Negdje usput, na maratonskoj sjednici splitskog Gradskog vijeća ovog petka i ne bez ozbiljnog otpora s desnice, koju nikakvo izlaganje SDP-ovog Damira Barbira nije moglo uvjeriti u suprotno, nakon višegodišnjih napora da do toga dođe, među kojima se istaknuo gotovo donkihotovski napor pokojnog Ante Jelaske, Grad Split je odlukom vijećnika Puljkovog Centra i SDP-a, odlučio vratiti pravo građanstva 26. listopadu 1944. godine.
I to na način da će taj datum, Dan oslobođenja Splita od fašizma koji se nekad slavio kao službeni dan grada, a kojeg je spomenuti Jelaska markerom upisivao na štandarac na Pjaci, s uklesanim najvažnijim datumima iz prošlosti grada, konačno i službeno biti uklesan na taj štandarac. Inače je sve oko tog štandarca postavljenog sredinom devedesetih na Pjacu i oko najvažnijih datuma uklesanih na njemu, bilo apsurdno.
Za desnicu od pada Bajamontija do 1991. nije bilo ničeg bitnog
Po onome što je prolaznik mogao pročitati, u gradu se ništa bitno nije dogodilo, sve od kad su narodnjaci osvojili općinu i porazili Bajamontija 1882., pa do osamostaljenja Hrvatske 1991. godine. Iako je grad prošao dva svjetska rata, dvostruko oslobođenje od fašizma i okupacije koje su izveli splitski partizani, doživio nezapamćeno širenje i industrijalizaciju te Mediteranske igre.
Iz perspektive vladajuće desnice, ništa od navedenog nije bilo bitno, unatoč tome što Split nikada, ni prije, ni poslije Drugog svjetskog rata, nije bio okupiran, pa ni unatoč tome što je nakon prvog oslobođenja po kapitulaciji Italije, tih sedamnaest dana bio najveći oslobođeni grad u Europi.
Riječ je o velikoj stvari
I koliko god se činilo da je riječ o malom koraku i usputnoj odluci, svakome tko poznaje povijest suvremenog Splita i njegovog ideološkog prekodiranja od strane HDZ-a i desnice u cjelini te slabost otpora tim procesima, jasno je da je riječ o velikoj stvari.
S obzirom da sam o tom ideološkom prekodiranju Splita devedesetih, iz ‘crvenog’ u ‘crni’ grad napisao čitavu knjigu, sa svim detaljima spomenutog procesa koji je uključivao preimenovanja više od 150 ulica, nakon čega doslovno nijedna ulica u Splitu nije odavala počast bogatoj antifašističkoj povijesti grada, a s izuzetkom jedne jedine, skrajnute ulice Miroslava Krleže, niti bilo kakvoj lijevoj baštini, ali i kompletnu spomeničku kontrarevoluciju, s vrhuncem u duboko problematičnim spomenicima HOS-u i 72. bojni Vojne policije pred Lorom, jasno mi je zašto je trebalo proći više od trideset godina i koliki je otpor trebalo slomiti da bi do ovoga došlo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stanje uma iz devedesetih je i dalje sveprisutno
Da stvari budu jasnije kontekstualizirane, istih dana kad je postalo jasno da postoji politička volja u gradu da se Dan oslobođenja Splita od fašizma opet službeno obilježi, Viktor Ivančić je široj javnosti otkrio da se tek tako, na spomenutom spomeniku HOS-u, podignutom inače u eri SDP-ovog gradonačelnika Baldasara, opet pojavio uklesan ustaški pozdrav, a da to nitko nije primijetio. Otkrio je to gledajući izvještaje s okupljanja hosovaca, desetog travnja. Riječ je o onom natpisu kojeg je policija s fantomkama, usred noći otukla sa spomenika svojevremeno.
Drugim riječima, stanje svijesti kod mnogih u gradu koje je postavljeno devedesetih godina, a koje promatra veliku partizansku baštinu Splita kao nešto neprijateljsko i nepoželjno, još uvijek je sveprisutno, ali ovaj mali korak jeste bitan. I drugi je takav uopće, nakon što je park na Plokitama, mjestu s kojeg je na tragični put krenuo Prvi splitski partizanski odred, ponio ime tog odreda.
Puljak je imao dovoljno hrabrosti
Činjenica koju nitko na koncu neće moći osporiti jeste da se to dogodilo jer je Ivica Puljak imao dovoljno hrabrosti da se ova odluka donese, ali i zato što su splitski antifašisti i brojni pojedinci s ljevice uporno godinama na tome inzistirali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz svega što sam do sada napisao, jasno je da su i Split i Hrvatska još uvijek daleko od zdravog odnosa prema prošlosti i prema antifašističkoj baštini, ali se eto ipak kreće, koliko god izgledalo da nikad neće.
Ipak se kreće. Otpor s desnice bio je silovit, ali Split je upravo prekinuo šutnju o najsvjetlijem trenutku svoje prošlosti
Grad Split je odlukom vijećnika Puljkovog Centra i SDP-a, odlučio vratiti pravo građanstva 26. listopadu 1944.
Dan oslobođenja Splita od fašizma koji se nekad slavio kao službeni dan grada, a kojeg je Ante Jelaska markerom upisivao na štandarac na Pjaci, s uklesanim najvažnijim datumima iz prošlosti grada, konačno i službeno biti uklesan na taj štandarac
Negdje usput, na maratonskoj sjednici splitskog Gradskog vijeća ovog petka i ne bez ozbiljnog otpora s desnice, koju nikakvo izlaganje SDP-ovog Damira Barbira nije moglo uvjeriti u suprotno, nakon višegodišnjih napora da do toga dođe, među kojima se istaknuo gotovo donkihotovski napor pokojnog Ante Jelaske, Grad Split je odlukom vijećnika Puljkovog Centra i SDP-a, odlučio vratiti pravo građanstva 26. listopadu 1944. godine.
I to na način da će taj datum, Dan oslobođenja Splita od fašizma koji se nekad slavio kao službeni dan grada, a kojeg je spomenuti Jelaska markerom upisivao na štandarac na Pjaci, s uklesanim najvažnijim datumima iz prošlosti grada, konačno i službeno biti uklesan na taj štandarac. Inače je sve oko tog štandarca postavljenog sredinom devedesetih na Pjacu i oko najvažnijih datuma uklesanih na njemu, bilo apsurdno.
Za desnicu od pada Bajamontija do 1991. nije bilo ničeg bitnog
Po onome što je prolaznik mogao pročitati, u gradu se ništa bitno nije dogodilo, sve od kad su narodnjaci osvojili općinu i porazili Bajamontija 1882., pa do osamostaljenja Hrvatske 1991. godine. Iako je grad prošao dva svjetska rata, dvostruko oslobođenje od fašizma i okupacije koje su izveli splitski partizani, doživio nezapamćeno širenje i industrijalizaciju te Mediteranske igre.
Iz perspektive vladajuće desnice, ništa od navedenog nije bilo bitno, unatoč tome što Split nikada, ni prije, ni poslije Drugog svjetskog rata, nije bio okupiran, pa ni unatoč tome što je nakon prvog oslobođenja po kapitulaciji Italije, tih sedamnaest dana bio najveći oslobođeni grad u Europi.
Riječ je o velikoj stvari
I koliko god se činilo da je riječ o malom koraku i usputnoj odluci, svakome tko poznaje povijest suvremenog Splita i njegovog ideološkog prekodiranja od strane HDZ-a i desnice u cjelini te slabost otpora tim procesima, jasno je da je riječ o velikoj stvari.
S obzirom da sam o tom ideološkom prekodiranju Splita devedesetih, iz ‘crvenog’ u ‘crni’ grad napisao čitavu knjigu, sa svim detaljima spomenutog procesa koji je uključivao preimenovanja više od 150 ulica, nakon čega doslovno nijedna ulica u Splitu nije odavala počast bogatoj antifašističkoj povijesti grada, a s izuzetkom jedne jedine, skrajnute ulice Miroslava Krleže, niti bilo kakvoj lijevoj baštini, ali i kompletnu spomeničku kontrarevoluciju, s vrhuncem u duboko problematičnim spomenicima HOS-u i 72. bojni Vojne policije pred Lorom, jasno mi je zašto je trebalo proći više od trideset godina i koliki je otpor trebalo slomiti da bi do ovoga došlo.
Stanje uma iz devedesetih je i dalje sveprisutno
Da stvari budu jasnije kontekstualizirane, istih dana kad je postalo jasno da postoji politička volja u gradu da se Dan oslobođenja Splita od fašizma opet službeno obilježi, Viktor Ivančić je široj javnosti otkrio da se tek tako, na spomenutom spomeniku HOS-u, podignutom inače u eri SDP-ovog gradonačelnika Baldasara, opet pojavio uklesan ustaški pozdrav, a da to nitko nije primijetio. Otkrio je to gledajući izvještaje s okupljanja hosovaca, desetog travnja. Riječ je o onom natpisu kojeg je policija s fantomkama, usred noći otukla sa spomenika svojevremeno.
Drugim riječima, stanje svijesti kod mnogih u gradu koje je postavljeno devedesetih godina, a koje promatra veliku partizansku baštinu Splita kao nešto neprijateljsko i nepoželjno, još uvijek je sveprisutno, ali ovaj mali korak jeste bitan. I drugi je takav uopće, nakon što je park na Plokitama, mjestu s kojeg je na tragični put krenuo Prvi splitski partizanski odred, ponio ime tog odreda.
Puljak je imao dovoljno hrabrosti
Činjenica koju nitko na koncu neće moći osporiti jeste da se to dogodilo jer je Ivica Puljak imao dovoljno hrabrosti da se ova odluka donese, ali i zato što su splitski antifašisti i brojni pojedinci s ljevice uporno godinama na tome inzistirali.
Iz svega što sam do sada napisao, jasno je da su i Split i Hrvatska još uvijek daleko od zdravog odnosa prema prošlosti i prema antifašističkoj baštini, ali se eto ipak kreće, koliko god izgledalo da nikad neće.