Hrvatska je u proces masovne privatizacije krenula u ratu, što je najgore vrijeme za prodaju bilo kakve imovine, pa tako i državnih firmi, ali je i najbolje vrijeme za pljačku. Znači, ne može se računati da će za kupnju državne imovine biti zainteresirane nekakve strane firme, koje bi donijele novac, znanje i nove tehnologije, jer tko želi ulagati u zemlju koja je u ratu i djelomično pod okupacijom.
Rat je idealno vrijeme za pljačku
No, isto tako, rat je idealno vrijeme za pljačku, pa su veliki broj firmi u prvoj polovici 90-ih godina preuzele osobe usko vezane s politikom, koje su bez novca i znanja, praktički preko noći došle u situaciju da glume velike poduzetnike, industrijalce. Novi vlasnici, bez novca i znanja vrlo su brzo veliki broj privatiziranih firmi dotjerali do stečaja, a radnike poslali na ulicu.
No, nitko se protiv takve privatizacije nije pretjerano ni bunio, jer su ljudi bili okupirani borbom za goli život – Ili direktno u ratu, ili kao prognanici, ili su radili za plaću od 100 njemačkih maraka, pa su imali većih briga od razmišljanja o modelima privatizacije. U svakom slučaju, Ukrajinci iz hrvatskog primjera mogu mnogo naučiti, bez obzira na to žele li izbjeći ili organizirati pljačku.
Menadžerski krediti – inovativan hrvatski proizvod
Da bi omogućili preuzimanje firmi bez novca, dizajneri hrvatske privatizacije morali su pokazati i određeni stupanj kreativnosti, pa smo tako dobili tzv. menadžerske kredite. Naime, dio firmi u privatizaciji preuzeli su njihovi dotadašnji direktori. Kako bi mogli kupiti državne firme, bez vlastitog novca, tadašnje – isto državne – banke odobravale su im posebne kredite.
Kao zalog za kredite direktori su davali dionice firme koju kupuju. Znači, bez novca i vlastite imovine do 10, 20 ili 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka kredita. I dodatno, ti krediti najčešće su otplaćivani novcem istog tog poduzeća koje je privatizirano.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je kriminal postao nešto sofisticiraniji
U kasnijim fazama privatizacije došlo se i do velikih kompanija, pa je i kriminal postao nešto sofisticiraniji. Dobar primjer je naftna kompanija INA koja je prodana mađarskom MOL-u, a cijela priča je završila tako da je bivši premijer zbog ustupaka mađarskoj strani u zamjenu za mito osuđen na zatvorsku kaznu. Prvo je Račanova vlada 2003. godine prodala četvrtinu dionica INA-e Mađarima, tvrdeći da će hrvatska naftna kompanija time ojačati svoju poziciju i postati jak regionalni igrač.
Tri godine kasnije, 2006., Sanader organizira javnu ponudu dionica u kojoj su sudjelovali i građani, a kasnije i zaposlenici INA-e. Nakon toga, 2008., MOL objavljuje javnu ponudu kako bi kupovinom dionica od građana i fondova povećao svoj vlasnički udio. Na kraju je MOL završio na 47 posto, a u državnom vlasništvu preostalo je 44 posto dionica.
No, Sanader 2009. u zamjenu za pet milijuna eura mita MOL-u prepušta upravljačka prava – iako su ispod 50 posto dionica, te preuzimaju kontrolu nad kompanijom. Sanader je za to osuđen na šest godina zatvora, a bivši šef MOL-a Zsolt Hernadi, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, na dvije godine zatvora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj tjedan smo doznali da Ukrajinci žele od Hrvatske učiti o privatizaciji. Sretno im bilo
Ukrajinski premijer kaže da želi našu pomoć. Možda da mu netko pošalje ovaj podsjetnik na to čuveno doba hrvatske povijesti
Hrvatska je u proces masovne privatizacije krenula u ratu, što je najgore vrijeme za prodaju bilo kakve imovine, pa tako i državnih firmi, ali je i najbolje vrijeme za pljačku
Hrvatska gospodarska delegacija, predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem posjetila je Ukrajinu. U sklopu posjeta održan je i ukrajinsko-hrvatski gospodarski forum, a među nizom tema o kojima se razgovaralo posebnu pažnju privukla je informacija da je ukrajinski premijer Denis Šmihal rekao da očekuje hrvatsku pomoć pri privatizaciji. Pa, sretno im bilo s tom pomoći.
Hrvatska je u proces masovne privatizacije krenula u ratu, što je najgore vrijeme za prodaju bilo kakve imovine, pa tako i državnih firmi, ali je i najbolje vrijeme za pljačku. Znači, ne može se računati da će za kupnju državne imovine biti zainteresirane nekakve strane firme, koje bi donijele novac, znanje i nove tehnologije, jer tko želi ulagati u zemlju koja je u ratu i djelomično pod okupacijom.
Rat je idealno vrijeme za pljačku
No, isto tako, rat je idealno vrijeme za pljačku, pa su veliki broj firmi u prvoj polovici 90-ih godina preuzele osobe usko vezane s politikom, koje su bez novca i znanja, praktički preko noći došle u situaciju da glume velike poduzetnike, industrijalce. Novi vlasnici, bez novca i znanja vrlo su brzo veliki broj privatiziranih firmi dotjerali do stečaja, a radnike poslali na ulicu.
No, nitko se protiv takve privatizacije nije pretjerano ni bunio, jer su ljudi bili okupirani borbom za goli život – Ili direktno u ratu, ili kao prognanici, ili su radili za plaću od 100 njemačkih maraka, pa su imali većih briga od razmišljanja o modelima privatizacije. U svakom slučaju, Ukrajinci iz hrvatskog primjera mogu mnogo naučiti, bez obzira na to žele li izbjeći ili organizirati pljačku.
Menadžerski krediti – inovativan hrvatski proizvod
Da bi omogućili preuzimanje firmi bez novca, dizajneri hrvatske privatizacije morali su pokazati i određeni stupanj kreativnosti, pa smo tako dobili tzv. menadžerske kredite. Naime, dio firmi u privatizaciji preuzeli su njihovi dotadašnji direktori. Kako bi mogli kupiti državne firme, bez vlastitog novca, tadašnje – isto državne – banke odobravale su im posebne kredite.
Kao zalog za kredite direktori su davali dionice firme koju kupuju. Znači, bez novca i vlastite imovine do 10, 20 ili 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka kredita. I dodatno, ti krediti najčešće su otplaćivani novcem istog tog poduzeća koje je privatizirano.
Kako je kriminal postao nešto sofisticiraniji
U kasnijim fazama privatizacije došlo se i do velikih kompanija, pa je i kriminal postao nešto sofisticiraniji. Dobar primjer je naftna kompanija INA koja je prodana mađarskom MOL-u, a cijela priča je završila tako da je bivši premijer zbog ustupaka mađarskoj strani u zamjenu za mito osuđen na zatvorsku kaznu. Prvo je Račanova vlada 2003. godine prodala četvrtinu dionica INA-e Mađarima, tvrdeći da će hrvatska naftna kompanija time ojačati svoju poziciju i postati jak regionalni igrač.
Tri godine kasnije, 2006., Sanader organizira javnu ponudu dionica u kojoj su sudjelovali i građani, a kasnije i zaposlenici INA-e. Nakon toga, 2008., MOL objavljuje javnu ponudu kako bi kupovinom dionica od građana i fondova povećao svoj vlasnički udio. Na kraju je MOL završio na 47 posto, a u državnom vlasništvu preostalo je 44 posto dionica.
No, Sanader 2009. u zamjenu za pet milijuna eura mita MOL-u prepušta upravljačka prava – iako su ispod 50 posto dionica, te preuzimaju kontrolu nad kompanijom. Sanader je za to osuđen na šest godina zatvora, a bivši šef MOL-a Zsolt Hernadi, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, na dvije godine zatvora.