'Putin je emotivno rastrojen, možda i posegne za crvenim gumbom, ali onda će, vidjet ćete, nastupiti primirje'
Dubinski poznavatelj prilika u Rusiji iznosi procjene o nastavku rata
Rizik od nove drastične eskalacije sukoba u Ukrajini sve je veći, piše u analizi za utjecajni Financial Times Aleksander Gabuev, viši suradnik Carnegiejeve međunarodne zadužbine za mir, inače dubinski poznavatelj prilika u Rusiji. Osvetnički ruski udari na Kijev i sve veće ukrajinske gradove tužan su, piše Gabuev, podsjetnik da su najgori trenuci ovoga rata tek pred nama, ali istovremeno u fokus dovode i još jednu važnu činjenicu: spremnost Vladimira Putina na eskalaciju kao i emotivnu prirodu njegova donošenja odluka.
Kako Ukrajina na konvencionalnom bojnom polju odnosi sve više pobjeda, tako reakcije Kremlja na to postaju sve nepredvidljivije, neproporcionalnije i destruktivnije.
Zračne udare na ukrajinske gradove u ponedjeljak je naredio u znak odmazde zbog razaranja Kerčkog mosta, koji spaja anektirani poluotok Krim s Rusijom, a koji je prometna žila kucavica za rusku vojsku u Ukrajini, ali i simbol Putinove željene ostavštine državnika koji bi želio ostati upamćen kao netko tko je Krim vratio ‘majci Rusiji’. Činjenica da je diverzija na mostu izvedena samo dan nakon Putinova 70. rođendana sigurno je bila dodatna sol na ranu.
Dvije važne pouke
Ovako snažna reakcija Kremlja sadržava dvije važne pouke. Prvo, Rusija i dalje raspolaže ogromnim sredstvima kojima može orkestrirati eskalaciju, a tragične posljedice zračnih udara podsjetnik su da nijedan dio Ukrajine nije siguran od ruskih napada tako da do daljnjega nije moguć potpuni povratak izbjeglica kao ni obnova razorene infrastrukture. Istovremeno, nedavna sabotaža plinovoda Sjeverni tok 2 kao i njemačke željeznice, za koju još nije otkriven počinitelj, iako su neki odmah posumnjali na Moskvu, pokazuje da je i NATO-ov teritorij ranjiv.
Druga pouka o kojoj piše Gabuev je Putinova reakcija na poniženja na bojnom polju. Nema šanse da će ga ti porazi odvratiti od ratovanja. Dapače, on će vjerojatno navaliti još snažnije bez pretjeranog obaziranja na strateške posljedice vlastitog djelovanja. Primjerice, zračni udari na Kijev gotovo sigurno će za posljedicu imati jačanje zapadne pomoći Ukrajini, uključujući bržu isporuku prijeko potrebnih sustava protuzračne obrane, a druga posljedica će vjerojatno biti i dodatno jačanje ukrajinske volje da se suprotstavi agresoru. Bez obzira na sve to, Putin je svejedno naredio zračne napade. Isti je to pristup koji je doveo i do njegove katastrofalne reakcije na prosvjede na Majdanu 2014. godine i do same invazije na Ukrajinu u veljači ove godine, ocjenjuje Gabuev.
Trenutak eskalacije
Obje ove pouke su izuzetno značajne. Ukrajinski vojni dobici i nemogućnost Kremlja da im se na konvencionalan način suprotstavi mogli bi dovesti Zapad na sam vrh eskalatorne ljestvice u sukobu s jednom nuklearnom supersilom. S obzirom na Putinovu emotivnost, taj bi trenutak eskalacije mogao nastupiti vrlo brzo i bez najave tako da bi donosioci odluka mogli ostati bez dovoljno vremena za pripremu dođe li, primjerice, do situacije da jedan ruski vojni garnizon u Hersonu ostane u potpunom okruženju, bude zarobljen ili u potpunosti eliminiran, što bi kod ruskog predsjednika moglo izazvati snažnu reakciju.
Otrežnjujuće upozorenje američkog predsjednika Joea Bidena o “nuklearnom armagedonu” dokaz je da su u Washingtonu prilično svjesni ove opasnosti. Iz razumljivih razloga, Bijela kuća u javnosti nastoji održati “stratešku dvosmislenost” dok svoje stvarne stavove Kremlju iznosi u privatnoj komunikaciji. Ipak, pokušaji kombiniranja novih sankcija s dodatnom diplomatskom izolacijom i možda čak i konvencionalnim napadima NATO-a na ruske vojne ciljeve u Ukrajini ne bi li se odvratilo sve očajnijeg Putina od pomisli na uporabu oružja masovnog uništenja, nipošto ne bi jamčili uspjeh. Kako piše Gabuev, ono što je sada potrebno da se izbjegne mogućnost izravnog sukoba je tiho razgrtanje terena ta kriznu diplomaciju.
Visoki ulozi i emocije
S obzirom na visoke uloge i emocije, prozor za diplomaciju najvjerojatnije će se otvoriti baš u najdramatičnijem trenutku. Primjerice, kada Putin počne doista povlačiti neke poteze sa svojim nuklearnim arsenalom, a Moskva počne slati jasne signale prema NATO-u da se nešto stvarno događa. Tek će u tom trenutku i ukrajinski politički vrh i zapadna javnost možda biti uvjereni da je hitno potrebno pregovarati. U tu diplomatsku akciju morat će se uključiti i Joe Biden osobno, s obzirom da baš njega Kremlj stvara jedinim stvarnim šefom koalicije zemalja koje su mu se suprotstavile na bojnom polju.
Gabuev zaključuje da je koordinacija između ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i NATO-a od esencijalne važnosti. Čim prije iza zatvorenih vrata krenu iskreni razgovori, to će biti veća šansa za deeskalaciju. U konačnici, s obzirom na nepremostive razlike između Moskve i Kijeva o ključnim pitanjima kao što su status Donbasa i Krima, a uzimajući u obzir i moralni imperativ Zapada o nedopustivosti razmjene teritorija za mir, jedino što će biti moguće dogovoriti je primirje koje će zamrznuti linije razdvajanja, dok će se sveobuhvatnije rješenje kojim bi bio okončan rat morati tražiti nekom drugom prilikom.