda, važe, prigovara i nije zadovoljna Milanovićevim neobuzdanim napadom na HDZ-ovu bastilju iako želi da se ona sruši sada i odmah.
Taj dio birača ljevice i lijevog centra, koji bi također trebali biti Milanovićevi saveznici, smatra, prvo, da bi stvar bila puno čistija da je predsjednik podnio ostavku pa se tek onda upustio u izbornu trku. Smeta im što se drsko otresao na Ustav jer, kakav jest da jest, taj je Ustav jedini koji imamo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znači mogu i Domovinski pokret i Most?
I oni znaju što je Ustavni sud, u kome opet kolo vode HDZ i njihov Miroslav Šeparović, no misle da nije dobar put da se sve s treskom sruši prije nego je uspostavljen neki novi red i poredak. I oni su uvjereni da se političke i društvene pa i karakterne dijagnoze smiju i moraju jasno izricati i da taj govor mora biti jak, zašto ne i provokativan, ali predsjednikov krvoločni rječnik im je nešto daleko previše.
Teza te osjetljivije skupine je da se komunikacijom uvredama i prostotama s političkih govornica snižava razina ionako niske javne kulture. To, kažu, stvara klimu linča koja ne doprinosi ni razumijevanju, ni ikakvom dogovoru i pruža kriminalno loš primjer mladim generacijama.
No, tu možda najveći oprez prema Milanoviću potiču njegove nejasne najave da će u njegovoj vladi ”nacionalnog spasa” biti mjesta za sve koji su protiv HDZ-a. Znači mogu i Domovinski pokret i Most? I Marin Miletić, i Kolakušić, i Sinčić? Istjerivači manjina? Klerikalna i mizogina desnica? Protivnici abortusa? I bilo tko samo da se skupi dovoljno mandata?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta bi se frankenštajnska tvorba raspala na prvoj okuci
Ta vrsta Milanovićeve ”uključivosti” kod ove umjerene, građanske struje stvarno izaziva zazor i nije čudo da je tako. Borba za istrebljenje korupcije nije ideološko pitanje, ali skoro sve drugo jest. I kakva bi onda bila ta vlada u kojoj bi oko Milanovićevog stola sjedili Peđa Grbin i Mirela Ahmetović, Dalija Orešković i Radimir Čačić, a s njima Penava, Miro Bulj, general Sačić?
Pa tu bi gromovi sijevali od jutra do sutra jer se direktno suprotstavljene ideologije ne mogu približiti ni dogovoriti. Ivan Penava želi da se ukine Istanbulska konvencija koja štiti žene i djecu od obiteljskog nasilja, gdje bi takvoga stavio Milanović u svom kabinetu?
Iz stranke Možemo, koja zasad igra principijelno i otvorenih karata, odmah su rekli da oni u vladu s desnicom neće. Pa ta bi se frankenštajnska tvorba, uostalom, raspala na prvoj okuci. Nije ni Račanova šestorka izdržala bez ideoloških skandala i lomova, a bili su ipak puno bliži po stavovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na obje strane ima dobrih argumenata
Dakle, opasnost je izvjesna i ljudi se s pravom boje, a Milanović ne otklanja strahove. Boje se i u SDP-u, ali šute i petljaju kad ih se pita jer im godi ovaj rast popularnosti koji im je donio Milanović. Možda će se u petak morati tući u glavu jer su šutjeli u ponedjeljak.
Ukratko, kad se promotre stajališta dviju frakcija koje su se stvorile spram Milanovića i kad se sve zbroji i oduzme, na obje strane ima dobrih argumenata. Što će gdje prevagnuti – gledat ćemo od 17. travnja nadalje. Kao u trileru koji nije za razbibrigu i kokice nego je ozbiljno težak jer se radi o našim glavama.
Otvorio se jaz između Milanovićevog 'bedema ljubavi' i one skupine koja misli da on nije dobro rješenje. Zna se kome će to ići na ruku
Milanović je lijevo-liberalnim biračima ubrizgao silovitu infuziju nade. A onda je pukla podjela
Možda najveći oprez prema Milanoviću potiču njegove nejasne najave da će u njegovoj vladi 'nacionalnog spasa' biti mjesta za sve koji su protiv HDZ-a. Znači mogu i Domovinski pokret i Most? I Marin Miletić, i Kolakušić, i Sinčić? Istjerivači manjina? Klerikalna i mizogina desnica? Protivnici abortusa? I bilo tko samo da se skupi dovoljno mandata?
Dramatična politička i ustavna diverzija šefa države rascijepila je bazen građana na koje su računali i on, i SDP, i sve stranke koje su njihovi izborni i eventualno postizborni partneri. Jedni kažu da se u našoj situaciji sada mora glasati za Milanovića kao premijera, drugi da se glas za njega ne smije dati.
To je duboka vododerina. A pritom je glavni cilj kod oba ta pola isti: Plenkovića i njegovu stranku mora se zbaciti s vlasti i uzeti im sve konce iz ruku. Otpor mora biti snažan da bi ih se od svih državnih i javnih resursa udaljilo po mogućnosti u sljedeća dva mandata.
Prije samo dva tjedna, Milanović je lijevo-liberalnim biračima ubrizgao silovitu infuziju nade da se Hrvatska može izvući iz željeznog stiska HDZ-a koji se proteže od sela i sudnice do škole i bolnice, a onda je pukla podjela. Taj dio glasača nikad ne funkcionira kao vojni stroj kao što je to slučaj kod HDZ-a i ovo zapravo nije ništa čudno.
Mogao je grickati kekse na Pantovčaku
Ali to trvenje navijačkih blokova za i protiv Milanovića čini ove napete izbore još neizvjesnijima. Jer nakon početnog zanosa ”Rijekama pravde”, jaz koji se otvorio između Milanovićevog ”bedema ljubavi” i one druge skupine koja misli da on nije dobro rješenje – na koncu bi mogao ići na ruku upravo HDZ-u, tom zajedničkom ljutom suparniku.
No, tu se ne može ništa. Mogao bi samo Milanović, ali ”predsjednik s karakterom” naumio je gurati po svome očito siguran da je on, samim sobom, ta presudna kvaliteta koja garantira pobjedu njemu i svima koji budu uz njega. I baš je to njegovo ekstremno samopouzdanje opojni adrenalin za frakciju njegovih sljedbenika i adoranata. Puno je ljudi kojima imponira što je doista imao te lude hrabrosti da kandidaturom za premijera izvede desant na političku močvaru u koju je HDZ satjerao sva jedra i kormila.
I činjenica stvarno jest da je Milanović mogao pregrmjeti parlamentarne izbore grickajući kekse na Pantovčaku i pedagoški pozivajući građane da izraze svoju volju na biralištima pa nakon toga – vrlo vjerojatno – mirno uzeti još jedan mandat dobro plaćene i čuvane predsjedničke komocije. Mnoge se dojmilo to što je odlučio iskočiti iz svojih izglancanih salona i baciti se u vjetrometinu.
Kao da čuje što narod misli u svoja četiri zida
To vide kao dokaz da taj tip nije kalkulant ni mešetar i da se spreman jako izložiti za stvar koju smatra ispravnom. Time je jako dobio na popularnosti među svijetom kome je puna kapa gramzivih birokrata i debelokožaca koji će svoj obraz i mater prodati za položaj i korist i uzeti pinku gdje god je ima.
Sljedeća bitna stvar kojom Milanovićevi simpatizeri pravdaju svoju podršku bez ijednog ”ali” je uvjerenje da se HDZ-ovoj mreži i svevlasti nije moglo suprotstaviti drugačije nego što je to učinio Milanović, udarcem ravno u trbuh. Ima i tu nečega. Ako ti se ne otvaraju vrata, nemaš što nego ih razbiti nogom. Kad su Plenković i njegova vlada u stanju zabrazditi tako daleko da instaliraju Turudića, tu bonton i finoća moraju prestati.
Zato će Milanoviću mnogi ljudi koji u svojim životima nisu ni nasilni ni prosti progledati kroz prste i na preskakanje ustavnih običaja, a i na uvrede moćnim glavešinama kakve sami ni za koga nikad neće i ne bi izgovorili. Zulum traži jaki odgovor. Da se bobu kaže bob i da prestane izmotavanje. I vjeruju da je sreća što se napokon našao netko tko je tako visoko poput Milanovića, a kao da čuje što narod misli u svoja četiri zida i to je spreman strovaliti svakome u lice.
Oduševljenje se prelijeva i nadesno
Treba zapaziti da se to uzbuđeno stanje oduševljenja Milanovićem prelijeva i preko granice političkog centra pa nadesno, gdje je on i dosad znao sijati simpatije nekim svojim poznatim potezima kojih su se ljevica i građanski centar grozili, recimo vraćanjem odlikovanja Branimiru Glavašu. Korupcija, uostalom, nije samo ljevici prst u oko, a dijelu konzervativno nastrojenih hrvatskih građana posebno imponira što ih Milanović ne stigmatizira i ne odbacuje.
Podrška se pomalo kreće prema vremenu predsjedničkih izbora 2020. godine, kada je Milanović dobio čak milijun glasova. O takvoj je Plenković mogao samo sanjati s HDZ-ovih nešto preko 600 tisuća, s kojima, međutim, Hrvatsku potpuno drži u šaci.
Blok Milanovićevih pristaša, kojih ima svih vrsta i fela, a ne samo iz do jučer pokunjenog SDP-a, spreman je sada na svaku varijantu nove vlade za koju se Milanović odluči ako izbori prođu kako se on nada. Među njima se ne pita za program, ni za politike, ni što će njihova zvijezda sutra.
Postoji i druga, zahtjevnija strana
Novinarku televizije N1 Natašu Božić, koja je s predsjednikom u srijedu izvrsno i profesionalno odvalila veliki intervju, napali su iz svih oružja samo zato što je inzistirala na jasnim odgovorima. Nazivali su je HDZ-ovkom i Plenkovićevom prodanom dušom. To je kompanija koja ne oprašta nikome tko iznervira njezinog asa Milanovića.
Ali imamo i tu drugu, zahtjevniju stranu koja gleda, važe, prigovara i nije zadovoljna Milanovićevim neobuzdanim napadom na HDZ-ovu bastilju iako želi da se ona sruši sada i odmah.
Taj dio birača ljevice i lijevog centra, koji bi također trebali biti Milanovićevi saveznici, smatra, prvo, da bi stvar bila puno čistija da je predsjednik podnio ostavku pa se tek onda upustio u izbornu trku. Smeta im što se drsko otresao na Ustav jer, kakav jest da jest, taj je Ustav jedini koji imamo.
Znači mogu i Domovinski pokret i Most?
I oni znaju što je Ustavni sud, u kome opet kolo vode HDZ i njihov Miroslav Šeparović, no misle da nije dobar put da se sve s treskom sruši prije nego je uspostavljen neki novi red i poredak. I oni su uvjereni da se političke i društvene pa i karakterne dijagnoze smiju i moraju jasno izricati i da taj govor mora biti jak, zašto ne i provokativan, ali predsjednikov krvoločni rječnik im je nešto daleko previše.
Teza te osjetljivije skupine je da se komunikacijom uvredama i prostotama s političkih govornica snižava razina ionako niske javne kulture. To, kažu, stvara klimu linča koja ne doprinosi ni razumijevanju, ni ikakvom dogovoru i pruža kriminalno loš primjer mladim generacijama.
No, tu možda najveći oprez prema Milanoviću potiču njegove nejasne najave da će u njegovoj vladi ”nacionalnog spasa” biti mjesta za sve koji su protiv HDZ-a. Znači mogu i Domovinski pokret i Most? I Marin Miletić, i Kolakušić, i Sinčić? Istjerivači manjina? Klerikalna i mizogina desnica? Protivnici abortusa? I bilo tko samo da se skupi dovoljno mandata?
Ta bi se frankenštajnska tvorba raspala na prvoj okuci
Ta vrsta Milanovićeve ”uključivosti” kod ove umjerene, građanske struje stvarno izaziva zazor i nije čudo da je tako. Borba za istrebljenje korupcije nije ideološko pitanje, ali skoro sve drugo jest. I kakva bi onda bila ta vlada u kojoj bi oko Milanovićevog stola sjedili Peđa Grbin i Mirela Ahmetović, Dalija Orešković i Radimir Čačić, a s njima Penava, Miro Bulj, general Sačić?
Pa tu bi gromovi sijevali od jutra do sutra jer se direktno suprotstavljene ideologije ne mogu približiti ni dogovoriti. Ivan Penava želi da se ukine Istanbulska konvencija koja štiti žene i djecu od obiteljskog nasilja, gdje bi takvoga stavio Milanović u svom kabinetu?
Iz stranke Možemo, koja zasad igra principijelno i otvorenih karata, odmah su rekli da oni u vladu s desnicom neće. Pa ta bi se frankenštajnska tvorba, uostalom, raspala na prvoj okuci. Nije ni Račanova šestorka izdržala bez ideoloških skandala i lomova, a bili su ipak puno bliži po stavovima.
Na obje strane ima dobrih argumenata
Dakle, opasnost je izvjesna i ljudi se s pravom boje, a Milanović ne otklanja strahove. Boje se i u SDP-u, ali šute i petljaju kad ih se pita jer im godi ovaj rast popularnosti koji im je donio Milanović. Možda će se u petak morati tući u glavu jer su šutjeli u ponedjeljak.
Ukratko, kad se promotre stajališta dviju frakcija koje su se stvorile spram Milanovića i kad se sve zbroji i oduzme, na obje strane ima dobrih argumenata. Što će gdje prevagnuti – gledat ćemo od 17. travnja nadalje. Kao u trileru koji nije za razbibrigu i kokice nego je ozbiljno težak jer se radi o našim glavama.