Radi se o sucu koji u svojoj biografiji ima presude protiv bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera u aferama Hypo i Ina-Mol. Obje su pale na Ustavnom sudu.
Radi se, nadalje, o sucu čiji je rad obilježen jasno desnom političkom obojanošću i kontroverzom. O čovjeku koji je klasičnom SLAPP tužbom osam godina gonio novinara. Koji je poznanik cijelog niza kontroverznih likova domaće scene, posebno dobar s, primjerice, Zdravkom Mamićem. Koji je imao cijeli niz političkih istupa kontra bivše vlasti lijevog centra, koji nikad nije demantirao da bi u nesuđenoj Vladi HDZ-a 2015. bio ministar pravosuđa, koji se zalagao za vraćanje verbalnog delikta. I koji je, last but not least, žestoko u javnosti branio lex AP, zakon koji će rezultirati definitivnim spuštanjem mračne zavjese na sve afere vlasti.
Sibirski minus na startu Ivana Turudića
Nema sumnje da mu je ovo posljednje bilo najbolja preporuka za samog AP-a (Andreja Plenkovića) kod odluke o tome tko će preuzeti Državno odvjetništvo, nakon tragikomično disfunkcionalnog mandata Zlate Hrvoj-Šipek. Sve ostalo je samo stvar rutinske procedure – želju AP-a da na čelo DORH-a stavi čovjeka koji je već “ginuo” na braniku lex AP-a već je, dakako jednoglasno, verificiralo Vladino povjerenstvo i Vlada, pa će je isto tako bez glasa protivljenja verificirati i saborska većina.
Tragedija cijele priče s novim šefom DORH-a jest što je, kad je ova prevažna funkcija u pitanju, bitna samo jedna jedina “valuta” – povjerenje. Ali, ne povjerenje između premijera i šefa Državnog odvjetništva, već povjerenje javnosti u neovisnost i stručnost glavnog državnog odvjetnika. Turudić ovdje ne starta od nule, nego iz debelog, sibirskog minusa.
Destabilizacija cijelog društva
Uvijek, dakako, treba ostaviti mogućnost da bilo koji kadar iznenadi i da ozbiljno i profesionalno shvati svoj posao. No, Turudiću nikako neće biti lako napraviti takav golemi korak, uteg njegove prošlosti isprepletene s politikom je jednostavno – masivan. Što vodi daljnjoj destrukciji ne samo neovisnosti Državnog odvjetništva, nego i ozbiljnijoj destabilizaciji cijelog društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogledajmo sljedeći scenarij – Hrvatska ima premijera koji je svojedobno javno izražavao želju o tome koga bi i istražna tijela i policija trebale uhititi iz opozicije i za koje navodno kazneno djelo. Što ako Turudićev DORH sad, usred superizborne godine, osumnjiči nekog iz SDP-a, Mosta ili Možemo? Kolika bi trebala biti težina dokaza da javnost povjeruje da priča nije politički motivirana? Što ako, recimo, Turudićev DORH odbaci prijavu protiv nekog visokopozicioniranog HDZ-ovca, čak i ako za taj odbačaj bude imao solidne argumente, a kamoli ne bude li ih imao?
Potez golemog političkog rizika
Izvjesno imenovanje Turudića, ukratko, potez je neodgovorne destrukcije, s potencijalom za ozbiljnu selidbu političke utakmice izvan institucija, na ulicu. Ali je i potez golemog političkog rizika. Plenković se, naime, ovime kladi na to da je javnost već toliko eutanazirana da im ni Turudić, čak i u slučaju ostvarivanja najcrnjih očekivanja od njegovog mandata, neće biti dovoljan da makar – obrate pažnju.
Međutim, ključna riječ parlamentarnih izbora koji će se održati – nekad – ove godine, bit će izlaznost. A ona, pak, vrlo često ovisi o tome koliko su birači bijesni. Čini se da je posljednji premijerov potez upravo dolijevanje ulja na tu vatru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je igranjem na Turudića još jednom iskazao prezir prema javnosti. Ali i povukao potez golemog političkog rizika
Na sljedećim izborima bi izlaznost mogla biti ključna. A nema boljeg goriva za izlaznost od - bijesa birača
Plenković se ovim kadrovskim odabirom kladi na to da je javnost već toliko eutanazirana da ni Turudić neće biti dovoljan da birači makar - obrate pažnju
Posao, očito, treba dovršiti. Nije dovoljno što je mračna tišina ionako već prekrila velik dio medijske scene, nije dovoljno što su neovisne institucije u godinama Andreja Plenkovića pretvorene u vlastitu parodiju, nije dovoljno što se saborska većina u dva mandata temelji na političkoj korupciji, nego je, evo, Vlada upravo predložila Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.
Radi se o sucu koji u svojoj biografiji ima presude protiv bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera u aferama Hypo i Ina-Mol. Obje su pale na Ustavnom sudu.
Radi se, nadalje, o sucu čiji je rad obilježen jasno desnom političkom obojanošću i kontroverzom. O čovjeku koji je klasičnom SLAPP tužbom osam godina gonio novinara. Koji je poznanik cijelog niza kontroverznih likova domaće scene, posebno dobar s, primjerice, Zdravkom Mamićem. Koji je imao cijeli niz političkih istupa kontra bivše vlasti lijevog centra, koji nikad nije demantirao da bi u nesuđenoj Vladi HDZ-a 2015. bio ministar pravosuđa, koji se zalagao za vraćanje verbalnog delikta. I koji je, last but not least, žestoko u javnosti branio lex AP, zakon koji će rezultirati definitivnim spuštanjem mračne zavjese na sve afere vlasti.
Sibirski minus na startu Ivana Turudića
Nema sumnje da mu je ovo posljednje bilo najbolja preporuka za samog AP-a (Andreja Plenkovića) kod odluke o tome tko će preuzeti Državno odvjetništvo, nakon tragikomično disfunkcionalnog mandata Zlate Hrvoj-Šipek. Sve ostalo je samo stvar rutinske procedure – želju AP-a da na čelo DORH-a stavi čovjeka koji je već “ginuo” na braniku lex AP-a već je, dakako jednoglasno, verificiralo Vladino povjerenstvo i Vlada, pa će je isto tako bez glasa protivljenja verificirati i saborska većina.
Tragedija cijele priče s novim šefom DORH-a jest što je, kad je ova prevažna funkcija u pitanju, bitna samo jedna jedina “valuta” – povjerenje. Ali, ne povjerenje između premijera i šefa Državnog odvjetništva, već povjerenje javnosti u neovisnost i stručnost glavnog državnog odvjetnika. Turudić ovdje ne starta od nule, nego iz debelog, sibirskog minusa.
Destabilizacija cijelog društva
Uvijek, dakako, treba ostaviti mogućnost da bilo koji kadar iznenadi i da ozbiljno i profesionalno shvati svoj posao. No, Turudiću nikako neće biti lako napraviti takav golemi korak, uteg njegove prošlosti isprepletene s politikom je jednostavno – masivan. Što vodi daljnjoj destrukciji ne samo neovisnosti Državnog odvjetništva, nego i ozbiljnijoj destabilizaciji cijelog društva.
Pogledajmo sljedeći scenarij – Hrvatska ima premijera koji je svojedobno javno izražavao želju o tome koga bi i istražna tijela i policija trebale uhititi iz opozicije i za koje navodno kazneno djelo. Što ako Turudićev DORH sad, usred superizborne godine, osumnjiči nekog iz SDP-a, Mosta ili Možemo? Kolika bi trebala biti težina dokaza da javnost povjeruje da priča nije politički motivirana? Što ako, recimo, Turudićev DORH odbaci prijavu protiv nekog visokopozicioniranog HDZ-ovca, čak i ako za taj odbačaj bude imao solidne argumente, a kamoli ne bude li ih imao?
Potez golemog političkog rizika
Izvjesno imenovanje Turudića, ukratko, potez je neodgovorne destrukcije, s potencijalom za ozbiljnu selidbu političke utakmice izvan institucija, na ulicu. Ali je i potez golemog političkog rizika. Plenković se, naime, ovime kladi na to da je javnost već toliko eutanazirana da im ni Turudić, čak i u slučaju ostvarivanja najcrnjih očekivanja od njegovog mandata, neće biti dovoljan da makar – obrate pažnju.
Međutim, ključna riječ parlamentarnih izbora koji će se održati – nekad – ove godine, bit će izlaznost. A ona, pak, vrlo često ovisi o tome koliko su birači bijesni. Čini se da je posljednji premijerov potez upravo dolijevanje ulja na tu vatru.