Komentar: Ovakva Vlada nema puno šanse krenuti u ekonomske promjene
Vladajuća koalicija odrekla se ekonomskih gurua Ćorića i Budimira
Svatko tko bi se želio samo malo zlobnije postaviti prema Tim’s teamu, mogao bi s lakoćom i bez grižnje savjesti konstatirati kako je riječ o najsmješnijoj Vladi Republike Hrvatske još od lipnja 1991. godine kada je ministar obrane postao pučki tribun Šime Đodan, koji je usred neposredne ratne opasnosti na tom poslu proveo točno petnaest dana.
Politički zatvorenik Šime Đodan nije znao ništa o vođenju velikih sustava, nije imao nikakvo operativno političko iskustvo, dok su mu vojne kvalifikacije zaostale negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je stekao časnički čin u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici.
Pa ipak, taj i takav dr. Šime Đodan (koji je privatno znao biti vrlo ugodan sugovornik) uspio je, uoči razbuktavanja Domovinskog rata, preuzeti dužnost ministra obrane.
Maltretiranje javnosti
Tim je dvotjednim manevrom predsjednik Tuđman zapravo otupio pobunu radikalno desnog krila HDZ-a, koji je u Đodanu vidio glasnogovornika svojih stavova.
Tim’s team sačinjen je, čini se, na multipliciranom obrascu slučaja dr. Šime Đodana kao ministra obrane.
Većina ministara u Oreškovićevoj vladi nema baš nikakav stručni pedigre, kao što ga nije imao ni Šime Đodan: toliko o famoznoj vladi stručnjaka s kojom je mjesecima maltretirao hrvatsku javnost.
Osim eksponiranih ekonomskih stručnjaka, u vladi zapravo nema istaknutih HDZ-ovaca. Neobično je da u izvršnoj vlasit ne sudjeluje Milijan Brkić, do jučer drugi najjači čovjek hrvatske desnice
U Vladu su, nadalje, ušla dva radikalna nacionalista, Mijo Crnoja i Zlatko Hasanbegović, kako bi zadovoljili ekstremnu, endehazijsko nostalgičarsku desnicu, baš kao što je dr. Franjo Tuđman, velikim dijelom svog predsjedničkog mandata, morao zadovoljavati tu istu struju unutar hrvatske politike i HDZ-a.
Dr. Hasanbegović bio je, primjerice, dužnosnik otvoreno ustaške Hrvatske čiste stranke prava. Zadovoljavanje ekstremističkih ideološko-emotivnih apetita, Karamarku bi trebalo olakšati kontrolu nad HDZ-om, čiji velik dio sigurno ne može biti zadovoljan ovakvim sastavom Vlade, jer se stječe dojam da su HDZ-ove elite jednostavno izbačene iz vlasti.
U Vladi, s druge strane, osim samog Tomislava Karamarka i ministra vanjskih poslova Mire Kovača, nema niti jednog političara nacionalnog ranga: većina ministara poluanonimni su ljudi koji ostavljaju dojam kao da su izabrani na nekom reality showu, gdje su se tražili ponešto mlađi talenti za upravljanje državom.
Nitko, naravno, unaprijed ne može ustvrditi da su ti ljudi nesposobni, ni da će Vlada biti neuspješna. Međutim, ne postoji gotovo niti jedan argument, i tek četiri ili pet životopisa (Zdravko Marić, Jurlina-Alajbegović, Kovač, Dobrović, možda Buljević), koji bi mogli sugerirati suprotno.
Ovakav je sastav Vlade posljedica vrlo, vrlo teških pregovora tijekom kojih su obje strane morale odustati od cijelog niza svojih istaknutih predstavnika.
Domoljubna koalicija tako se odrekla dvojice u izbornoj kampanji najeksponiranijih ekonomskih gurua Tomislava Ćorića i Josipa Budimira, zatim svoje vrlo aktivne ekspertice za eurofondove Ivane Maletić, pa Josipe Rimac, koja je na dan predstavljanja Vlade doduše doznala je DORH prekinuo istragu protiv nje i njezina supruga, pa političkog tajnika stranke Tomislava Čuljka, pa generala Damira Krstičevića, pa, naposljetku, samog Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a i čovjeka kojeg se smatra drugim najvažnijim političarom u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (tako se barem mislilo do četvrtka).
Riječ je o najvećoj novoj raspodjeli snaga unutar Hrvatske demokratske zajednice, otkako je Tomislav Karamarko 2012. godine postao predsjednik naše vodeće desne stranke.
Jedina poljoprivrednica?
Pokaže li se Oreškovićeva Vlada neuspješnom, na Karamarka bi se mogao sručiti gnjev bezbroj nezadovoljnih hadezeovaca.
Most se, pak, morao odreći upravo onih svojih zastupnika, koji su najglasnije tražili ministarska mjesta.
Uz odveć egzotičnog dr. Lovrinovića, čiji je izostanak iz Tim’ s teama jedina stvarno dobra prekjučerašnja vijest za Hrvatsku, Božo Petrov morao je osporiti ambicije Jure Martinovića, koji je želio postati ministar pravosuđa, i Ružice Vukovac, koja se javno kandidirala za ministricu poljoprivrede, uz nevjerojatnu izjavu kako je ona jedina poljoprivrednica dosad koja bi preuzela to ministarstvo.
A što su, pobogu, bili Božo Pankretić i Petar Čobanković, ako ne poljoprivrednici?
A Ivan Tarnaj?
Cijeli ovaj mučni proces sastavljanja Vlade imao je, to se sada čini sasvim očiglednim, samo jedan stvarni cilj.
Taj je cilj izolirati Tihomira Oreškovića od bilo kakve stranačke ili vrijednosne politike, te ga ostaviti na miru da sa svoja dva ili tri najbliža suradnika – pri čemu bi glavnu ulogu trebao odigrati Zdravko Marić – pokuša riješiti uistinu kritičan problem hrvatskih javnih financija.Sve ostale dužnosti u Vladi nisu, zapravo, bitno povezane s Oreškovićem.
Promjena sustava
Karamarkov masterplan, čini se, izgleda ovako: ako Orešković u sljedećih godinu dana uspije smanjiti javni dug i proračunski deficit, uz izostanak socijalnog bunta, Karamarko će pohvaliti Vladu, te će HDZ-u atribuirati zasluge za uspjeh.
Budu li, pak, rezultati loši, Karamarko će odgovornost prebaciti na koalicijsku Vladu u kojoj, zapravo, osim njega i Kovača, nema nijednog istaknutijeg HDZ-ovca (ministar kulture, primjerice, pridružio se Hrvatskoj demokratskoj zajednici tek u ljeto lanjske godine).
Mogu li zadiranje u sadašnja prava pojedinih društvenih skupina obaviti čovjek za kojeg nitko nije glasovao i koji se odrekao velikog dijela stvarnih, zakonskih ovlasti premijera
Stvarni je aktualni hrvatski problem u tome što ova Vlada posjeduje premalo političkih i strukturnih pretpostavki da bi mogla biti uspješna.
Sama činjenica da je Tihomir Orešković pozicioniran kao voditelj ekonomske politike, dakle kao prvi financijski državni službenik, dubinski mijenja prirodu hrvatskog političkog sustava, koji je postavljen tako da je premijer, i faktički i zakonski, pravi šef države, koji se u nekim ovlastima preklapa s predsjednikom/predsjednicom Republike.
Svođenje premijera na funkciju prvog financijskog službenika znači, kao što smo već bezbroj puta napisali, izvrtanje volje građana, koji su na izborima glasovali ili za Karamarka ili za Milanovića, kao za nove šefove države, a ne za donedavno nepoznatog menadžera, koji će sada obavljati samo dio stvarnih premijerskih dužnosti.
Degradiranje premijera na dužnost prvog državnog financijskog službenika očigledno označuje dramatično smanjenje premijerove stvarne moći što, opet, izaziva tri nezgodne operativne posljedice.
Financijski službenik
Prvo, kako premijer može donositi odluke ako ne posjeduje realnu političku vlast?
Odgovor je, ili nikako, pa će za svaku političku odluku morati tražiti Karamarkovo i Petrovljevo dopuštenje, ili će se, pak, morati pobuniti protiv predsjednika HDZ-a i Mostova šefa, što gotovo nužno uzrokuje pad Vlade.
Drugo, vodi li svođenje premijera na prvog financijskog službenika prema izostanku premijerove političke odgovornosti za djelovanje onih članova Vlade koji se izravno ne bave gospodarstvom i državnim financijama.
Međutim, čak i ako nova Vlada postigne dobre financijske rezultate (što iskreno želimo), njen će dugoročni politički učinak biti prilično porazan, jer je ugrozila demokratski sustav, dok je, s druge strane, afirmirala voluntarizam, politički radikalizam i krajnju estradizaciju političke scene.
Primjerice, je li predsjednik Vlade odgovoran za proustaške ispade dr. Hasanbegovića (koji je inače napisao dobro istraženu knjigu o muslimanima u Zagrebu), ili za otvoreno fašističku retoriku ministra branitelja, čija ideja o sastavljanju registra državnih izdajnika zaista može prouzročiti nacionalistički motivirani terorizam?
Stoji li Orešković iza Crnojine liste, ili će je samo sa smiješkom prešutjeti, praveći se da ne zna dobro hrvatski, ili će imati snage kazati da je takvo što jednostavno nedopustivo.
Dominantne vrijednosti
Sama činjenica da su dr. Hasanbegović i pukovnik Crnoja postali članovi Oreškovićeve Vlade duboko je suprotna dominantnim vrijednostima Europske unije, ne smatramo li trenutačno vladajući mađarski i poljski desni populizam europskom središnjom ideologijom.
I treće, prilično je predvidljivo da bi se Oreškovićeva Vlada, pokrene li bilo kakve reforme koje će zadirati u sadašnja prava pojedinih društvenih skupina, morala izboriti za prevladavajuću potporu javnosti za takve poteze.
Kako, međutim, na potporu javnosti može računati premijer kojeg nitko nije izabrao, koji se odrekao velikog dijela stvarnih, zakonski utvrđenih premijerskih ovlasti i koji je pristao glumiti predsjednika Vlade iako, zapravo, obnaša dužnost prvog državnog financijskog službenika?
U procesu formiranja Oreškovićeve Vlade ugrađeno je toliko sistemskih pogrešaka i problema, da bi njen uspjeh bio krajnje neobičan.
Međutim, čak i ako nova Vlada postigne dobre financijske rezultate (što iskreno želimo), njen će dugoročni politički učinak biti prilično porazan, jer je ugrozila demokratski sustav, dok je, s druge strane, afirmirala voluntarizam, politički radikalizam i krajnju estradizaciju političke scene.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.