Pad Mosta u anketama: Zašto treći put uvijek dramatično propadne?
Barbarogenij Bože Petrova i Nikole Grmoje nadmudrio je Milanovića i Karamarka
Most je prva prosvjedna politička organizacija u Hrvatskoj koja je došla na vlast.
Sve druge stranke ili pokreti, koji su računali na glasove građana nezadovoljnih etabliranim političkim strankama, redovito su doživljavali debakl prije izbora ili na samim biralištima.
Orah se de facto raspao još uoči lanjskih parlamentarnih izbora, Živi zid na izborima je prošao razmjerno slabo, pa se počeo raspadati poslije izbora, Laburisti su efektivno trajali godinu ili dvije, a prvu hrvatsku prosvjednu stranku, HSP 1861. Dobroslava Parage, uništili su kombinacija predanog rada obavještajnih službi i nekontroliranih postupaka samih pravaških čelnika.
Most, koji je, naizgled, imao najmanje šanse da uspije – jer se ne radi o jednoj stranci nego o grupi različitih političkih inicijativa – ne samo da je vrlo dobro prošao na izborima, nego, eto, upravo sastavlja hrvatsku vladu.
Velika pobjeda amatera
Barbarogenij Mostovih šefova, prije svega Bože Petrova i Nikole Grmoje, koji (barbarogenij) kao da je došao iz Prosjaka i sinova ili iz zločestih gruntovačkih likova (poput Imbre Presvetlog i Franca Cinobera), svojim je naizgled nevinim lukavstvom i potpunom beskrupuloznošću uspio s vlasti skinuti Zorana Milanovića te, istodobno, oduzeti punu vlast Tomislavu Karamarku. Dvojicu okorjelih političkih profesionalaca iz igre su izbacila dvojica amatera, s kojima ni Milanović niti Karamarko očito nisu navikli pregovarati.
Pokojni ministar obrane Gojko Šušak tu bi se, vrlo vjerojatno, mnogo bolje snašao.
Most je, dakle, prva hrvatska prosvjedna politička organizacija koja je uspjela sudjelovati u vlasti. No, danas se već mora postaviti pitanje je li Most i dalje uistinu prosvjedna grupa ili su njegovi čelnici u pohodu na Banske dvore (ili Kockicu) koristili potporu različitih skupina unutar društvenog establišmenta.
Most je svojih nekoliko stotina tisuća glasova svakako osvojio na valu protestnog senzibiliteta: birači, i desni, ali i lijevi, nisu htjeli glasovati za politiku kakva se dosad vodila u Hrvatskoj, a koju su simbolizirali korupcija, nekompetentnost birokratiziranost.
Izravan sukob s HDZ-om na lokalnoj razini
Pa su zato glasovali za Most, čiji su neki čelnici, poput Bože Petrova i Ivana Kovačića, na lokalnim razinama pokazali da su kadri provoditi drukčiju vrstu vlasti, i to u izravnom sukobu s HDZ-ovim lokalnim strukturama.
Zbog toga je, uostalom, HDZ uoči 8. studenoga vodio žestoku kampanju protiv Mosta, smatrajući ga, sasvim ispravno, dobrim, a samim tim za HDZ opasnim primjerom kako je moguće biti desno, a ponašati se prilično drukčije od Hrvatske demokratske zajednice. HDZ-ov predizborni sukob s Mostom ojačao je Mostov imidž protuestablišmenske organizacije.
Međutim, ni Most, kao što se sada pokazuje, kao ni većina drugih stranaka koje su u raznim razdobljima računale na prosvjedne glasove, nije u stvari, autentični protivnik establišmenta (uostalom, neki Mostovi zastupnici, poput gospode Lovrinovića ili Podolnjaka, dugogodišnji su pripadnici establišmenta).
Fingirano nepripadanje establišmentu samo je jedna od zajedničkih osobina Mosta i ostalih protestnih političkih stranaka.
OraH – lažna prosvjedna stranka
Primjerice, Orah je bio karakterističan slučaj lažne prosvjedne stranke.
Orah je došao iz establišmenta, budući da je njegova utemeljiteljica Mirela Holy bila ministrica u Milanovićevoj vladi, a niz njenih bliskih suradnika i suradnica zauzimali su solidna do visoka mjesta u raznim etabliranim društvenim strukturama.
ORAH, nadalje, nije bio antiestablišmentska stranka niti po svom stvarnom političkom ponašanju: Orah je, zapravo, veći dio kratke karijere proveo kao rezervna lijeva stranka, koja je okupljala nezadovoljnike Milanovićevim SDP-om, ali čiji podržavatelji ni u jednom trenu nisu pomislili glasovati za HDZ.
Kako su se izbori približavali, Orah je postajao sve više suvišan, jer se većina lijevo-liberalnih birača prirodno vratila SDP-u, pokušavajući spriječiti desnicu da dođe na vlast.
Laburisti, također, nikada nisu bili antiestablišmentska stranka: oni su, dapače, došli iz najdubljih i najstarijih hrvatskih političkih struktura, onih sindikalnih, a kratkotrajni imidž prosvjedne stranke stekli su malo jačom socijalnom retorikom koja ih je svrstala lijevo od SDP-a.
Ni Istarski demokrati Damira Kajina nisu mogli postati autentična prosvjedna stranka: oni su se pobunili protiv istarskog političkog sustava kao članovi i stvaratelji tog sustava, pa je sasvim logično da im birači nisu baš ništa vjerovali.
Gole činjenice
Dvije jedine autentične protuestablišmentske stranke, koje su postigle barem minimalne rezultate na izborima bile su Hrvatska stranka prava u ljeto 1992. godine, dok ju je vodio Dobroslav Paraga, i Živi zid Ivana Vilibora Sinčića, na lanjskim izborima. Ovo, naravno, nisu komplimenti, nego gole činjenice.
Gotovo sve prosvjedne stranke u Hrvatskoj dijelile su i značajku nemogućnosti artikuliranja bilo kakvog političkog programa.
Paragin HSP te je davne 1992. godine zazivao opći rat, što je bila privlačna parola, bez ikakva političkog sadržaja.
Laburisti su pozivali na masovnu sindikalnu borbu, što je, opet, tek prazna retorika ispod koje se nisu mogle pronaći ni najmanje naznake konzekventnog političkog djelovanja.
Orah je, pak, izradio čitav niz specifičnih političkih programa, ali nije uspio artikulirati širi okvir u kojem bi se te politike mogle provoditi.
Živi zid, više je nego vidljivo, nema baš nikakav politički sadržaj ni program: tajna njihove marginalne privlačnosti u njihovu je relativnom anarhizmu.
Mantra kojom se prikriva nedostatak jasnih namjera
Most, također, ne posjeduje nikakav stvarni politički sadržaj.
Ono što je za originalni HSP bio rat, i što su za Laburiste bili sindikati, za Most su reforme. Riječ je, više nego očigledno, o mantri koja se ponavlja kako bi se prikrio nedostatak jasnih političkih namjera i autentičnih politika.
Važno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: zašto Most jest uspio, a ni jedna druga prosvjedna politička opcija u Hrvatskoj nije, ako su sve podjednako neoriginalne, prijetvorne i politički ispražnjene.
Na ovo se pitanje može odgovoriti dvostruko. Prvo, realni splet političkih okolnosti doveo je Most u zamalo pobjedničku situaciju.
Hrvatska demokratska zajednica nije uspjela mobilizirati dovoljan broj desnih birača zato što je vodila katastrofalnu izbornu kampanju, zato što je Tomislav Karamarko najnepopularniji političar u zemlji i zato što nije bila sposobna dokazati da više nije riječ o onom korumpiranom HDZ-u, kakav je i nacionalističkim biračima uglavnom neprihvatljiv.
Drugi je razlog Mostova uspjeha puno specifičniji; taj se razlog, ili niz razloga, bavi, zapravo, stvarnim odnosom Mosta i raznih razina establišmenta i poluestablišmenta u Hrvatskoj.
Prije svega, sasvim je razvidno kako je crkveni establišment odigrao određenu, možda i presudnu ulogu u Mostovoj odluci da odjednom odbije SDP s kojim je već bio dogovorio koaliciju te da se naglo, ponovno, okrene HDZ-u.
Uloga predsjednice republike
Nadalje, danas se čini prilično izvjesnim kako je u nagovaranju Mosta da promijeni stranu, stanovitu rolu odigrala i predsjednica, znači osoba na samom vrhu političkog establišmenta.
Naposljetku, osobito je zabrinjavajuća povezanost Mosta s obavještajnim podzemljem; riječ je o čelnicima i agentima bivših obavještajnih struktura, koji su se ponovno, kao i u svakom izbornom procesu, uključili u borbu za vlast, koristeći specifične metode svoje profesije.
Kada je Most optužio Ranka Ostojića za prisluškivanje Bože Petrova, veći dio javnosti nije se odmah sjetio tko je posebni savjetnik zaštitarske firme koja je tada, i to besplatno, radila za Most.
Ubrzo je svuda ponovno objavljeno da se taj posebni savjetnik zove Smiljan Reljić, koji je tijekom devedesetih godina bio šef Službe za zaštitu ustavnog poretka.
Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) bila je zapravo tajna policija, koja je djelovala u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova.
Prisluškivanje i praćenje protivnika režima
Smiljan Reljić, kao šef SZUP-a, osobno je potpisao bezbroj naloga za prisluškivanje i praćenje brojnih političara i novinara, koje se smatralo protivnicima Tuđmanova režima.
Evo kako su, konkretno, izgledali postupci Reljićeve tajne policije.
Dosje samo jednog od prisluškivanih novinara sadržavao je više od devet stotina stranica izvještaja, prijepisa telefonskih razgovora, naloga za praćenje i prisluškivanje (koji su se uredno obnavljali svaki mjesec), te prilično naivnih političkih analiza/procjena.
Taj je dosje nastajao između 1994. godine (prisluškivanja su formalno počela u vrijeme prvog dolaska Ivana Pavla II. u Hrvatsku), pa skoro do samog kraja Tuđmanova režima.
Dosje je, uz političke, sadržavao potpuno apsurdne podatke, poput telefonskih razgovora prisluškivanog novinara s njegovim roditeljima o tome što će se u nedjelju kuhati za ručak (možda su siroti Reljićevi agenti mislili kako se tu radi o šifriranom razgovoru).
Provalili u stan i ukrali putovnicu
Prisluškivanju i praćenju bili su izloženi i pripadnici obitelji prisluškivane osobe, pa su, recimo jednoj članici obitelji agenti SZUP-a provalili u stan, ukrali i fotokopirali putovnicu, da bi je zatim vratili natrag.
Nadalje, premda je SZUP godinama prisluškivao i pratio određene novinare i političare, druge hrvatske obavještajne službe nudile su im operativni angažman.
Tako su, u listopadu 1996. godine, general Markica Rebić (šef vojne kontraobavještajne službe) i admiral Davor Domazet Lošo (šef vojne obavještajne službe), pozvali jednog od prisluškivanih novinara na ručak u restoran Gverović u Petrovoj ulici u Zagrebu (restoran je u međuvremenu zatvoren), gdje su mu, uz vina Angela Gaje, ponudili časnički čin ako preuzme vođenje Grupe za specijalne akcije u medijima.
Novinar je ponudu odbio (posao je kasnije navodno prihvatila jedna televizijska urednica), a general i admiral, koji su visoki račun podmirili gotovinom, upozorili su ga da nikome nikada ne smije prepričati sadržaj tog razgovora. Novinar je bio dovoljno razuman da cijelu tu burlesku istoga popodneva detaljno prepriča svom izdavaču.
Osim što je Smiljan Reljić godinama pratio i prisluškivao novinare, taj se gospodin podjednakom marljivošću bavio i praćenjem i prisluškivanjem raznih političara.
Špijunirali i Budišu
Primjerice, Dražen Budiša kazao je sredinom devedesetih godina jednom Globusovom komentatoru ime i prezime člana vodstva HSLS-a, kojeg je SZUP zadužio da prati i špijunira samog Budišu.
Mate Granić, ondašnji ministar vanjskih poslova, redovito je, i po najvećoj zimi, otvarao sve prozore svog velikog ureda na Zrinjevcu da bi ga ondje posjećivali novinari neovisnih medija, jer je znao da ga se prisluškuje, te da ulična buka ometa prislušne uređaje.
Granića se prisluškivalo i izvan ureda: jedan ugledni dalmatinski ugostitelj detaljno nam je prepričao kako je SZUP-ovim agentima, negdje u ljeto 1997. godine, morao dopustiti da ozvuče stol u prestižnom restoranu gdje je dr. Granić toga dana ručao.
Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika Republike, imao je toliko porazno mišljenje o hrvatskim tajnim službama (u kojima je i sam svojedobno radio), da je sasvim ozbiljno sumnjao kako je jedna od tajnih policija skrivila smrt njegova sina Marija, koji je poginuo u prometnoj nesreći u središtu Zagreba.
Tijekom devedesetih godina većina sudionika hrvatskog političkog života bila je izložena stalnom praćenju i prisluškivanju, a jedan od glavnih aktera tog specifičnog političkog terorizma bio je Smiljan Reljić ( koji sada pokušava uvjeriti javnost da on nije gotovo nikoga prisluškivao, čime samo naglašava svoj lažovski potencijal).
Nekoliko gadnih pitanja
E sada, činjenica da je Most kadar angažirati tvrtku za koju radi jedan od najozloglašenijih Tuđmanovih špijuna, koji je velik dio svoje karijere posvetio političkoj represiji i suzbijanju demokracije, nameće nekoliko gadnih pitanja.
Primjerice, kakva je to demokratska antiestablišmentska i reformska stranka, koja se koristi uslugama masovnog prisluškivača neovisnih novinara i oporbenih političara?
Što to govori o Mostovu stvarnom sustavu vrijednosti, i o Mostovim političkim namjerama? Zatim, kakva je to politička organizacija koja se služi metodama iz vremena Smiljana Reljića?
Naime, sasvim je očigledno da optužba gospodina Grmoje o prisluškivanju Petrovljeva telefona nije ništa drugo nego tipična podvala starinskih obavještajnih službi u kojima je radio gospodin Reljić.
Leži li dio tajni Mostova uspjeha i u tom neobičnom, ali već mnogo puta isprobanom obrascu suradnje dijelova Crkve, dijelova obavještajnih službi i dijelova etablirane politike?
Ne pada nam na pamet da se bavimo teorijama zavjere. Most nije proizvod hadezeovske Udbe, ni kaptolskog zaplotnjaštva. Most je proizvod volje ne baš beznačajnog segmenta hrvatskog biračkog tijela, koji je imao svoje poštene i iskrene razloge da glasuje baš za tu političku platformu.
Treći put vodi u prevaru
Međutim, sama činjenica da je Most nesporno povezan (ili je pod utjecajem) i sa Crkvom i s ljudima iz Tuđmanova obavještajna sustava, kao i s nekim od glavnih predstavnika sadašnjeg hrvatskog političkog i poslovnog establišmenta, sasvim je sigurno pridonijela njegovu uspjehu.
Mostova ideološko-obavještajno-interesna infrastruktura vrlo je vjerojatno utjecala na konačni ishod parlamentarnih izbora, te na dodjelu premijerskog mandata čovjeku koji se nikada nije bavio politikom i za kojeg nitko nigdje nije glasovao.
Mostov slučaj, slučaj organizacije koja je bez ikakva političkog sadržaja i uz suradnju s neobičnim segmentima hrvatskog javnog političkog života uspjela bitno oblikovati sudbinu ove zemlje, može se iskoristiti i kao jednostavna pouka za buduće izbore. Koliko god da su glasači nezadovoljni SDP-om i HDZ-om, mnogo je gore glasovati za treći put, jer najčešće vodi u prijevaru.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 16. siječnja 2016.