Ovo je priča o monstrumu koji je pucao u Aleksandru Zec. Gledala sam ga na suđenju za Pakračku poljanu

Ana Raić Knežević o jednoj od najstrašnijih figura Domovinskog rata. Munib Suljić za zvjerstva s početka 90-ih osuđen je tek 2006., nakon suđenja koja je pratila

Siniša Rimac rekao je kako nije mogao pucati u Aleksandru Zec, 12-godišnju djevojčicu koja je zajedno s majkom dovedena na Sljeme nakon što su joj pripadnici pričuvne policije MUP-a RH pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa ubili oca, Mihajla Zeca. A onda joj je u glavu nekoliko hitaca ispalio Munib Suljić. Prije toga Suljić je pucao i u Aleksandrinu majku Mariju Zec.

Priznali su to sredinom prosinca 1991. Suljić, Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović nakon što su uhićeni zbog sumnji da su sudjelovali u ubojstvu obitelji Zec. Poznato je da su se svi zbog proceduralne pogreške hrvatskog pravosuđa izvukli, odnosno da im je u srpnju 1992. izrečena oslobađajuća presuda. Slučaj obitelji Zec ni nakon 30 godina ne prestaje izazivati polemike, kao ni pravosudna sudbina Muniba Suljića, čovjeka čije je ime bilo prvo na popisu optuženika.

Priznanje krivnje nakon uhićenja

Ovaj predratni ugostitelj rodom iz Bosne, 1991. postaje pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije pod Merčepovim zapovjedništvom. Osoba koju se i ranije povezivalo s kriminalom u tim će danima dobiti priliku nastaviti s pljačkom i ucjenama noseći hrvatski grb na ramenu. Baš svi s kojima smo o Suljiću razgovarali tvrdili su da je riječ o čovjeku koji je doista bio ono što podrazumijeva pojam ‘psi rata’.

Ipak, njegovo ime najviše se veže uz slučaj Zec – ubojstvo Mihajla, Marije i Aleksandre Zec. Ovih se dana ponovno do detalja rekonstruira kako je taj slučaj zbog neshvatljivog propusta hrvatskog pravosuđa ostao bez osuđujućeg epiloga. Obitelj je ubijena 7. prosinca 1991. godine. Svega par dana kasnije Suljić će priznati: “Dan prije događaja sam od T. Z. dobio nalog da privedem mesara Mihajla Zeca, jer je on član četničke organizacije Ravna Gora, te da ga trebamo ispitati i ubiti… Osim toga mi je rekao da dovedem i njegovu familiju ako nije brojna.

Toga sam dana saznao gdje Zec stanuje jer sam se o tome raspitivao na tržnici Dolac. Kasnije smo se Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac i ja dogovorili da ćemo akciju izvesti te večeri i da ćemo se naći u Internacionalu (op.a. – hotel u Zagrebu) oko 22 sata”. Detalj je to Suljićevog priznanja objavljen u knjizi ‘Aleksandra’ Olivera Frljića i Tamare Opačić.

Kako je ubijen Mihajlo Zec?

I Suljićev suborac, Igor Mikola također je dao detaljan iskaz nakon uhićenja: “Suljić je pozvonio. Čini mi se da je ženski glas pitao tko zvoni. Odgovorio je: ‘Policija’.

Nakon toga su se čuli koraci, a na trokrilnim staklenim vratima pojavili su se muškarac i žena”, potvrdio je Mikola. Nakon što im je Marija Zec na katu kuće pokazala potvrde da su već policiji predali oružje koje su imali, Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Mihajlo je u pratnji Rimca i Suljića krenuo prema izlazu kuće.

“Kada je taj muškarac prošao pokraj mene i krenuo dolje, ja sam mislio da će obući cipele. Međutim, on je izašao na ulicu. Ja sam tada došao do vrata i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Imao sam namjeru pucati u vrata. No, taj muškarac je pustio vrata. Vidio sam da trči na ulicu. Već se nalazio na sredini raskršća i tada sam ispalio jedan metak iz puške. Vidio sam da je posrnuo. Ispalio sam još jedan metak i vidio sam da je pao. Tada sam uletio u kuću, rekao sam da sam pucao u Zeca… “, priznao je to nakon uhićenja i tada 19-godišnji Siniša Rimac. Uslijedilo je odvođenje Marije i Aleksandre na Sljeme, kako bi se uklonilo svjedoke ubojstva.

Strava kraj doma na Adolfovcu

“Siniša je iz kombija doveo ženu u dom, posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i zavezao joj usta i ruke za stolicu. Zatim je doveo i djevojčicu koju je također vezao, ali joj je uskoro skinuo povez s usta i počeo s njom razgovarati… Rekao joj je da su ona i majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina oca. Ja sam isto tako počela razgovarati s djevojčicom pa sam je pitala kako se zove.

Rekla je da se zove Aleksandra i da ima dvanaest godina… Siniša je uzeo pušku, rekao da su i njegovi ubijeni u Vukovaru i ispalio jedan metak u zid iznad glave djevojčice”, kazala je istražiteljima Snježana Živanović. Marija Zec tada je dovedena do smetlišta kraj doma na Adolfovcu.

“Cijev Hoecklera sam joj uperio u glavu, zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu stranu i ispalio jedan metak. Kada sam otvorio oči, vidio sam da je žena pala na zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko metaka u ženu. Nebojša se nalazio u rupi i počeo je vući tijelo”, priznao je Munib Suljić, a Rimac je opisao kako je Aleksandru donio do ruba smetlišta.

Djevojčicu odnijeli do tijela majke

“Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Hoeckler”, prisjetio se Rimac. Nakon što su zakopali tijela majke i djeteta vratili su se u dom u kojem su bili ostali pričuvni policajci.

Mikola je, prema detaljima iz priznanja, s puške oprao tragove krvi, a potom je uslijedila rasprava i to ne o netom počinjenom ubojstvu već o podjeli novca kojeg su ukrali iz kuće obitelji Zec. Iznos od 30.000 ondašnjih dinara podijelili su među sobom. Ključeve, koje su također ukrali u kući, Munib Suljić je bacio u šumu. Siniša Rimac je nakon svega otišao na tavan Adolfovca, gdje je sakrio pušku kojom je ubio Mihajla Zeca. Iako su sve te tragove istražitelji pronašli, do osude nije došlo.

Naručeno ubojstvo ili krvava krađa?

I dok je dio svjedoka onog vremena uvjeren kako se radilo o ubojstvu po nalogu nadređenih u pričuvnoj policiji i zločinom nad ‘mesarom srpčinom’, drugi smatraju kako je Suljić ratni vihor iskoristio za privatni obračun. Kažu nam da je imao privatne nesređene odnose s Mihajlom Zecom. Ovaj zagrebački mesar prije rata bio je poznat u cijelom gradu. Od njega su, kažu sugovornici Telegrama, meso kupovali svi, čak i suci. Kako je i sam imao pečenjaru i Suljić je navodno trgovao sa Zecom.

Nekako u isto vrijeme, mnogi imućni Srbi završili su i u Pakračkoj poljani. Ondašnji istražitelji pričaju nam kako su otmice bogatih Srba bile organizirane, te ih se zatvaralo u improvizirani zatvor u Pakračkoj poljani sve dok obitelji za njih ne bi platile otkupninu. Bit će to godinama kasnije potvrđeno i presudom protiv Tomislava Merčepa, ratnog savjetnika ministra unutarnjih poslova. On je tek 2017. pravomoćno osuđen kao zapovjednik pričuvnih policajaca koji su u Pakračkoj poljani i Zagrebu činili zločine. Merčep ih, utvrdio je sud, nije spriječio ni sankcionirao.

Suljićevi zločini u Pakračkoj poljani

Improvizirani zatvor u Pakračkoj poljani otvoren je pred kraj 1991. godine. Suljić je tamo, kako je utvrđeno pravomoćnom presudom, sudjelovao u mučenju i ubojstvu čovjeka po imenu ‘Saša’. Bio je to samo jedan od Srba koji su skončali u Pakračkoj poljani, a Suljić je zbog tog zločina dobio 12 godina zatvora.

Suđenje je trajalo godinama. Prvi proces počeo je još u listopadu 1998. godine. Suljić, koji se nakon rata skrasio u Istri gdje je otvorio dva restorana što su se redovito reklamirala u dragovoljačkom glasilu Zora, tada je uhićen zajedno s još osam suboraca.

Ugostiteljska karijera naprasno mu je prekinuta jer je Miro Bajramović, jedan od ‘Merčepovaca’ u intervjuu tjedniku Feral Tribune priznao sve zločine što su ih on osobno, ali i Suljić sa svojim ljudima, počinili u Pakračkoj poljani. Pravna je država reagirala te su Suljić, Mikola i Bajramović završili u remetinečkom pritvoru.

Mediji optuženi za progon Suljića

Optužbama su na početku postupka bila obuhvaćena ukupno devetorica ‘Merčepovaca’. Sudske rasprave odvijale su se pod iznimnim tenzijama i uz jako osiguranje. Bila sam tada među novinarima koji su pratili proces. Suljić i ostali suoptuženici bili su posebno neugodni prema predstavnicima medija. Neke novinare su doslovno ispljuvali.

Nisu izostale ni polemike sa sudskim vijećem Županijskog suda u Zagrebu. Već na prvom ročištu obrana je tražila ukidanje istražnog zatvora okrivljenima. Suljićev odvjetnik rekao je ovo: “Budući da je presuđene četnike iz Šodolovačke skupine naše pravosuđe pustilo da se brane sa slobode, mislim da ovo vijeće može omogućiti da odlikovani časnici HV izađu iz pritvora. Za to nudimo jamstvo od po 75.000 DEM za Suljića i Mikolu”. Jamstva tada nisu prihvaćena. Kasnije će Suljićev odvjetnik uvjeravati sudsko vijeće kako samo novinari terete njegovog klijenta, dok u spisu stvarnih dokaza nema. Optužnicu su smatrali kriminalizacijom Domovinskog rata.

Iskazi svjedoka iz Pakračke poljane

Dva svjedoka iz Pakračke poljane tijekom suđenja detaljno su opisala kako su Suljić i Rimac ubili izvjesnog Aleksandra Antića zvanog Saša. “Daj ga meni, ja sam mu obećao da ću ga jednim metkom”, govorio je Suljić i potom pucao u tog muškarca. Ovaj je pao u jamu a dvojica svjedoka počeli su zakapati njegovo tijelo. No, iz rake se začuo hropac nakon čega je Suljić uzviknuo: “Vidi gada, vidi gada”. Suljić i Rimac još su jednom zapucali u ‘Sašu’

Ipak, prva presuda bila je oslobađajuća. Izlazeći iz Remetinca Suljić je vikao da će “odsad u lisicama biti novinari, a ne on”. No, 2005. sve se vraća na početak nakon odluke Vrhovnog suda RH. Neki od okrivljenih u međuvremenu su preminuli, a Suljić je prije izricanja druge presude pobjegao. Na objavu nije došao ni Mikola. I on je pobjegao. Slučaj je zaključen u svibnju 2006. kada je Suljić pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora.

Što je Suljić rekao haškim istražiteljima?

Sumnjalo se tada da se skriva u Njemačkoj. S tajne lokacije daje intervju Slobodnoj Dalmaciji. Negirao vlastitu krivnju za ratna zlodjela. Tom prilikom rekao je i sljedeće: “Ja Hrvatsku i dalje volim, ali ne vjerujem joj više. Vjerovao sam, sada ne. Mislim – vjerujem ljudima, ali ne vjerujem policiji, pravosuđu i politici.

Neki su se političari svojim lopovlucima uvalili u živo blato sve ove godine i sad nas guraju u frku, Glavaša guraju, samo da se o njihovim rabotama i zaradama tijekom rata ne priča. A ja mnogo toga znam, puno, puno toga ja znam!”

Svega mjesec dana kasnije Suljić se predaje haškim istražiteljima koji su već tada istraživali Merčepovu ulogu u Pakračkoj poljani. Mediji objavljuju da je bio spreman dati im dokaze protiv Merčepa ne bi li poboljšao vlastitu poziciju, odnosno ublažio si kaznu na koju je bio pravomoćno osuđen. U kolovozu 2006. Suljić umire.