Zvjerstvo u Pakračkoj Poljani jedna je od najvećih sramota Domovinskog rata. Merčep se nikada nije pokajao

Merčepu je zbog narušenog zdravlja sud omogućio da izađe na uvjetnu slobodu u ožujku, svega par mjeseci nakon što je tadašnji predsjednički kandidat Miroslav Škoro izjavio kako bi ga on bio spreman pomilovati.

Kako se doznalo za zločine?

Na popisu 43 žrtve zbog kojih je Merčep osuđen nalaze se i članovi obitelji Zec. Supružnike Mihajla i Mariju, te njihovu malodobnu kći Aleksandru MUP-ovi rezervisti ubili su u prosincu 1991. godine, a ubojice su vrlo brzo uhvaćene. Međutim, unatoč priznanjima, zbog proceduralnih pogreški su svi pušteni na slobodu.

Tijela ubijenih civila za čiju je smrt Merčep proglašen odgovornim još 1993. ekshumirali su pripadnici UN-ovog argentinskog bataljuna te su nakon obdukcije ponovno zakopana. Još jednom do ekshumacije dolazi 1995., no i nakon toga tijela se zakapaju.

Intervju u Feralu koji je bio presudan

Prijelomni trenutak za početak rasvjetljavanja zločina u Pakračkoj Poljani događa se tek 1997. kada jedan od Merčepovih boraca, Miro Bajramović, daje intervju tjedniku Feral Tribune. U njemu detaljno opisuje zlodjela koja su se dogodila pod Merčepovim zapovjedništvom. S Bajramovićem je razgovarao novinar Ivica Đikić.

“Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali”, ispričao je Bajramović.

Palili zatvorenike, prikapčali ih na struju…

U nastavku intervjua iznio je još mučnih detalja: “Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni.

Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti ‘Lijepu našu’, a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolić koji danas, jednako kao i Suljić (Munib Suljić op.a.), ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa? Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo!

Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikad nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali, kao Munib Suljić. No, mi smo uvijek gledali samo rezultate koje je on postigao, a nikad način na koji je vršio obradu. A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija”, svjedočio je.

‘Merčep je sve znao, za svaku likvidaciju’

U intervjuu je tada Bajramović prozvao i Merčepa no ovaj će tek godinama kasnije biti procesuiran. “Tomislav Merčep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu ni pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba.

Nekoliko nam je puta rekao: ‘Noćas očistite sva ta govna’. To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi učinio što je naređeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe”, ključni je dio iz Bajramovićevog intervjua.

Merčepa hapse tek 2010. godine

Nakon njegovog priznanja najprije je počeo proces u kojem je i sam Bajramović bio optužen zajedno s još nekoliko pripadnika Merčepove skupine rezervnih policajaca. Među njima su bili Munib Suljić, široj javnosti poznat i kao jedan od ubojica obitelji Zec, te Igor Mikola, Siniša Rimac i Branko Šarić.

Vrhovni sud potvrđuje im u rujnu 2005. zatvorske kazne za sudjelovanje u ubojstvima civila u Pakračkoj Poljani. Godinu dana kasnije Munib Suljić umire u zatvorskoj bolnici, a Mikola uspijeva izbjeći zatvor jer je pobjegao u Južnu Ameriku.

Rimca će kasnije predsjednik Stjepan Mesić pomilovati. Bajramović i Šarić u startu su dobili relativno blage kazne. Merčepa hapse tek u prosincu 2010. godine. Njegovi suborci i udruge branitelja zbog toga prosvjeduju. Proces će se razvući sve do 2017. kada mu je izrečena pravomoćna presuda od sedam godina zatvora.

Užasavajući iskazi Merčepovih žrtava

Tijekom sudskog procesa svjedočili su ljudi koji su zločin u Pakračkoj Poljani preživjeli. Među njima je bio i Dušan Mioković koji je opisao kako je civile hvatala posebna postrojba po imenu ‘Jesenje kiše’. I sam je uhićen sredinom listopada 1991. godine. Zajedno s bratom odveden je u zatvor u Pakračkoj Poljani. Ni danas ne zna razlog, ali pretpostavlja jer im je otac bio pravoslavac, a majka katolkinja.

“Najprije sam ušao u sobu u kojoj je bio Tomislav Merčep. Postavio mi je par pitanja. Zanimali su ga moji osobni podaci i gdje radim. Nakon toga sam izveden u hodnik, a jedan čovjek pitao me želim li vidjeti brata. Odveli su me k njemu u jednu sobu. Tamo je bilo još nekoliko osoba. Brat je bio izubijan a zidovi i pod bili su poprskani krvlju. Mene su počela ispitivati neka trojica. Spojili su me na struju. Užasno me to boljelo.

Zatim su mi skinuli odjeću s gornjeg dijela tijela i tukli me štrikom. Govorili su da je moj brat vukao minobacače s tim štrikom. Tukli su me dok nisam pao u nesvijest. Polili su me vodom. Kada sam se osvijestio odveli su me u sobu kod brata. Ušla su dvojica vojnika. Jedan me udario u glavu pa sam opet izgubio svijest. Kad sam se probudio bila je večer. Na sebi sam vidio vestu i kutiju cigareta. Brat mi je rekao da mi je to poslala žena. Svaku noć u sobu nam je dolazilo nekoliko vojnika i tuklo nas. To se događalo svaki dan idućih mjesec dana”, dio je uznemirujućeg iskaza Dušana Miokovića.

Zapovjednik ništa nije znao?

Tijekom suđenja Merčepu bilo je i svjedoka koji su ga branili, poput sada već pokojnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, kojem je bio savjetnik. Vekić je jednostavno na sudu rekao kako ne zna što je Merčep tada radio jer je imao drugih obaveza. Zaposlio je Merčepa u kolovozu 1991., kaže, na preporuku Josipa Manolića.

Iako je Merčep bio građevinar, Manolić mu je rekao da je “naš čovjek i da ima razloga biti tu”. Vekić je potvrdio da je Merčep sudjelovao u borbama, no nikada formalno nije imenovan zapovjednikom postrojbe u Pakračkoj Poljani. Iz toga je sud trebao zaključiti kako Merčep nije ni odgovoran za tamošnje zločine.

Ni Ivan Jarnjak, koji je tada bio zamjenik ministra unutarnjih poslova, nije u svom svjedočenju izravno povezao Merčepa s užasima koje su počinili pripadnici njegove postrojbe. Znao je, tvrdio je, da policija istražuje ubojstvo obitelji Zec, te neke događaje u Pakračkoj Poljani. No problem je, objašnjavao je Jarnjak, bio taj što je očevid tamo rađen za vrijeme ratnih djelovanja, a u izvješćima koja su dolazila s terena nije bilo nikakvih detalja.

Zbog Merčepa okrivio pokojnog ministra

Na samom kraju procesa svoj je iskaz dao i Merčepov suborac Igor Mikola. On je u sudnici odlučno ustvrdio kako Merčep nije zapovijedao postrojbom u Pakračkoj Poljani. Tvrdio je da im je zapovjednik bio Ivan Vekić, ondašnji ministar unutarnjih poslova koji je u međuvremenu preminuo.

Mikola je pričao i kako u Pakračkoj Poljani nije vidio ni logor ni uhićene civile. Za Merčepa je rekao da je u postrojbi bio “moral, a njemu osobno i autoritet”. “Ljudi su ga poštivali i uvažavali, ali ne mogu reći jesu li ga slušali”, uvjeravao je Mikola.

Merčep nakon svega toga nije želio iznositi obranu. Teško je dolazio na sud nakon što je pretrpio nekoliko moždanih udara. No pokajao se nije. Negirao je krivnju i tvrdio kako se zapravo nema od čega braniti.

Zapovjedna odgovornost za zločine

No, Vrhovni sud rekao je da je kriv jer zločine u Pakračkoj Poljani nije spriječio. “Merčep nije spriječio ubijanja i mučenja građana Hrvatske srpske nacionalnosti koja su bila iznimno brutalna i bezobzirna. To je učinjeno u vrijeme najžešćih borbi hrvatskih branitelja protiv agresora, bivše JNA, te naoružanih vojnih i paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva potpomognutih dragovoljcima iz ostatka bivše Jugoslavije. No, ovakva kršenja međunarodnih ratnih pravila nisu mogla biti u funkciji obrane od agresora već upravo suprotno”, napisao je Vrhovni sud u obrazloženju pravomoćne presude.

U izvješću američke protuobavještajne službe, CIA-e objavljenom još 2007. pod naslovom ‘Hrvatska: Uloga Tomislava Merčepa u zločinima’ osim Merčepove odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani spominjana su i ubojstva srpskih civila u Gospiću, te Vukovaru.

Izvješće se pozivalo na izjave agenta ‘Balkan Task Force’ CIA-e, iskaze preživjelih, izvještaje međunarodnih organizacija za ljudska prava te medije. U izvještaju se navodilo da je Tomislav Merčep navodno počinio ili naredio brojna umorstva, mučenja i nestanke tisuća etničkih Srba u Vukovaru, Pakračkoj Poljani, Gospiću i Zagrebu. Pozivajući se na hrvatske medije, Merčepa se povezivalo i s ratnim profiterstvom, te švercom oružja.