Putin je, poput Britanaca u Sueskoj krizi, pomislio da i dalje gospodari moćnim imperijem. Ali, upravo ostaje bez mekog trbuha Rusije
Moskva se bolno suočava s činjenicom da više nije ono što je nekada bila. To je najvidljivije na primjeru Centralne Azije
Nije se samo Ukrajina udaljila iz ruske orbite, kada je Vladimir Putin odlučio pokrenuti invaziju na svog susjeda. Putin gubi i ono što je preostalo od ruske imperijalne hegemonije nad postsovjetskom Euroazijom, a to su: Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.
Nigdje to nije bilo očitije i neugodnije nego u Kazahstanu, gospodarskom i političkom srcu regije. U siječnju prošle godine, kada je žestoka borba za vlast između predsjednika Kasim-Žomarta Tokajeva i njegova prethodnika Nursultana Nazarbajeva došla do ključanja, Kremlj je podržao mlađeg čovjeka, Tokajeva.
Rusija je potom Tokajevu u pomoć poslala padobrance kako bi pomogli ugušiti pobunu izraslu iz prosvjeda protiv povećanja cijena autoplina. Bio je to simbol podrške Kremlja predsjedniku Tokajevu, koji je tadašnje demonstracije u zemlji proglasio i “terorističkom prijetnjom”. Teško je zamisliti da bi danas u Kazahstanu takav znak odobrenja Kremlja bio dobrodošao.
Moskva dobila šamar od Kazahstana
O ovome u velikoj analizi za utjecajni londonski Sunday Times piše profesor Mark Galeotti, politolog koji se prometnuo u jednog od najrenomiranijih svjetskih eksperata za istočnoeuropsku politiku, ponajprije za Rusiju i područje bivšeg Sovjetskog Saveza.
Iako su ruske snage Tokajevu naposljetku pomogle očuvati režim, Moskva je ubrzo iz te bivše sovjetske republike dobila šamar. Na iznenađenje svih, predsjednik Kazahstana je u lipnju prošle godine, usred Rusije, na ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, odbio podržati rusku invaziju na Ukrajinu i pritom je još Putinu pred zapanjenim auditorijem docirao da mu ne pada na pamet priznavati samozvane narodne republike Donjeck i Lugansk. Potom se u rujnu, na općoj skupštini UN-a, nimalo ssuptilno osvrnuo i na Putinove prijetnje uporabom nuklearnog oružja.
Još jedan udarac uslijedio je kada je ruski premijer Mihail Mišustin bio u posjetu Kazahstanu prošlog mjeseca. Naime, Kazahstan je tada zatvorio trgovinsku misiju u Rusiji. Za brojne ruske dužnosnike to je bila kap koja je prelila čašu.
Tako je, primjerice, predsjednik nacionalnog odbora za borbu protiv korupcije Kiril Kabanov rekao da “nema poštovanja prema Rusiji u srednjoj Aziji”. Požalio se i kako, unatoč, bliskim gospodarskim vezama, “ljudi i elite u tim zemljama ne šire ljubav prema Rusiji”. Za ruske jastrebove, to nije samo nezahvalnost, nego i zavjera, piše Galeotti u Sunday Timesu.
Teorije zavjere posvuda
I dok Washington svakako želi izolirati Moskvu, središnja Azija nije prioritet Bijele kuće u kojoj nemaju mnogo iluzija o tome što tamo mogu postići. Ipak, državni tajnik Antony Blinken bio je u veljači ondje u posjetu te se u Astani susreo s kolegama iz svih pet republika prije nego se zaputio u Taškent. Istovremeno, česti gosti u regiji su i europski diplomati. Kabanov u svemu tome vidi izravnu poveznicu pa komentira da je od Blinkenova posjeta “antiruska retorika dosegnula novu razinu”.
Za druge Ruse, Peking je jednako kriv za distanciranje ovih republika od Moskve. Kako je to rekao jedan tamošnji dobro upućeni politički analitičar, “naši kineski ‘prijatelji’ dugo su nas željeli zamijeniti u srednjoj Aziji, a sada su iskoristili priliku”.
Središnja Azija sve više zaobilazi Rusiju. Njihov glavni trgovinski partner je Europska unija, a Rusija je tek treća, nakon Kine.
Uz to, iako Kina i donekle Turska počinju preuzimati ulogu regionalnog posrednika koju je nekada imala Moskva, srednjoazijske države sve više same rješavaju međusobne probleme. Primjerice, iako Kirgistan i Tadžikistan imaju dugogodišnji granični spor, nakon još jednog nedavnog izbijanja nasilja – dvije zemlje razgovaraju i izražavaju optimizam da se on može riješiti ove godine.
Kako geopolitiku oblikuju naizgled slabije zemlje
Za neke ruske ratne jastrebove, zemlje središnje Azije razotkrile su se kao “potencijalni proamerički izdajnici – rusofobi”. Međutim, dugo vremena su srednjoazijske zemlje u Pekingu vidjele novac, a u Moskvi mišiće, piše profesor Galeotti. Sada, međutim, postoji opći dojam da Moskva više ne može ili neće pružiti takvu vrstu jamstava, pa navedene zemlje to traže negdje drugdje. Ovo je zgodan podsjetnik na to da geopolitiku često ne oblikuju velike sile, već one naizgled slabije.
Međutim, Rusija će i dalje imati ključan utjecaj u središnjoj Aziji. Unatoč nedavnom odljevu zbog rata i posljedičnog pada gospodarstva, gotovo tri milijuna srednjoazijskih migranata i dalje radi diljem Rusije, šaljući kući novac. Tu su i dugogodišnje sigurnosne veze i većina država u regiji zatvara oči pred određenim stupnjem kršenja sankcija, pranjem novca iz Rusije i krijumčarenjem zabranjene robe.
U svakom slučaju, sve su to transakcijski odnosi. Primjerice, nespremnost ili nesposobnost Moskve da se 2020. zauzme za svog saveznika Armeniju u sukobu s tradicionalnim neprijateljem Azerbajdžanom na južnom Kavkazu, navela je Armeniju da potraži nove pokrovitelje. Tako se sada nada da diplomacija Europske unije može pomoći tamo gdje ruska strana nije.
Bjelorusija kao jedini preostali saveznik
Uz dobro poznatu situaciju u Ukrajini te Moldaviju, koja tvrdi da Moskva ondje pokušava izvršiti puč, jedino je još Bjelorusija ostala kao Putinov saveznik. Tako će i ostati, sve dok Moskva nastavlja spašavati brutalnu diktaturu Aleksandra Lukašenka, piše profesor Galeotti.
Za Moskvu je stvarnost napokon svanula. Rusi se zapravo nikada dosad nisu morali pomiriti s promjenom svog imperijalnog statusa. Nakon raspada SSSR-a 1991. pretpostavili su da je njihova Domovina zadržala gravitacijsku silu za većinu svojih bivših republika.
Neželjeni efekti prošlosti mogli bi se pripisati SSSR-u ili Ruskom Carstvu – nova Rusija je s bivšim sovjetskim zemljama dijelila povijest i kompleksne ekonomske, političke i društvene veze. Postojala je svijest da je Moskva tim zemljama postsovjetsku neovisnost dala kao poklon, a ne kao njihovo pravo.
Bolno suočavanje s realnošću
No, kriva procjena o tome kako bivše sovjetske republike gledaju na svoju nekadašnju kolonijalnu silu nalazi se u samoj srži Putinove katastrofe koju je doživio pokrećući invaziju na Ukrajinu.
Stoga bi ovo danas mogao biti ruski “sueski trenutak”, kada se – poput Britanije nakon Sueske krize 1956. – zemlja kasno i bolno počinje suočavati s činjenicom da više nije ono što je nekad bila.
Moskovsko polaganje prava na regionalnu hegemoniju nikada se nije temeljilo na istinskom autoritetu, kamoli poštovanju, već spremnošću da se plati krvlju. Danas više nije jasno može li si Rusija priuštiti tu cijenu.