Teško je pokušati i locirati svaki zagubljeni zakutak logike u kojem su nepovratno zapliću argumenti vlasti za imenovanje blago rečeno kontroverznog Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Saborski istupi HDZ-ovih zastupnika koji su se svodili na to da će Turudić biti nepristran i neovisan, pa ga se opozicija treba bojati. Opširni ratovi koje je, s političarima koji nisu iz HDZ-a, posljednjih dana javno vodio sam Turudić.
Vrdanja i neistine koje je o kontaktima s, recimo tako, sumnjivim licima, imao novi glavni državni odvjetnik. Od svega ostaje isključivo mučan dojam konačnog trijumfa post-truth ere u domaćem javnom prostoru i klaustrofobično pitanje o tome – što slijedi.
Visokoprofilni skok u vlastita usta
Pa ipak, jednu fanatastičnu akrobaciju visokoprofilnog skoka u vlastita usta valja izdvojiti kao blistavi primjer epohe. Gotovo kao upozoravajuću lekciju za neke buduće generacije, kao istaknut uskličnik na mjestu gdje se stvarnost, bez ikakvih unaprijed određenih pravila, lomi isključivo onako kako u tom trenutku govorniku odgovara.
Riječ je, dakako, o Andreju Plenkoviću. Godinama, doslovno godinama, je premijer cijelu javnost uporno gnjavio s tim da on, za razliku od Zorana Milanovića u vrijeme kad je ovaj potonji bio premijer, nema ni najblaže veze o tome što se radi u istragama.
Tajnost i povjerenje
Počelo je s aferom Janaf koja je eksplodirala u javnosti u jesen 2020. godine uhićenjem šefa te državne tvrtke Dragana Kovačevića. Predsjednik Milanović je tvrdio kako je Plenković morao znati da je Kovačević mjesecima bio pod mjerama, a tu tvrdnju je Plenković kasnije često isticao kao “krucijalnu razliku” između njega i Milanovića.
“Politika mene i HDZ-a je da ne želimo znati čime se bavi USKOK i policija”, pričao je Plenković tada i još mnogo puta kasnije, dodajući kako – ako postoje istrage i one su tajne, on za njih ne zna i ne želi znati. “Danas je veliki broj ljudi, stručnih ljudi, objasnio da, ako je u tijeku neka istraga ili izvidi, nema o tome što znati nitko osim onih koji na tome rade. Ja radim na drugi način, drukčije doživljavam trodiobu vlasti. Državom upravljaju institucije, upravlja Vlada. Imamo povjerenje u ljude koji rade u nadležnim institucijama”, docirao je tada Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne zna i ne treba znati
Slično je bilo i dvije godine kasnije, kad se otkrilo da je par majstora, predvođenih HDZ-ovim direktorom jednog sektora u Ini, i uz sitnu pomoć lokalne slavonske javne firme koju je kontrolirao tamošnji HDZ, zaradilo ukupno milijardu kuna na preprodaji plina. Na pitanje o novim uhićenjima oko te afere, Plenković – onaj koji ne zna i smatra da ne treba znati – se od svega elegantno ogradio.
“Ja nemam nekakvih saznanja o tome. USKOK i DORH rade neovisno. Gdje će istraga dovesti zaista ne znam”, govorio je Plenković. I doista, takav stav je uporno držao sve ove godine. Do jučer. Do priče o dopisivanju s Josipom Rimac koja je vrlo ozbiljno kompromitirala njegovog kandidata za glavnog državnog odvjetnika.
Ne zna, a želio je znati
Plenković je odjednom sve okrenuo na glavu. Bijesan što su poruke između njegove nekad vrlo moćne stranačke kolegice i predestiniranog glavnog državnog odvjetnika izašle u javnost, zaprijetio je DORH-u zbog miješanja u politiku. Iako je, bizarno (i, usput, posve netočno), tvrdio da poruke nisu relevantne, već su privatne prirode, gnjev zbog toga što su prvo našle put do medijskih stranica, a ne njegovog radnog stola bio je kipuće prirode.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bijesan na onog tko je prepisku dostavio medijima, a čemu kani stati na kraj zloglasnim lex AP-om, Plenković se zapitao zašto se ta ista osoba nije javila prvo njemu kad je objavljeno da se i Ivan Turudić javio na mjesto glavnog državnog odvjetnika. “Zašto nije rekao oprostite, predsjedniče Vlade, mi smo pročitali u tisku da se javio gospodin taj i taj. Mi imamo tu nešto u vezi njega, što mi znamo, vi ne znate, što možda ne bi bilo loše da vi znate”, rekao je Plenković. Objasnio je kako mu je to problematično jer su ljudi u DORH-u isto dio države pa bi ako u nečemu vide problem, to trebali signalizirati vladi iz opće odgovornosti.
Na današnjoj sjednici Vlade Plenković – onaj koji misli da je trebao znati – bio je još precizniji. “Ako već po službenoj dužnosti provode istražne radnje i dižu optužnice protiv jedne gospođe, dužni su, kao netko tko dobiva plaće od države, a to je ovdje Uskok, signalizirati svojoj hijerarhiji, što mi se čini da nisu, da postoje takve poruke ili pak službeno upozoriti Vladu“.
Sudbina “plaće od države”
Sve je dakle, savršeno jasno. Oni koji dobivaju plaće od države da provode istrage imaju obavezu o potencijalno škakljivim saznanjima obavijestiti Vladu. Jer “ne bi bilo loše da vi znate”. Odnosno, oni koji dobivaju plaće od države da provode istrage imaju obavezu da o potencijalno škakljivim saznanjima nikako ne obavještavaju Vladu. Jer “o istrazi i izvidima nema što znati nitko osim onih koji na tome rade”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa sad vi, ako vam je do toga da i dalje “dobivate plaće od države”, nagađajte koji se Plenković probudio ujutro. Onaj koji ne zna i smatra da ne treba znati ili onaj koji je bijesan jer je mislio da treba znati. I usput popijte jednu za neovisnost, nepristranost i integritet koji nadolazi.
Plenković godinama pilio da ne želi znati ništa o istragama. Sad ludi jer mu iz DORH-a nisu javili za poruke Turudić-Rimac
Kad je trebalo kontrirati Milanoviću, zaklinjao se da ga istrage ne zanimaju. Sad prijeti onima koji ga nisu obavještavali o istragama
“Politika mene i HDZ-a je da ne želimo znati čime se bavi USKOK i policija”, pričao je Plenković 2020. godine. Danas kaže da su mu iz USKOK-a morali dojaviti za poruke koje su razmjenjivali Turudić i Rimac
Teško je pokušati i locirati svaki zagubljeni zakutak logike u kojem su nepovratno zapliću argumenti vlasti za imenovanje blago rečeno kontroverznog Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Saborski istupi HDZ-ovih zastupnika koji su se svodili na to da će Turudić biti nepristran i neovisan, pa ga se opozicija treba bojati. Opširni ratovi koje je, s političarima koji nisu iz HDZ-a, posljednjih dana javno vodio sam Turudić.
Vrdanja i neistine koje je o kontaktima s, recimo tako, sumnjivim licima, imao novi glavni državni odvjetnik. Od svega ostaje isključivo mučan dojam konačnog trijumfa post-truth ere u domaćem javnom prostoru i klaustrofobično pitanje o tome – što slijedi.
Visokoprofilni skok u vlastita usta
Pa ipak, jednu fanatastičnu akrobaciju visokoprofilnog skoka u vlastita usta valja izdvojiti kao blistavi primjer epohe. Gotovo kao upozoravajuću lekciju za neke buduće generacije, kao istaknut uskličnik na mjestu gdje se stvarnost, bez ikakvih unaprijed određenih pravila, lomi isključivo onako kako u tom trenutku govorniku odgovara.
Riječ je, dakako, o Andreju Plenkoviću. Godinama, doslovno godinama, je premijer cijelu javnost uporno gnjavio s tim da on, za razliku od Zorana Milanovića u vrijeme kad je ovaj potonji bio premijer, nema ni najblaže veze o tome što se radi u istragama.
Tajnost i povjerenje
Počelo je s aferom Janaf koja je eksplodirala u javnosti u jesen 2020. godine uhićenjem šefa te državne tvrtke Dragana Kovačevića. Predsjednik Milanović je tvrdio kako je Plenković morao znati da je Kovačević mjesecima bio pod mjerama, a tu tvrdnju je Plenković kasnije često isticao kao “krucijalnu razliku” između njega i Milanovića.
“Politika mene i HDZ-a je da ne želimo znati čime se bavi USKOK i policija”, pričao je Plenković tada i još mnogo puta kasnije, dodajući kako – ako postoje istrage i one su tajne, on za njih ne zna i ne želi znati. “Danas je veliki broj ljudi, stručnih ljudi, objasnio da, ako je u tijeku neka istraga ili izvidi, nema o tome što znati nitko osim onih koji na tome rade. Ja radim na drugi način, drukčije doživljavam trodiobu vlasti. Državom upravljaju institucije, upravlja Vlada. Imamo povjerenje u ljude koji rade u nadležnim institucijama”, docirao je tada Plenković.
Ne zna i ne treba znati
Slično je bilo i dvije godine kasnije, kad se otkrilo da je par majstora, predvođenih HDZ-ovim direktorom jednog sektora u Ini, i uz sitnu pomoć lokalne slavonske javne firme koju je kontrolirao tamošnji HDZ, zaradilo ukupno milijardu kuna na preprodaji plina. Na pitanje o novim uhićenjima oko te afere, Plenković – onaj koji ne zna i smatra da ne treba znati – se od svega elegantno ogradio.
“Ja nemam nekakvih saznanja o tome. USKOK i DORH rade neovisno. Gdje će istraga dovesti zaista ne znam”, govorio je Plenković. I doista, takav stav je uporno držao sve ove godine. Do jučer. Do priče o dopisivanju s Josipom Rimac koja je vrlo ozbiljno kompromitirala njegovog kandidata za glavnog državnog odvjetnika.
Ne zna, a želio je znati
Plenković je odjednom sve okrenuo na glavu. Bijesan što su poruke između njegove nekad vrlo moćne stranačke kolegice i predestiniranog glavnog državnog odvjetnika izašle u javnost, zaprijetio je DORH-u zbog miješanja u politiku. Iako je, bizarno (i, usput, posve netočno), tvrdio da poruke nisu relevantne, već su privatne prirode, gnjev zbog toga što su prvo našle put do medijskih stranica, a ne njegovog radnog stola bio je kipuće prirode.
Bijesan na onog tko je prepisku dostavio medijima, a čemu kani stati na kraj zloglasnim lex AP-om, Plenković se zapitao zašto se ta ista osoba nije javila prvo njemu kad je objavljeno da se i Ivan Turudić javio na mjesto glavnog državnog odvjetnika. “Zašto nije rekao oprostite, predsjedniče Vlade, mi smo pročitali u tisku da se javio gospodin taj i taj. Mi imamo tu nešto u vezi njega, što mi znamo, vi ne znate, što možda ne bi bilo loše da vi znate”, rekao je Plenković. Objasnio je kako mu je to problematično jer su ljudi u DORH-u isto dio države pa bi ako u nečemu vide problem, to trebali signalizirati vladi iz opće odgovornosti.
Na današnjoj sjednici Vlade Plenković – onaj koji misli da je trebao znati – bio je još precizniji. “Ako već po službenoj dužnosti provode istražne radnje i dižu optužnice protiv jedne gospođe, dužni su, kao netko tko dobiva plaće od države, a to je ovdje Uskok, signalizirati svojoj hijerarhiji, što mi se čini da nisu, da postoje takve poruke ili pak službeno upozoriti Vladu“.
Sudbina “plaće od države”
Sve je dakle, savršeno jasno. Oni koji dobivaju plaće od države da provode istrage imaju obavezu o potencijalno škakljivim saznanjima obavijestiti Vladu. Jer “ne bi bilo loše da vi znate”. Odnosno, oni koji dobivaju plaće od države da provode istrage imaju obavezu da o potencijalno škakljivim saznanjima nikako ne obavještavaju Vladu. Jer “o istrazi i izvidima nema što znati nitko osim onih koji na tome rade”.
Pa sad vi, ako vam je do toga da i dalje “dobivate plaće od države”, nagađajte koji se Plenković probudio ujutro. Onaj koji ne zna i smatra da ne treba znati ili onaj koji je bijesan jer je mislio da treba znati. I usput popijte jednu za neovisnost, nepristranost i integritet koji nadolazi.