Politika & Kriminal

Priča sretne obitelji iz Zagreba: ‘Nije istina da je teško usvojiti dijete. Mi smo sina, malog Roma, dobili za 9 mjeseci’

Sanja Modrić provela je prijepodne s mamom i tatom dječačića iz Međimurja koji će uskoro krenuti u školu

Saznali smo da su biološki roditelji našeg sina nepismeni, kao što su bili i bake i djedovi. Stanuju u izbi od 20 kvadrata, bez prozora, samo s jednim madracem na podu. To vam je gore nego azil za pse u Dumovcu. Tamo su rodili četrnaestoro djece. Ja sam, kaže otac, išao pogledati to naselje. Pasji život. Nešto jezivo. Velika je to sramota za hrvatsku državu

Tog malog pametnjakovića i veseljaka upoznala sam u nedjelju na dugačkoj kavi s njegovim roditeljima. On je najslađe dijete koje možete zamisliti. Gleda te ravno u oči, izražava se kao da je pročitao sto knjiga i ne zatvara usta. Pokazao mi je novu proljetnu jaknu. Usred našeg razgovora pita roditelje kad će mu konačno dozvoliti da se spoji na Tik-tok. Ide u vrtić, najesen će u školu. Kaže mi da je već bio na testiranju i da zna računati. Provjerava znam li ja: ”Pa reci ti meni koliko je osam plus osam”.

Susret sam dogovorila s njegovim ocem, ali došli su svi. I ja sam momčića željela vidjeti, ali bilo mi je neugodno navaljivati pa nisam ni pitala. Tata mi je htio ispričati njihovu sretnu priču. Ovako je ispalo odlično. Sinčića su usvojili kad je imao dvije i pol godine. Dječak se rodio u romskom naselju u okolici Čakovca kao jedno od četrnaestoro djece u toj obitelji. Sva su im djeca oduzeta zbog nepojmljivo strašnih uvjeta u kojima su živjeli.

Posvojenje nije šoping

Nije točno da se u Hrvatskoj ne može usvojiti dijete, kaže otac. Ali puno ljudi ne bi malog Roma. A oni su, kaže, htjeli samo dijete. Ne naciju, vjeru i boju kose. I dobili su ga prilično brzo. Pa i beba se nosi u trbuhu devet mjeseci. Mole me da izostavim imena jer mali će u školu i bolje je da ne dođe u razred kao ”zvijezda” o kojoj su već pisali mediji. A početak je i kod njih bio isti kao i uvijek. Kod ovog zagrebačkog para – on danas 47 godina, ona 44 – s plodnošću nije išlo. Kad su shvatili da i neće, krenuli su u potragu za djetetom.

Otac kaže kako ljudi obično ulaze u to preplašeni, puni dezinformacija i predrasuda, a to treba demistificirati jer postupak je zapravo dosta jednostavan i normalan. No parovi bi na posvojenje trebali gledati kao na dugoročni plan da se nekom djetetu da mogućnost odrastanja u obitelji, a tek nakon toga da se oni sami realiziraju kao roditelji. To je put pun neizvjesnosti, strepnje, očekivanja i emocija, a uz to i truda da se prođu propisane stepenice i zadovolji procedura. Ali ne možeš ni očekivati da će ti beba pasti u krilo. Posvojenje nije šoping. A i djece s čistim papirima je malo. No, mi smo, kaže, na kraju mogli usvojiti i šestero djece da smo htjeli.

Put do registra posvojitelja

Prvi je korak javiti se centru za socijalni rad po mjestu stanovanja i podnijeti zahtjev, a oni su se odmah uključili i u građansku udrugu Adopta koja se osnovana za podršku usvojiteljima. Prikupljanje papira traje doslovno jedno prijepodne, puno kraće nego kad izgubiš novčanik s dokumentima. U centru vam dodijele socijalnog radnika koji će voditi postupak. Nakon razgovora i psihotesta i drugih tehnikalija, dužni ste proći edukaciju za buduće roditelje koja traje šest mjeseci jednom tjedno. Tek kad dobijete pozitivan nalaz, ulazite u registar posvojitelja.

Oni su prošli taj trening u udruzi Adopta o kojoj govore u superlativima. Pitam što ih tamo uče. Ma tisuću stvari na koje uopće niste ni pomislili, a koje su nam bile tako korisne, kažu mi ovi dragi ljudi. ”A o čemu vi uopće pričate”, upada dječak podižući glavu s igrice na mobitelu. ”Znajte da vas ja sve čujem”. Smijemo se. On prevrne čips na pod. Jao, kaže mami. Kad ste ušli u registar posvojitelja, nastavljaju roditelji, onda je sve na vama. Mi smo kontaktirali s desetak centara za socijalni rad po Hrvatskoj, slali mailove, raspitivali se. Ne treba čekati da vas zovu, tražite i zovite sami.

Ako nemate predrasuda, najlakše je u Čakovcu

Na koncu smo čuli za Čakovec. Da je tamo najlakše. Ako nemate predrasuda. Sjeli smo u auto i otišli k njima. Došli smo u centar koji po svemu odgovara najboljim europskim standardima, od zgrade do stvarno divnih profesionalaca koji tamo rade. Rekli smo im da bismo htjeli dijete do pet godina. Socijalna radnica pitala nas je odmah imamo li kakva ograničenja u vezi etničke pripadnosti, vjere itd. Nemamo. To nam je najsporednije na svijetu. Onda krećemo, rekla je. I zapamtite da o svemu morate jako dobro promisliti i da uvijek možete napraviti korak natrag.

Za dva tjedna, bilo je to prije Božića, nazvala nas je: “Dječak vas čeka. Dođite si po sineka i nosite ga pod bor”. Tada još ni tri mjeseca nismo bili u registru. Ja sam tog istog dana potpisala ugovor o radu na godinu dana nakon što sam dugo bila bez posla, priča mama. No muž je rekao da ne brinem, on će uzeti porodiljski. To mi je najljepše doba u životu, kaže suprug.

Kad smo čuli da imaju dijete za nas, odrezale su nam se noge, dogovorili smo kad dolazimo i odjurili tog jutra u Čakovec. Socijalna radnica objasnila nam je da mali ima dvije i pol godine, da su roditelji izgubili skrbništvo i da je situacija pravno potpuno čista. Dječak je godinu i pol kod udomiteljske obitelji sa starijim bratom i sestrom.

Pasji život. Nešto jezivo

Saznali smo da su biološki roditelji našeg sina nepismeni, kao što su bili i bake i djedovi. Stanuju u izbi od 20 kvadrata, bez prozora, samo s jednim madracem na podu. To vam je gore nego azil za pse u Dumovcu. Tamo su rodili četrnaestoro djece. Ja sam, kaže otac, išao pogledati to naselje. Pasji život. Nešto jezivo. Velika je to sramota za hrvatsku državu. Naš sin, koji je sada zdrav kao dren, bio je kao beba hospitaliziran šest ili sedam puta. Infekcije, respiratorni sustav, uništena probava, rahitis, svrab, kontuzije glave, onda su ga socijalni radnici oduzeli.

Za to je potrebna profesionalna i ljudska hrabrost i neka nitko ne generalizira da u socijali rade uhljebi. Ali problem je u tome što oni dolaze na kraju. Trebala bi država imati neki ozbiljan projekt za Rome kako bi se stvari u toj zajednici počele ozbiljnije mijenjati. Moglo se i njih, na primjer, smjestiti u kontejnere, kao sada ove ljude na Baniji, da ne stanuju u tim zemunicama. Ali od toga ništa. A to su također Međimurci koji tamo žive odvajkada.

Prvi susret i već smo izvukli puse

Kad nam je o djetetu sve ispričala, socijalna radnica nas je pitala hoćemo li ipak odustati. To nam nije bilo ni na kraj pameti. Konačno smo se mogli upoznati s djetetom u centru za socijalnu skrb. Preznojavali smo se čekajući da nam ga dovedu, nismo znali ni kako izgleda. Onda su se otvorila vrata, i naš dečko je ušetao u prostoriju. Čist, nasmijan, s ruksačićem na leđima i ide ravno k meni: ”Bok čićek”. Proveli smo s njim sat i pol, izvukli smo i puse. Za nekoliko dana ponovo smo ga trebali vidjeti kod udomitelja. Dočekao nas je stariji bračni par, krasni ljudi, također Romi, vrlo situirani jer on ima neki svoj biznis, uredni i topli.

”Ajmo sad mi, mama, malo prošetati”, javlja se dečkić, ”dosadni ste”. I njih dvoje odoše u đir. Nakon nekoliko tjedana, priča otac dalje, službeno su nam dodijelili naše dijete i smjeli smo ga odvesti kući. On nije zaplakao ni sekundu. Plakali su samo udomitelji. Ridala je i moja žena. A kamo sad idemo, pitao nas je mali. Idemo kući, rekli smo mu, ideš u svoju obitelj. A najstrašniji je bio njegov rastanak s bratom i sestrom. Kao tri ratna druga koji u Vukovaru idu u proboj i opraštaju se kao da se možda više nikad neće vidjeti.

Usvojiti dijete je moguće

Do Zagreba je spavao. Mi živimo s mojim roditeljima u istoj kući, ali nikome, pa ni njima, nismo dali da odmah skoče na njega. Nego polako i pomalo, da on probavi sve to. Baka i djed ga, naravno, obožavaju. Okej, mi smo možda imali ludu sreću, kaže tata. Ali svakome tko kaže da je nemoguće usvojiti, moram reći da to nije istina.

Mi smo u međuvremenu dva para poslali u Čakovec i oba su dobili djecu. Lani je i njegovog brata i sestricu s kojima je bio kod udomitelja usvojila divna obitelj, čujemo se s njima telefonom, a kad prođe ova korona, djeca će se viđati. Njega smo ovdje odmah upisali u vrtić i svuda je lijepo prihvaćen. A i on je takva narav, nježan, otvoren, svakoga lako osvoji. Pitam tatu zna li mali da je usvojen. Zna.

Rođenje sina u njihovom srcu

Mi smo mu objasnili da je njega rodila jedna teta koja ga nije mogla zadržati jer je bila jako siromašna pa smo ga uzeli mi. I da smo ga nas dvoje onda rodili u svom srcu. To su nas naučili u Adopti. Jednom je sve to ispričao svima u vrtiću pa smo tetu i drugu djecu zatekli kako plaču.

Mama i malac se vraćaju iz šetnje. Tata, mogu sada sam otići skroz do tamo gdje se prodaje cvijeće, napravim krug pa se vratim, pita dečkić. Roditelji ne daju, tamo te više ne vidimo. Pa mahat ću vam cijelo vrijeme, hihioće vragolan. Rastajemo se, mali mi šalje puse. Idem prema autu i osvijestim da se smijem. Nikad ljepše provedeno nedjeljno jutro.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu