Profesor Lalović doktorirao je na temi Rousseau i političke teorije, prevodi sa slovenskog, francuskog i talijanskog jezika, a svojedobno je pokrenuo biblioteku Pitanja, pisao za časopise Politička misao, Međunarodne studije, Croatian Critical Law Review…

Žestoka kritika SDP-ova djelovanja od 1990.

Profesor Lalović predavao je na Fakultetu političkih znanosti, među ostalim, Teoriju države, Uvod u političku znanost, Filozofiju povijesti, Povijest političkih ideja, Povijest političkih doktrina… Autor je, među ostalim, knjiga Društveni čovjek i njegovo vlasništvo, Preko građanina ka čovjeku, Države na kušnji, Hrvatsko i jugoslavensko proljeće 1962.-1972., a bio je urednik i prevoditelj brojnih drugih knjiga i radova.

S obzirom na takav znanstveni i politički background profesora Lalovića nije ni čudno što je njegov nedavni nastup na Tribini Gornji grad, ponovno uzburkao duhove, ovaj puta među članovima i simpatizerima Socijaldemokratske partije Hrvatske. Svoje izlaganje profesor Lalović naslovio je SDP u potrazi za vlastitim političkim likom, 1990.-2016., a u uvodu je posjetio kako je 2009., zajedno s kolegama Dagom Strpićem i Vjeranom Zuppom, govorio o kušnjama hrvatske socijaldemokracije, pri čemu je naglasio nužnost njezina samosvjesnog suočavanja s općim izazovima suvremene Europe. Pri tomu je istaknuo kako se hrvatska socijaldemokracija ne uklapa u Europu, već ju sukreira.

SDP propustio priliku postati stranka budućnosti

“U kontekstu tadašnjih predsjedničkih izbora, istaknuo sam da način kandidiranja i profil SDP-ovog kandidata pokazuje da je SDP postao nova, respektabilna stranka. SDP je istaknuo kandidata za predsjednika Republike, kojeg je izabralo samo članstvo. Političke, profesionalne i etičke kvalitete tog kandidata, uglednog sveučilišnog profesora Ive Josipovića bile su upravo uzorne, pa se njegova kandidatura može izraziti formulom: kakva stranka takav i kandidat; svaka čast političkoj stranci koja ga je umijela prepoznati, pridobiti i podržati. Za razliku od staroga SDP-a, čiji je kandidat za predsjednika bio političar Zdravko Tomac, što svjedoči o tome kakva je to bila stranka.

Zaključio sam kako se u kritičkom suočavanju sa socijaldemokracijom starog kova s jedne, i neoliberalizmom s druge strane, novi SDP, ako želi biti na razini zahtjeva vremena, mora kritički suočiti sa samim sobom. Dakle, s SDP-om starog kova, koji je njegova glavna zapreka da bude stranka budućnosti hrvatskog društva i države. Za razliku od staroga, još živoga SDP-a, novoj socijaldemokratskoj partiji tada ne bi pripala politička vlast zato što je manje loša od drugih stranaka, nego samo ako bi se idejno i organizacijski profilirala kao „stranka budućnosti“.

Milanovićeve prednosti postale su njegovi nedostaci

U punom kontrastu spram društvenog momenta i ozračja uspona i afirmacije novog SDP-a te 2009. godine, pobjede Josipovića na predsjedničkim izborima, s vrhuncem u parlamentarnoj pobjedi 2011., bilanca djelovanja SDP-a, kao stranke na vlasti od 2011. do 2015., je porazna. Izravni i glavni krivac višestrukih izbornih posrtaja SDP-a nedvojbeno je njegov lider Zoran Milanović, čije je ime postalo sinonim političkog luzera, koji ne samo da je višetruki gubitnik, nego i političar koji ne može shvatiti i ne umije dostojanstveno prihvatiti da je riječ o samim osnovama demokracije.

Kako objasniti činjenicu da je 2011. godine došao na vlast slavodobitno, s ogromnom podrškom javnosti i komotnom parlamentarnom većinom, da bi tijekom svog četvorogodišnjeg mandata, kao premijer, prokockao sav svoj početni politički kapital i postao jedan od uvjerljivo najnepopularnijih političara? Kako se sve ono što se na početku činilo njegovim očitim prednostima – mladost, elokventnost, ambicioznost, borbenost – izopačilo u njegove bitne nedostatke: mladost u nepromišljenost, elokventnost u prostački uličarski diskurs, ambicioznost u beskrupulozno vlastohleplje, borbenost u nesmiljenost prema suradnicima i protivnicima, u bahatost i otvoren prezir prema javnosti?

Tim je sveo na drugorazrednu ekipu diletanata

Milanović je bio bitno slabiji od svojih predhodnika. Naime, Milanović ne samo što nije znao što mu je činiti kao predsjedniku vlade, nego čak nije ni znao da to ne zna. Štoviše, nije ni htio znati, sudeći po tome što se nije ni bavio svojim odgovornim, tegobnim i složenim poslom. Ponašao se više kao paradni glasnogovornik vlade negoli kao radni vođa skladnog tima izvršne vlasti koji želi i umije maksimirati potencijale svojih ministara.

Nedostatak liderskog ugleda i radnih navika nije toliko dolazio do izražaja na samom početku mandata kad je opće poslove vlade vodio “prvi potpredsjednik” Radimir Čačić, a financije Slavko Linić. Dok je bez prvoga ostao po sili zakona, s drugim se obračunao na način koji nije bio spojiv s boljim običajima i demokratskim standardima. Eliminirajući iz vlade i sposobne ministre kao što su Mirela Holly i Rajko Ostojić, svoj je tim sveo, uz časne iznimke, uglavnom iz HNS-a, na drugorazrednu ekipu političkih diletanata.

Bio je majstor da nešto najprije upropasti, pa da se nakon toga predstavi kao netko tko spašava. Drastičan je primjer ministra znanosti, obrazovanja i sporta doc.dr.sc. Željka Jovanovića. Koliko je premijeru ovaj resor bio nezanimljiv iskazuje se u punom svjetlu u činjenici da to ministarstvo nije povjereno prof.dr.sc. Gvozdenu Flegi, autoru obrazovnog dijela Plana 21, znanstveniku međunarodne reputacije i veoma uspješnom ministru u Račanovoj Vladi. Točnije, Flego je odgovorno otklonio suradnju s nepredvidljivim premijerom.

Igrao je na kartu straha od ekstremizma i revanšizma

Umjesto njega, resor je povjeren možda i najgoroj mogućoj osobi, nekompetentnoj i arogantnoj, koja se prema, zagrebačkom, premda ne i riječkom sveučilištu i znanstvenicima ponašala kao prema zmijskom leglu. Zbog toga je u akademskoj zajednici doživljavan kao elementarna prirodna nepogoda. Kada je bahati ministar prekardašio, uz punu podršku premijera, a javna blamaža postala prevelika, tada ga se Milanović odriče, spašava stvar i imenuje pristojnog i uglednog novog ministra znanosti.

Nakon 2011. godine i pobjede na parlamentarnim izborima, kada je HDZ bio na koljenima, pod neizdrživim teretom suđenja svom “počasnom predsjedniku” dr.sc. Ivi Sanaderu i njegovoj vladi zbog enormne kleptokracije, Milanović je sve izbore izgubio, lokalne, europske, predsjedničke, da bi na kraju, očekivano, bio poražen i na parlamentarnim 2015. godine. Ali, samo “relativno”, s minimalnom razlikom.

Da Milanović ipak nije slučajan i nesposoban političar, uvjeravalo nas se, pokazuje njegova aktivna i uspješna uloga u predizbornoj kampanji – čovjek funkcionira samo kad je stani-pani, u graničnim situacijama. Nedvojbena je njegova zasluga da je svojim nastupima i postupcima u toj kampanji smanjio jaz koji je dijelio njegovu “lijevo-liberalnu” koaliciju od desne, pače desničarske, koalicije koja je fanfarama najavljivala svoj trijumf, najmanje 68 zastupnika. Milanović se uspješno predstavio kao borbena brana protiv smeđeg vala koji se valjao Hrvatskom, igrajući na kartu straha od ekstremizma i revanšizma.

Truli kompromisi i pribjegavanje populističkoj retorici

U tome je međutim i bio problem! Milanović nije bio samo brana protiv nasrtaja ekstremnog nacionalizma, nego ga je svojom politikom i ponašanjem izazivao, pothranjivao i jačao. Ali ni u odnosu spram nacionalizma nije bio internacionalistički dosljedan, prečesto je pravio trule kompromise i pribjegavao populističkoj retorici, mahanju zastavama i busanju u prsa domoljubna. Što je drugima zamjerao kao ustašoidnost, to je sebi dopuštao kao domoljublje.

Druge pak nije shvaćao i nije tretirao kao demokratske protivnike nego kao ljute neprijatelje, smatrajući sebe utjelovljenjem dobra i pravednosti, a neprijatelje silama zla i tame, štoviše kriminalcima. Milanović je to shvaćao kao obračun “tko će koga”; kada bi posao vlade bio samo i isključivo to da se gledamo preko nišana i nadmudrujemo tko je od nas domoljub, a tko izdajnik, tko je iz Europe, tko iz Prnjavora, ne bi se od njega moglo naći boljeg izvođača.

Ali, budući da politika, barem u demokraciji, nipošto nije puko obračunavanje, nego politički proces diskurzivnog oblikovanja političke volje i harmonizacije javnopolitičkog instrumentarija regulacije društvenih procesa, Milanović se doimao kao relikt iz diluvijalne prošlosti. Kao političar, Milanović je u tom smislu bio beznadni anakronizam, utjelovljenje balkanskog političara. Umjesto kao državnik i vizionar, obrukao se kao sitni i hiroviti politički kalkulant.

Milanović i Karamarko kao srodne političke duše

Na njegovu se političku nedoraslost nadovezala i nedoraslost Tomislava Karamarka, šefa opozicije, u zajedničkoj nesposobnosti da prepoznaju i štite hrvatske državne interese. Otada se, uvijek iznova, bjelodano pokazivalo da su Milanović i Karamarko srodne duše u vulgarnom svođenju politike na obračune: nisu važni državni interesi, nije važno opće dobro, važno je dotući onoga drugoga. Ako je kao predsjednik Vlade bio loš, još je bio mnogo gori kao lider hrvatske socijaldemokracije, naprosto zbog toga što nije ni demokrat ni socijalist. Nije demokrat jer je stranku gotovo upropastio svojim autokratskim vođenjem i katastrofalnom kadrovskom politikom.

A da nije socijalist ne treba ni dokazivati, on je sam tvrdio da je liberal. Ma kakav liberal, liberalizam je ozbiljna politička doktrina! Milanović je čovjek bez političkog identiteta, politički pragmatičar, kojega bi lako bilo zamisliti i kao “slučajnog” lidera HDZ-a, samo da ga je svojedobno put naveo ne prema Iblerovom trgu nego prema Trgu žrtava fašizma… U kasno proljeće 2014. godine, osobni obračun s Linićem, jednim od stupova SDP-a koji je i najzaslužniji što je Milanović kao “mladić koji obećava” postao predsjednik stranke 2007. godine, bila je prilika da mu vodstvo stranke na sastanku Glavnog odbora SDP-a umalo iskaže nepovjerenje.

Usprkos Milanovićevim spletkama, prijetnjama, ucjenama i potkupljivanju, Glavni odbor SDP-a nije se lako predao, znajući da padne li i Linić, uspostavit će se neograničeni kult vođe koji gazi sve pred sobom. Linić je naime bio posljednji od Račanovih “baruna”, koje je Milanović redom eliminirao iz stranke, Mate Arlović, Željka Antunović, Milan Bandić, Slavko Linić, i tako zgazio svaku unutarnju demokraciju i uveo potpunu osobnu samovolju.

Milanović provodio stranačke čistke kao i Račan

Milanović je umnogome usavršio Račanov model vladanja SDP-om, koji je u prvoj dekadi svoje dugogodišnje vladavine (1990-2007) sustavno eliminirao cijelu intelektualnu i političku elitu stranke. Nikola Visković, Drago Dimitrović, Dag Strpić, Boris Malada, Stipe Šuvar, Branko Horvat, Vjeran Zuppa, Ivan Šiber samo su najpoznatija imena iz plejade onih koji su se oprli račanizaciji SDP-a. Striktno govoreći, Račanov model vladanja strankom nije bio staljinistički, nije ljudima sjekao glave, ali nije ni mogao.

Ugledni su ljudi otpadali sami iz stranke, jer se nisu mogli pomiriti ne samo s Račanovim osobnim stilom rukovođenja, nego prvenstveno s njegovom oportunističkom, centrumaškom politikom, s kompleksaškim pozicioniranjem SDP-a u trećerazrednu stranku hrvatskoga političkog života. Psihološki profil i politički format Ivice Račana kao predsjednika SDP-a mogu rječito ilustrirati sljedećom osobnom anegdotom. Početkom 1991. godine još sam bio glavni i odgovorni urednik Naših tema, vrhunskoga znanstvenog časopisa Saveza komunista Hrvatske još od davne 1958. godine. Bio sam to još samo nominalno, jer je izlaženje časopisa bilo stopirano već šest mjeseci, navodno iz financijskih razloga.

Otišao sam na razgovor s Račanom da vidim što mi je činiti. Račana sam dobro i odavno poznavao, pa sam mogao s njim otvoreno razgovarati. Na razgovor sam došao, stjecajem okolnosti, zajedno s prijateljem Vjeranom Zuppom, tadašnjim članom Račanova rukovodstva. “Baš dobro da ste tu, imam jedan problem i možda mi možete pomoći vašim sugestijama. Tražim dobrog predsjednika zagrebačke gradske organizacije”, obratio nam se Račan.

Ivica Račan: nitko nije dorastao da me zamijeni

Dok je Vjeran šutio, odvratio sam mu da mu pitanje nije korektno i da na njega nije moguće valjano odgovoriti. “Zašto tako misliš?”, upitao me je. “Gledaj, ako se najprije dogovorimo o kriterijima za odabir dobrog ili najboljeg kandidata za predsjednika SDP-a Zagreb, možemo li se složiti da je to druga najvažnija funkcija u stranci i da je može uspješno obavljati samo onaj tko može biti i uspješan predsjednik cijeloga SDP-a? Slažeš li se s time?”

Račan se suglasio. “Dakle, u tom slučaju, ti nas zapravo pitaš tko bi mogao biti predsjednik SDP-a umjesto tebe? To nije korektno pitanje, kako misliš da na njega odgovorimo. Ne očekuješ valjda da ću ti to reći, čak i kad bih znao tko bi to mogao biti?!” Račan se nasmijao i šutke klimao glavom. Na to sam ja zaključio: “Na kraju, vraćam ti tvoje pitanje, reci nam tko bi mogao osim tebe biti predsjednik SDP-a?”

Malo je zastao i odgovorio, gotovo sjetno: “Da ti pravo kažem, nitko, niti jedan od ovih profesora oko mene ne bi to mogao biti, nijedan od njih nije tome dorastao”. Nije bio iskren, nisam bio ni ja. Njegov bi izbor zacijelo bio profesor Tomac, a ja sam mu mogao predložiti barem nekoliko profesora koji bi dolazili u obzir, među kojima, svakako, ne bi bio Tomac. U polupredsjedničkom sustavu od 1990. do 2000., u kojemu je funkcija poglavara države bila daleko najvažnija, Račan se nije nijednom usudio kandidirati.

Račan se nije usudio ići na predsjedničke izbore

Ni 1992., kad SDP nije imao svog kandidata, ni 1997. nego je u prvi plan gurnuo Tomca, ni 2000. kad se priklonio Draženu Budiši. Izgubio je niz parlamentarnih izbora, 1990., 1992., 1993., 1995., 2003., a dobio samo jedne, 2000., u koaliciji s moćnim HSLS-om. Tada je, nakon Tuđmanove smrti, HDZ bio obezglavljen i iznutra bitno oslabljen sukobom dviju frakcija na čelu s Vladimirom Šeksom i Ivićem Pašalićem. U opsesivnom nastojanju da se dokaže kao eminentno hrvatski političar, stranku je stalno pozicionirao prema desnoj opciji, pokušavajući SDP afirmirati kao pristojnu frakciju HDZ-a.

Nije pretjerano kazati da je SDP preživio i ponovno postao relevantna stranka manje zahvaljujući Račanu, a više usprkos njemu. Imao je u svojim redovima ljude koji se godinama herojski borili i izborili da se SDP u njihovim sredinama održi i afirmira, Linić u Rijeci, Bandić u Zagrebu. Politički kapital stranke bio je dovoljno velik, podrška stranci sljednici Saveza komunista Hrvatske, partizanske tradicije i demokratskog socijalizma te privlačnost ideje socijalne demokracije, napose za nove generacije, nisu dopuštali da stranka nestane s političke scene.

Iza sebe je u SDP-u ostavio popriličnu pustoš

Budući da je Račan tako ostavio popriličnu pustoš iza sebe, i personalnu i programsku, nije slučajno da se slučajan čovjek kao što je (bio) Milanović mogao nametnuti stranci u kojoj je carevao kult vođe i u kojoj nitko u vodstvu nije vjerovao nikome. Bio je naime, izgledom i ponašanjem sušta suprotnost dotadašnjem vođi – mlad, ambiciozan, borben. Djelovao je više pobjednički od kadrova koji su se profilirali ispod Račanova šinjela. Činilo se da s njim sviće nova era samosvjesnog nastupa socijaldemokracije kao realne povijesne alternative hadezeovskoj kleptokraciji i klijentelizmu.

Veoma se brzo, a nakon osvajanja vlasti 2011. godine definitivno, pokazalo da je novi lider SDP-a sušta suprotnost Račanu i u posve negativnom smislu. Naime, Račan je bio pristojan i odgovoran političar. Kada je gubio parlamentarne izbore, najprije 1990., a onda i 2003., učinio je to dostojanstveno, čuvenim obrazloženjem da se “vlast može izgubiti, ali obraz ne!” Nasuprot tome, Milanovićevo ponašanje nakon poraza može se rezimirati u tezi da se “obraz može izgubiti, ali vlast ne!”.

Njemu nije važno sudjelovati, nego pobijediti, makar gazio preko ljudi i principa. Kad je izgubio parlamentarne izbore 2007. nije priznao poraz i nije čestitao izbornom pobjedniku Sanaderu; kada je izgubio predsjedničke izbore 2015. nije čestitao novoj predsjednici države; kad je “relativno” izgubio parlamentarne izbore krajem 2015. tvrdio je da ih je dobio! S Račanom se čovjek mogao neslagati, njegovo kunktatorstvo osuđivati, zbog njegove neodlučnosti i trulih kompromisa zdvajati, ali ne i prezirati ga i zbog njega se sramiti, kao u slučaju Milanovića. Otuda će Milanović ostati zapamćen kao posve nedorastao premijer i još nedorasliji lider SDP-a.

Milanović ni na jednim izborima nije priznao poraz

Od brojnih Milanovićevih skandaloznih gafova u javnoj komunikaciji, izdvajam samo takozvani slučaj Zuppa. U jesen 2009. godine, ugledni hrvatski lijevi intelektualac, profesor i dramatolog kritički je progovorio o stanju na hrvatskoj ljevici i Milanoviću kao političaru. Vjeran Zuppa razočaran Milanovićem, zaključuje da je riječ o političkom antitalentu, čovjeku bez misli i vizije. Po njegovu sudu, Milanović je “asocijalna osoba koja ne vodi računa o ljudima i problemima, nego jedino o površinskom efektu koji će proizvesti u dodiru s ljudima”.

Zuppa mu je zamjerio nekorektan odnos spram Bandića: “Milanović ne može Bandiću prigovarati klijentelizam kad i sam radi isto, ako ne i gore, okružujući se mladim neobrazovanim ljudima bez ikakve stručnosti koje promovira samo zato što su mu lojalni”. S visine svoje umišljenosti Milanović je osorno uzvratio, na Radiju 101, tko je taj “nekakav Zuppa” da bi on na njega tratio svoje dragocjeno vrijeme?! Vratio mu se gromoglasni eho kulturne javnosti: “A tko je uopće taj Zoran Milanović?”

U procesu pregovaranja o formiranju nove vlade krajem 2015. godine, Milanović je nadmašio sebe samoga u posve samovoljnom, neodgovornom i nepristojnom ponašanju. U opakom pokušaju rasturanja Mosta sebe je do kraja moralno kompromitirao, da bi na kraju još bio i politički “prevaren”. Sve je konce povlačio sam, bez konzultiranja čak i s užim vodstvom stranke, pa se s punim pravom može kazati da je “Glavnim odborom, kao statutarno najvišim tijelom stranke, obrisao pod”, jer “bagatelizira i vrijeđa ne samo političke protivnike, nego i svoje stranačke drugove”, kako je zapisala Jelena Lovrić u Jutarnjem listu 2015.

Račan je zbog svojih neuspjeha trebao ranije otići

Odbijajući povući jedine moguće konzekvence iz porazne bilance svoje vladavine SDP-om, Milanović se pozivao i na činjenicu da ni Račan nije podnosio ostavku nakon svojih izbornih poraza, niti je ona od njega zatražena. U tome je nesumnjivo bio u pravu, Račan je odavno morao odstupiti ili biti smijenjen zbog svojih neuspjeha.

SDP je sebi bez ikakvog kolektivnog samopoštovanja dozvolio da ga političar takvog formata vodi nevjerovatnih 17 godina, najduže od vremena Vladimira Bakarića. Umjesto smjenjivanja ili ostavke gubitničkog čelnika, SDP je ponovo na općestranačkim izborima izabrao Milanovića i tako i njemu sebi mazohistički pružio još priliku da izgubi još jedne, ovog puta izvanredne parlamentarne izbore u jesen 2016. godine.

Ni Račan ni Milanović nisu bili dorasli voditi vladu

No, bitna razlika između Račana i Milanovića kao čelnika SDP-a nije samo ili prvenstveno u njihovu karakteru i pameti. Premda ni jedan ni drugi nisu bili profili političara koji su bili dorasli vođenju vlade, poznavanje ekonomije i menadžersko iskustvo, kontekst u kojemu su njihove vlade djelovale, bio je bitno različit. U razdoblju 2000. do 2003. Račanova vlada je samo nominalno imala vlast, ali ne i zbiljsku političku moć i kontrolu nad represivnim aparatima države, vojskom, policijom i obavještajnom službom.

Nasuprot tome, Milanovićeva vlada imala je i vlast i moć – kako točno veli njegova biografkinja Marina Karlović Sabolić: “Socijaldemokrati su imali sve poluge moći u svojim rukama… vlast kakvu je imao još samo HDZ tijekom Tuđmanovih devedesetih”. Neka samo kao ilustracija posluži podatak da je Milanovićeva vlada odmah po stupanju na dužnost napravila pravu čistku u MUP-u i razriješila čak 2278 rukovodećih ljudi. Umjesto temeljnog odmaka od hadezeosvkog modela vlasti kao privatizacije ili prisvajanja države u partikularne stranačke svrhe, koalicija s SDP-om na čelu poslužila se istim fatalnim modelom vladanja, klijentelističkim izigravanjem općeg interesa građana.

U SDP-u je nužna depersonalizacija vodstva stranke

Što je, dakle, pouka u sklopu mogućega i toliko potrebnoga kritičkog osvrta na prošlost SDP-a, a u kontekstu najavljene i očekivane masovne debate o novom programu i statutu stranke? Istaknut ću samo jednu, koja se nameće. Očigledan i gorući problem SDP-a bio je, i još je, u hipertrofiranoj personalizaciji stranke, u prekomjernom i kobnom autoritarnom prezidencijalističkom načinu vladanja u njoj i nad njom.

Postavimo pitanje: može li se od novog čelnika Davora Bernardića očekivati da bude pravi lider SDP-a, personifikacija njezinih najviših programskih i političkih ambicija? Može li se za njega reći da je sposobniji i demokratičniji od svojih prethodnika, da zna učiti na njihovim osobnim greškama i političkim deficitima?

Odgovorit ću paradoksalno: nadam se da ne može! Jer SDP-u danas ništa ne može više naštetiti od nove personalizacije stranke, od gušenja unutarstranačke demokracije i bagateliziranje same ideje socijalne demokracije. Otuda je depersonalizacija vođenja stranke osnovna ideja novoga SDP-a.

Dva rješenja koja bi osigurala diskuntinuitet

Ako je tome tako, moguća su dva rješenja, koja bi osigurala dvostruki diskontinuitet u odnosu na Račanov i Milanovićev SDP. Jedno, radikalno, i u našim uvjetima zacijelo nerealno, jest ukidanje funkcije predsjednika Stranke i uvođenje kolektivnog vodstva. Drugo, manje radikalno – uvođenje kolektivnog izvršnog organa, na čijm bi se čelu izmjenjivali predsjednici stranke s ograničenim mandatom od najviše godine dana, mjera koju je Tito uveo u SKJ, 1977. godine, a koja je, recimo u Srbiji i Hrvatskoj, napuštena 1986. godine, kad su na vlast došli, na mandat od pune četiri godine, tamo Slobodan Milošević, a kod nas Stanko Stojčević. Žalibože, u oba slučaja!

Sve što je rečeno, ili samo nagovješteno, u ovom samo na jednu dimenziju fokusiranom izlaganju, može eventualno imati smisla kao doprinos jednog socijaldemokratskog “suputnika” predstojećoj raspravi o novom programu i statutu SDP-a.

Da zaključim, ili će socijaldemokracija preuzeti kormilo Hrvatske, a u perspektivi i cijele EU, ili ćemo i dalje biti taoci autodestruktivne provincijalne megalomanije. Po mom sudu, zamisliva je i poželjna, štoviše i nužna, socijaldemokratska Europska država, ideja Sjedinjenih Država Europe, nasuprot čemu je teško zamisliva, a srećom ni poželjna ni nužna, hadezeovska vizija Europe”.