Za dio hrvatske politike i javnosti neprihvatljiv je i sam čin komemoriranja – ove godine na mjestu pogubljenja Aleksandre i Marije bio je i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević – jer u tome vide samo nastavak pokušaja diskreditiranja hrvatske države i svaljivanja osjećaja krivnje na hrvatski narod u cjelini.
Za sve njih obitelj Zec nije samo jedna obična zagrebačka obitelj s Trešnjevke; za njih je Mihajlo Zec imućan bosanski Srbin, povezan s udbaškim krugovima, kojega je ekipa iz sastava pričuvne policije, predvođena sitnim predratnim kriminalcem Munibom Suljićem, inače dužnikom Mihajla Zeca, željela samo orobiti, ali je zbog pokušaja Mihajlovoga bijega situacija izmakla kontroli. Znači, prema uvjerenju promicatelja teze o nevinosti tadašnjih vlasti, radi se o grabežnome umorstvu bez ikakve veze s nacionalnošću Mihajla Zeca te tome ne treba pridavati neki naročiti značaj.
Nacija koja nije zrela ni cjelovita nacija
Dapače, to je prema njima bio izoliran slučaj čak i u ondašnjim ratnim prilikama. Budući da propovjednici nacionalističkih i šovinističkih ideja i misli obično ratuju sa svakom logikom i zdravom pameću, isti ovi koji u prvoj rečenici tvrde da se radi samo o grabežnome umorstvu koje nema veze s nacionalnošću žrtava, već u drugoj rečenici osporavaju prijedlog da se imenom Aleksandre Zec nazove neka zagrebačka ulica, park ili dječje igralište, “jer ne bi li onda to trebalo učiniti i s našom djecom, sa svih 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu”.
Tako za potrebe imenovanja ulice i održavanja komemoracije egzekucije Aleksandra Zec nije naša hrvatska i zagrebačka dvanaestogodišnja djevojčica, ali za dokazivanje teze o grabežnome umorstvu koje nije motivirano nacionalnošću njezina oca ona to valjda jest. A prema slabašnome proizvodu moždanih vijuga hrvatskih arijevaca, pogubljenje dvanaestogodišnje djevojčice u mraku šume, djevojčice koja je prije toga svjedočila ubojstvu vlastitoga oca i egzekuciji majke, ne treba posebno obilježavati ni odviše često spominjati jer to može samo štetiti ugledu Hrvatske i kompromitirati Domovinski rat kao takav.
Ta vječita podjela na “naše” i “njihove” žrtve ,u kojoj se “naše” redovno i ritualno oplakuju, a “njihove” prešućuju, bila je ugrađena i u temelje svih prošlih sukoba Srba, Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata, a njeno perpetuiranje najbolji je i najveći doprinos novima. Nacija koja nije kadra jednodušno i bez okolišanja, bez kondicionala i relativiziranja, osuditi mračne epizode iz svoje prošlosti – u kojima je netko upravo u njeno ime činio zlo drugima i drugačijima – i dalje nije zrela i cjelovita nacija. Nacija koja strahuje da će prokazivanje i osuđivanje gadosti počinjenih u borbi za slobodu te iste nacije umanjiti vrijednost te borbe i dalje je samo nacija u nadi i odrastanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Baza im je bio Paviljon 22 na Velesajmu
Ekipa ubojica i egzekutora iz Poljičke ulice i šume kraj Adolfovca bila je dio pričuvne postrojbe MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, savjetnika ministra Ivana Vekića. U jesen 1991. koristili su za svoju bazu Halu 22 Zagrebačkoga velesajma, a zbog nezakonitoga zatvaranja, premlaćivanja, torture i mučenja te nekoliko desetaka umorstava civila, ponajviše Srba, počinjenih u Pakračkoj Poljani, petoro pripadnika te jedinice Županijski sud u Zagrebu osudio je 2005. godine na ukupno 30 godina zatvora.
Tako su njih trojica, Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, koji su i nakon priznanja sudjelovanja u ubojstvu i pogubljenju obitelji Zec oslobođeni krivnje, zbog vjerojatno namjerne proceduralne pogreške zagrebačkoga istražnog suca, ipak na kraju završila u zatvoru zbog svoje rabote u Pakračkoj Poljani. Njihov stvarni šef i nalogodavac Tomislav Merčep uhićen je tek u prosincu 2010., a u svibnju 2016. osuđen je na pet i pol godina zatvora za ratni zločin jer nije spriječio svoje podčinjene da ubiju 43 srpska civila u Pakračkoj Poljani i na drugim lokacijama.
U veljači 2017. Vrhovni sud povisio je zatvorsku kaznu na sedam godina. Za vrijeme višegodišnjega suđenja 2012. godine u dvorani Županijskoga suda u Zagrebu prikazan je dokumentarni film “Paviljon 22” u kojemu, što je samo po sebi bizarno, govore Tomislav Merčep, nekoliko članova njegove pričuvne postrojbe MUP-a te brojni bivši državni dužnosnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nezakonita privođenja zagrebačkih Srba
Film redatelja i scenarista Nenada Puhovskog prvi put je prikazan 2002. na Danima hrvatskoga filma, nakon toga vidjela ga je publika na brojnim međunarodnim festivalima, a HRT ga je prikazao na svome 3. programu u studenome 2013., nakon što ga je sedam godina držao u bunkeru, valjda ohrabren projekcijom filma u sudnici godinu dana ranije. Sam film iznimno je vrijedan doprinos razumijevanju atmosfere i situacije u Zagrebu u jesen 1991. te bi ga svi oni koji su se u ovome tjednu istakli u interpretaciji razloga za ubojstvo i pogubljenja članova obitelji Zec, usput tvrdeći da je to bio samo jedan izolirani eksces, ipak trebali pogledati.
Ako su kojim slučajem isuviše tankoćutni i ne mogu slušati razloge zbog kojih je Stjepan Spajić bio prisiljen kupiti kontejner kako ne bi nezakonito privedene zagrebačke Srbe ispitivali u njegovoj kancelariji već u friško nabavljenome kontejneru, dovoljno je da barem pažljivije pogledaju dio govora tadašnjega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana održanoga u Policijskoj akademiji 30. studenoga 1991., dakle sedam dana prije egzekucije obitelji Zec.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tome govoru predsjednik Tuđman traži od policajaca da “očiste ulice, kuće, hotele i institucije od oružanih skupina koje noću upadaju u kuće i stanove naših ljudi i građana, vršeći kojekakva zlodjela lažno se legitimirajući kao pripadnici vlasti”. Zašto su se ministar Ivan Vekić i njegov savjetnik Tomislav Merčep oglušili na taj poziv predsjednika Tuđmana, i nastavili koristiti Paviljon 22 za noćna privođenja i ispitivanja, a ponekad i kao tranzitnu postaju za Pakračku Poljanu, nije poznato. Isto tako nije poznato zbog čega je predsjednik Tuđman upravo neke od onih koji su noću upadali u kuće i stanove građana čineći različita zlodjela kasnije vojnički promovirao, a što je posebno skandalozno, čak i odlikovao.
Vojnik mi uperio pušku u glavu na Tuškancu
Koliko je te jeseni 1991. atmosfera u Zagrebu povremeno bila paranoidna i kako su neki u vlasti sijali strah prikazuje u filmu „Paviljon 22“ i prilog iz tadašnjeg Dnevnika HTV-a o “snajperistima koji djeluju u Gruškoj, Lastovskoj, neboderu u Strojarskoj, Dalmatinskoj te čak i na Trgu bana Jelačića”, iako nikad nitko u Zagrebu nije stradao od snajperskog metka i nikada ni jedan snajperist nije ni pronađen ni uhvaćen.
Jednom sam se usred noći terenskim automobilom vraćao iz zapadne Slavonije kad me na Tuškancu, blizu križanja s Nazorovom, zaustavio vojnik uperivši u mene svoju poluautomatsku pušku. Iako je vidio da sam i ja u uniformi, on se i dalje tresao od straha držeći svoje oružje upereno u moju glavu kroz otvoreni prozor automobila. Incident je na kraju sretno okončan mojim pokazivanjem osobne iskaznice s nedalekom kućnom adresom, ali taj i svi slični incidenti najbolja su ilustracija tada stvorene atmosfere paranoidnoga straha od vlastitih sugrađana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gore spomenuti Stjepan Spajić opisao je u filmu u svome osebujnom stilu i tragičan slučaj Marine Nuić, pripadnice pričuvnoga sastava MUP-a koja je u tim paranoičnim vremenima bila osumnjičena da je ubačena u redove merčepovaca kao agent tadašnjeg SIS-a hrvatskoga Ministarstva obrane, te je nakon torture i višestrukoga silovanja u Paviljonu 22 prebačena u Pakračku Poljanu, gdje je na kraju i likvidirana. Zanimljivo je da nitko nije osuđen za njeno umorstvo jer je njeno tijelo, kao i tijelo Saše Antića, isto tako pripadnika pričuvnoga sastava i također likvidiranoga zbog sumnje za špijunažu, nakon ekshumacije u Janjoj Lipi poliveno benzinom i spaljeno.
Tko su osobe nestale u Zagrebu tijekom rata
Puno više sreće imao je Stevan Brajenović iz Zagreba, šef carinske ispostave u Dobovi. Trojica naoružanih uniformiranih muškarca privela su ga 8. studenoga 1991. u Paviljon 22, nakon što su ga pokupili u njegovome zagrebačkom stanu . Tada mu je oduzet i automobil, a nakon ispitivanja Munib Suljić, član eskadrona smrti koji je mjesec dana kasnije likvidirao obitelj Zec, prebacio ga je u jedan od priručnih zatvora u Pakračkoj Poljani. Stevan Brajenović preživio je loše izveden pokušaj likvidacije 12. prosinca iste godine, a na kraju ga je zaštitio jedan od stražara koji je znao da je on zet Vladimira Veselice te je prebačen u jednu od zagrebačkih bolnica gdje je operiran i spašen.
Hrvatska još uvijek traga za 1852 nestale osobe iz vremena Domovinskoga rata. U javnosti je odavno stvoren dojam da je Srbija odgovorna za sve te nestale iako je više nego sigurno da je za jedan dio nestalih odgovornost na našoj strani granice. Tako se u Knjizi nestalih osoba na području Republike Hrvatske, dokumentu dostupnome na službenim mrežnim stranicama Ministarstva branitelja, pod rednim brojem 1064 nalazi Ina Zoričić Nuić, nestala u Zagrebu 3. listopada 1991. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, posmrtni ostaci Marine Nuić – svi su je u pričuvnome sastavu MUP-a zvali Marina – neće nikada biti pronađeni i to upravo zbog svih onih razloga koje su u filmu „Paviljon 22“ naveli svjedoci njenoga stradanja. Osim Marine Nuić, u Zagrebu je između 1991. i 1993. nestalo još 11 osoba čija se imena vode u Knjizi nestalih, a u ostalim većim hrvatskim gradovima koji ne samo da nisu bili okupirani, nego su neki od njih bili i daleko od bilo kakvih vojnih operacija još uvijek se vodi kao nestalo, ponajviše u 1991. godini, 126 osoba. Nije valjda da ni nakon tri desetljeća u Hrvatskoj nema ni volje ni hrabrosti za suočavanje s tom mučnom epizodom iz vlastite prošlosti?
Priča o zaboravljenoj ratnoj sramoti: kako su ubojice obitelji Zec noćima odvlačili zagrebačke Srbe na Velesajam
Paviljon 22 korišten je kao baza merčepovaca za ilegalna privođenja i transportiranje u Pakračku Poljanu
Jednom sam se usred noći terenskim automobilom vraćao iz zapadne Slavonije kad me na Tuškancu zaustavio vojnik uperivši u mene svoju poluautomatsku pušku. Iako je vidio da sam i ja u uniformi, on se i dalje tresao od straha držeći svoje oružje upereno u moju glavu. Stvorena je atmosfera paranoidnoga straha od vlastitih sugrađana
Obilježavanje tridesete godišnjice egzekucije dvanaestogodišnje Aleksandre i njene majke Marije Zec u šumi Medvednice, a koja je uslijedila neposredno nakon ubojstva Aleksandrinoga oca Mihajla Zeca ispred njihove obiteljske kuće u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci, izazvalo je cijeli niz do sada nezabilježenih javnih polemika uz redovni popratni folklor na društvenim mrežama i internetskim portalima.
Za dio hrvatske politike i javnosti neprihvatljiv je i sam čin komemoriranja – ove godine na mjestu pogubljenja Aleksandre i Marije bio je i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević – jer u tome vide samo nastavak pokušaja diskreditiranja hrvatske države i svaljivanja osjećaja krivnje na hrvatski narod u cjelini.
Za sve njih obitelj Zec nije samo jedna obična zagrebačka obitelj s Trešnjevke; za njih je Mihajlo Zec imućan bosanski Srbin, povezan s udbaškim krugovima, kojega je ekipa iz sastava pričuvne policije, predvođena sitnim predratnim kriminalcem Munibom Suljićem, inače dužnikom Mihajla Zeca, željela samo orobiti, ali je zbog pokušaja Mihajlovoga bijega situacija izmakla kontroli. Znači, prema uvjerenju promicatelja teze o nevinosti tadašnjih vlasti, radi se o grabežnome umorstvu bez ikakve veze s nacionalnošću Mihajla Zeca te tome ne treba pridavati neki naročiti značaj.
Nacija koja nije zrela ni cjelovita nacija
Dapače, to je prema njima bio izoliran slučaj čak i u ondašnjim ratnim prilikama. Budući da propovjednici nacionalističkih i šovinističkih ideja i misli obično ratuju sa svakom logikom i zdravom pameću, isti ovi koji u prvoj rečenici tvrde da se radi samo o grabežnome umorstvu koje nema veze s nacionalnošću žrtava, već u drugoj rečenici osporavaju prijedlog da se imenom Aleksandre Zec nazove neka zagrebačka ulica, park ili dječje igralište, “jer ne bi li onda to trebalo učiniti i s našom djecom, sa svih 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu”.
Tako za potrebe imenovanja ulice i održavanja komemoracije egzekucije Aleksandra Zec nije naša hrvatska i zagrebačka dvanaestogodišnja djevojčica, ali za dokazivanje teze o grabežnome umorstvu koje nije motivirano nacionalnošću njezina oca ona to valjda jest. A prema slabašnome proizvodu moždanih vijuga hrvatskih arijevaca, pogubljenje dvanaestogodišnje djevojčice u mraku šume, djevojčice koja je prije toga svjedočila ubojstvu vlastitoga oca i egzekuciji majke, ne treba posebno obilježavati ni odviše često spominjati jer to može samo štetiti ugledu Hrvatske i kompromitirati Domovinski rat kao takav.
Ta vječita podjela na “naše” i “njihove” žrtve ,u kojoj se “naše” redovno i ritualno oplakuju, a “njihove” prešućuju, bila je ugrađena i u temelje svih prošlih sukoba Srba, Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata, a njeno perpetuiranje najbolji je i najveći doprinos novima. Nacija koja nije kadra jednodušno i bez okolišanja, bez kondicionala i relativiziranja, osuditi mračne epizode iz svoje prošlosti – u kojima je netko upravo u njeno ime činio zlo drugima i drugačijima – i dalje nije zrela i cjelovita nacija. Nacija koja strahuje da će prokazivanje i osuđivanje gadosti počinjenih u borbi za slobodu te iste nacije umanjiti vrijednost te borbe i dalje je samo nacija u nadi i odrastanju.
Baza im je bio Paviljon 22 na Velesajmu
Ekipa ubojica i egzekutora iz Poljičke ulice i šume kraj Adolfovca bila je dio pričuvne postrojbe MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, savjetnika ministra Ivana Vekića. U jesen 1991. koristili su za svoju bazu Halu 22 Zagrebačkoga velesajma, a zbog nezakonitoga zatvaranja, premlaćivanja, torture i mučenja te nekoliko desetaka umorstava civila, ponajviše Srba, počinjenih u Pakračkoj Poljani, petoro pripadnika te jedinice Županijski sud u Zagrebu osudio je 2005. godine na ukupno 30 godina zatvora.
Tako su njih trojica, Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, koji su i nakon priznanja sudjelovanja u ubojstvu i pogubljenju obitelji Zec oslobođeni krivnje, zbog vjerojatno namjerne proceduralne pogreške zagrebačkoga istražnog suca, ipak na kraju završila u zatvoru zbog svoje rabote u Pakračkoj Poljani. Njihov stvarni šef i nalogodavac Tomislav Merčep uhićen je tek u prosincu 2010., a u svibnju 2016. osuđen je na pet i pol godina zatvora za ratni zločin jer nije spriječio svoje podčinjene da ubiju 43 srpska civila u Pakračkoj Poljani i na drugim lokacijama.
U veljači 2017. Vrhovni sud povisio je zatvorsku kaznu na sedam godina. Za vrijeme višegodišnjega suđenja 2012. godine u dvorani Županijskoga suda u Zagrebu prikazan je dokumentarni film “Paviljon 22” u kojemu, što je samo po sebi bizarno, govore Tomislav Merčep, nekoliko članova njegove pričuvne postrojbe MUP-a te brojni bivši državni dužnosnici.
Nezakonita privođenja zagrebačkih Srba
Film redatelja i scenarista Nenada Puhovskog prvi put je prikazan 2002. na Danima hrvatskoga filma, nakon toga vidjela ga je publika na brojnim međunarodnim festivalima, a HRT ga je prikazao na svome 3. programu u studenome 2013., nakon što ga je sedam godina držao u bunkeru, valjda ohrabren projekcijom filma u sudnici godinu dana ranije. Sam film iznimno je vrijedan doprinos razumijevanju atmosfere i situacije u Zagrebu u jesen 1991. te bi ga svi oni koji su se u ovome tjednu istakli u interpretaciji razloga za ubojstvo i pogubljenja članova obitelji Zec, usput tvrdeći da je to bio samo jedan izolirani eksces, ipak trebali pogledati.
Ako su kojim slučajem isuviše tankoćutni i ne mogu slušati razloge zbog kojih je Stjepan Spajić bio prisiljen kupiti kontejner kako ne bi nezakonito privedene zagrebačke Srbe ispitivali u njegovoj kancelariji već u friško nabavljenome kontejneru, dovoljno je da barem pažljivije pogledaju dio govora tadašnjega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana održanoga u Policijskoj akademiji 30. studenoga 1991., dakle sedam dana prije egzekucije obitelji Zec.
U tome govoru predsjednik Tuđman traži od policajaca da “očiste ulice, kuće, hotele i institucije od oružanih skupina koje noću upadaju u kuće i stanove naših ljudi i građana, vršeći kojekakva zlodjela lažno se legitimirajući kao pripadnici vlasti”. Zašto su se ministar Ivan Vekić i njegov savjetnik Tomislav Merčep oglušili na taj poziv predsjednika Tuđmana, i nastavili koristiti Paviljon 22 za noćna privođenja i ispitivanja, a ponekad i kao tranzitnu postaju za Pakračku Poljanu, nije poznato. Isto tako nije poznato zbog čega je predsjednik Tuđman upravo neke od onih koji su noću upadali u kuće i stanove građana čineći različita zlodjela kasnije vojnički promovirao, a što je posebno skandalozno, čak i odlikovao.
Vojnik mi uperio pušku u glavu na Tuškancu
Koliko je te jeseni 1991. atmosfera u Zagrebu povremeno bila paranoidna i kako su neki u vlasti sijali strah prikazuje u filmu „Paviljon 22“ i prilog iz tadašnjeg Dnevnika HTV-a o “snajperistima koji djeluju u Gruškoj, Lastovskoj, neboderu u Strojarskoj, Dalmatinskoj te čak i na Trgu bana Jelačića”, iako nikad nitko u Zagrebu nije stradao od snajperskog metka i nikada ni jedan snajperist nije ni pronađen ni uhvaćen.
Jednom sam se usred noći terenskim automobilom vraćao iz zapadne Slavonije kad me na Tuškancu, blizu križanja s Nazorovom, zaustavio vojnik uperivši u mene svoju poluautomatsku pušku. Iako je vidio da sam i ja u uniformi, on se i dalje tresao od straha držeći svoje oružje upereno u moju glavu kroz otvoreni prozor automobila. Incident je na kraju sretno okončan mojim pokazivanjem osobne iskaznice s nedalekom kućnom adresom, ali taj i svi slični incidenti najbolja su ilustracija tada stvorene atmosfere paranoidnoga straha od vlastitih sugrađana.
Gore spomenuti Stjepan Spajić opisao je u filmu u svome osebujnom stilu i tragičan slučaj Marine Nuić, pripadnice pričuvnoga sastava MUP-a koja je u tim paranoičnim vremenima bila osumnjičena da je ubačena u redove merčepovaca kao agent tadašnjeg SIS-a hrvatskoga Ministarstva obrane, te je nakon torture i višestrukoga silovanja u Paviljonu 22 prebačena u Pakračku Poljanu, gdje je na kraju i likvidirana. Zanimljivo je da nitko nije osuđen za njeno umorstvo jer je njeno tijelo, kao i tijelo Saše Antića, isto tako pripadnika pričuvnoga sastava i također likvidiranoga zbog sumnje za špijunažu, nakon ekshumacije u Janjoj Lipi poliveno benzinom i spaljeno.
Tko su osobe nestale u Zagrebu tijekom rata
Puno više sreće imao je Stevan Brajenović iz Zagreba, šef carinske ispostave u Dobovi. Trojica naoružanih uniformiranih muškarca privela su ga 8. studenoga 1991. u Paviljon 22, nakon što su ga pokupili u njegovome zagrebačkom stanu . Tada mu je oduzet i automobil, a nakon ispitivanja Munib Suljić, član eskadrona smrti koji je mjesec dana kasnije likvidirao obitelj Zec, prebacio ga je u jedan od priručnih zatvora u Pakračkoj Poljani. Stevan Brajenović preživio je loše izveden pokušaj likvidacije 12. prosinca iste godine, a na kraju ga je zaštitio jedan od stražara koji je znao da je on zet Vladimira Veselice te je prebačen u jednu od zagrebačkih bolnica gdje je operiran i spašen.
Hrvatska još uvijek traga za 1852 nestale osobe iz vremena Domovinskoga rata. U javnosti je odavno stvoren dojam da je Srbija odgovorna za sve te nestale iako je više nego sigurno da je za jedan dio nestalih odgovornost na našoj strani granice. Tako se u Knjizi nestalih osoba na području Republike Hrvatske, dokumentu dostupnome na službenim mrežnim stranicama Ministarstva branitelja, pod rednim brojem 1064 nalazi Ina Zoričić Nuić, nestala u Zagrebu 3. listopada 1991. godine.
Nažalost, posmrtni ostaci Marine Nuić – svi su je u pričuvnome sastavu MUP-a zvali Marina – neće nikada biti pronađeni i to upravo zbog svih onih razloga koje su u filmu „Paviljon 22“ naveli svjedoci njenoga stradanja. Osim Marine Nuić, u Zagrebu je između 1991. i 1993. nestalo još 11 osoba čija se imena vode u Knjizi nestalih, a u ostalim većim hrvatskim gradovima koji ne samo da nisu bili okupirani, nego su neki od njih bili i daleko od bilo kakvih vojnih operacija još uvijek se vodi kao nestalo, ponajviše u 1991. godini, 126 osoba. Nije valjda da ni nakon tri desetljeća u Hrvatskoj nema ni volje ni hrabrosti za suočavanje s tom mučnom epizodom iz vlastite prošlosti?