Prvi tjedan predizborne kampanje prošao je točno onako kako je bilo i planirano – negdje na rubu pažnje javnosti, zaokupljene daleko više raznim vijestima iz crne kronike ili raspletom Hrvatske nogometne lige. Tako to obično biva s brzinskim kampanjama, onima koje se odviju u procijepu između iznenadnog raspuštanja Sabora i odlaska na birališta.
Jasno je, dakle, zbog čega je HDZ toliko skrivao odgovor na pitanje kad će se na izbore. Da se, recimo, prošle jeseni znalo da se u ožujku raspušta Sabor za slanje ključnih političkih poruke građanima bilo bi sasvim dovoljno vremena. Imali bi tad ono na što se Hrvatska u svojoj demokratskoj povijesti već navikla – dugu pretkampanju, jumbo plakate, pregovore o koalicijama bez presinga brzo nadolazećeg isteka roka za predaju lista…
Samo da prođe…
Ovako, sve je zbrljano u nekoliko dana, a poruke o programima i idejama koje stranke pokušavaju poslati jedna drugu prekrivaju u općoj kakofoniji kampanje stisnute u nekoliko tjedana. Što je upravo i bio cilj vladajuće stranke – da se do izbora progura što bezbolnije i bez suvišnih analiza i debata. I, ako može, bez nekih novih pretresa po ministarstvima ili, sakloni Bože, uhićenja.
Tehnički premijer Andrej Plenković uz to glatko izbjegava sučeljavanja, a iz općeg šuma izdvajaju se jedino prepucavanja tehničkog ministra, mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Priča je krenula iz objave poruka između Butkovića i Josipe Rimac o klasičnom zapošljavanju preko veze u, doduše ne tako klasičnoj, privatnoj firmi i otvara mnoga neugodna pitanja o utjecaju i interesima. Ali, tko to više pamti, kad je svaki dan neki novi status, video ili izjava.
Naravno, čak i u ovim vremenski stiješnjenim uvjetima i clickbait civilizaciji – tako ne bi baš moralo biti. Ali, i dobrom dijelu dobro zarobljenih medija odgovora isto što i stranci na vlasti – da izbori dođu i prođu čim prije, tako da se smanji šansa da njihovi rezultati poremete već dobro uigranu vezu između državnog novca, stranačkih interesa i privatnih medijskih biznisa.
Samo buka, ništa programi
Površan i licemjeran odnos javnosti, medija i tzv. “nezavisnih analitičara” prema politici najbolje se vidi na priči o programima. Dalo bi se sigurno objaviti nekoliko tomova knjiga sa sakupljenim novinskim tekstovima i medijskim prilozima u Plenkovićevih osam godina o tome kako “oporba ništa ne nudi” i kako “nema programa”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, to je bila prijesna laž. Opozicija je itekako ozbiljno radila na svojim političkim idejama i nekoliko stranaka već dugo ima razrađene i opsežne programe o tome što raditi kad dođu na vlast. Ali, o tome se danas ili ne piše ili ih se prezentira na način da se u nekoliko redaka teksta ili minuta priloga “analiziraju” programi šest-sedam stranaka. Sve što i tu na kraju ostaje je, dakako, samo buka.
Plenkovićev bijeg i lakonska prepucavanja
U toj priči svakako svoju značajnu ulogu ima i duh vremena. Mediji love ionako deficitaran i rasut fokus publike, pa nema nikakve sumnje da će u takvoj situaciji veću pažnju dobiti sočna uvreda ili dosjetka nego programski razgovor s predsjednikom neke stranke ili analiza stvarnog stanja u nekom području društvenog života. Kakve šanse, uostalom, ima dokument sa stambenom politikom SDP-a u odnosu na neki viralan TikTok video (ne taj video)?
Uglavnom, predizborna kampanja pred izbore koji s lakoćom spadaju u tri najvažnija izlaska na birališta u ovom stoljeću gotovo da i ne postoji. Izgubila se u svom maksimalno srezanom trajanju, općoj buci, Plenkovićevu bijegu i lakonskom prepucavanju njegovih ministara s Milanovićem. Upravo onako kako HDZ-u najviše odgovara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković bježi od sučeljavanja, njegovi ministri ratuju s Milanovićem... Izborne kampanje gotovo da i nema, baš kako i želi HDZ
Kratka kampanja pretvorila se u sveopću buku koja malo zanima javnost
Dobrom dijelu dobro zarobljenih medija odgovora isto što i stranci na vlasti - da izbori dođu i prođu čim prije, tako da se smanji šansa da njihovi rezultati poremete već dobro uigranu vezu između državnog novca, stranačkih interesa i privatnih medijskih biznisa
Prvi tjedan predizborne kampanje prošao je točno onako kako je bilo i planirano – negdje na rubu pažnje javnosti, zaokupljene daleko više raznim vijestima iz crne kronike ili raspletom Hrvatske nogometne lige. Tako to obično biva s brzinskim kampanjama, onima koje se odviju u procijepu između iznenadnog raspuštanja Sabora i odlaska na birališta.
Jasno je, dakle, zbog čega je HDZ toliko skrivao odgovor na pitanje kad će se na izbore. Da se, recimo, prošle jeseni znalo da se u ožujku raspušta Sabor za slanje ključnih političkih poruke građanima bilo bi sasvim dovoljno vremena. Imali bi tad ono na što se Hrvatska u svojoj demokratskoj povijesti već navikla – dugu pretkampanju, jumbo plakate, pregovore o koalicijama bez presinga brzo nadolazećeg isteka roka za predaju lista…
Samo da prođe…
Ovako, sve je zbrljano u nekoliko dana, a poruke o programima i idejama koje stranke pokušavaju poslati jedna drugu prekrivaju u općoj kakofoniji kampanje stisnute u nekoliko tjedana. Što je upravo i bio cilj vladajuće stranke – da se do izbora progura što bezbolnije i bez suvišnih analiza i debata. I, ako može, bez nekih novih pretresa po ministarstvima ili, sakloni Bože, uhićenja.
Tehnički premijer Andrej Plenković uz to glatko izbjegava sučeljavanja, a iz općeg šuma izdvajaju se jedino prepucavanja tehničkog ministra, mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Priča je krenula iz objave poruka između Butkovića i Josipe Rimac o klasičnom zapošljavanju preko veze u, doduše ne tako klasičnoj, privatnoj firmi i otvara mnoga neugodna pitanja o utjecaju i interesima. Ali, tko to više pamti, kad je svaki dan neki novi status, video ili izjava.
Naravno, čak i u ovim vremenski stiješnjenim uvjetima i clickbait civilizaciji – tako ne bi baš moralo biti. Ali, i dobrom dijelu dobro zarobljenih medija odgovora isto što i stranci na vlasti – da izbori dođu i prođu čim prije, tako da se smanji šansa da njihovi rezultati poremete već dobro uigranu vezu između državnog novca, stranačkih interesa i privatnih medijskih biznisa.
Samo buka, ništa programi
Površan i licemjeran odnos javnosti, medija i tzv. “nezavisnih analitičara” prema politici najbolje se vidi na priči o programima. Dalo bi se sigurno objaviti nekoliko tomova knjiga sa sakupljenim novinskim tekstovima i medijskim prilozima u Plenkovićevih osam godina o tome kako “oporba ništa ne nudi” i kako “nema programa”.
Naravno, to je bila prijesna laž. Opozicija je itekako ozbiljno radila na svojim političkim idejama i nekoliko stranaka već dugo ima razrađene i opsežne programe o tome što raditi kad dođu na vlast. Ali, o tome se danas ili ne piše ili ih se prezentira na način da se u nekoliko redaka teksta ili minuta priloga “analiziraju” programi šest-sedam stranaka. Sve što i tu na kraju ostaje je, dakako, samo buka.
Plenkovićev bijeg i lakonska prepucavanja
U toj priči svakako svoju značajnu ulogu ima i duh vremena. Mediji love ionako deficitaran i rasut fokus publike, pa nema nikakve sumnje da će u takvoj situaciji veću pažnju dobiti sočna uvreda ili dosjetka nego programski razgovor s predsjednikom neke stranke ili analiza stvarnog stanja u nekom području društvenog života. Kakve šanse, uostalom, ima dokument sa stambenom politikom SDP-a u odnosu na neki viralan TikTok video (ne taj video)?
Uglavnom, predizborna kampanja pred izbore koji s lakoćom spadaju u tri najvažnija izlaska na birališta u ovom stoljeću gotovo da i ne postoji. Izgubila se u svom maksimalno srezanom trajanju, općoj buci, Plenkovićevu bijegu i lakonskom prepucavanju njegovih ministara s Milanovićem. Upravo onako kako HDZ-u najviše odgovara.