Rat je podijelio Ruse na pet ideoloških plemena. Putinova grupa gubi primat, ali prijete još gori divljaci

Skupine nastale fragmentacijom ruskog društva suočenog s ratom Beršidski naziva plemenima. Dva novonastala plemena čine temelje proratnog tabora, zbog čega uživaju brojne društvene pogodnosti poput mogućnosti slobodnog širenja svojih ideja bez uplitanja državne cenzure, što je rijetkost u Rusiji. Ostala tri plemena protive se agresiji na Ukrajinu i Putinovu režimu, ali zasad ne pronalaze načina kako provesti društvene i političke promjene kojima teže.

Posebna vrsta ruskih imperijalista…

Prva skupina koju je identificirao Beršidski, a kojoj pripada i sam Vladimiri Putin, poistovjećuje se s ruskom državom, odnosno s maštarijom o ruskom imperiju, prije nego li s etničkom pripadnošću ruskom narodu. Kako Hrvatska nema jaku tradiciju imperijalne ideje (šačica radikala opčinjena maštarijom o granicama koje obuhvaćaju čitavu BiH, Boku kotorsku i Zemun nipošto nisu nositelji imperijalne ideje), teško je na poznatom primjeru objasniti mentalni sklop ove struje u ruskom društvu.

Razmišljanja tog dijela ruskih građana možda je najbolje oslikao njihov predsjednik u govoru koji je održao u ožujku. Tada je Putin kazao da je on etnički Rus, ali i istaknuo da su priče o vojnim junaštvima učinile da se počne osjećati dijelom svih etničkih skupina koje žive na teritoriju Ruske federacije: “Ja sam Laki, Dagestanac, Čečen, Inguš, Rus, Tatar, Židov, Mordvin i Oset — lista se nastavlja”, kazao je tada predsjednik federacije.

…nepoznata u ovim krajevima

Može li itko zamisliti hrvatskog nacionalista koji želi proširiti granice države na teritorije koje je Hrvatska u nekom trenutku povijesti kontrolirala ili je na njih polagala pravo, a da se pritom osjeća Srbinom, Bošnjakom ili Crnogorcem? I to zbog toga što su ga inspirirali ratnički poduhvati pripadnika tih naroda koji su se borili uz Hrvate? Odnosno, postoji li negdje hrvatski nacionalist inspiriran junačkim djelima serdara Stojana Jankovića ili feldmaršala Svetozara Borojevića?

Za razliku od hrvatskog, u ruskom društvu postoji etatistička tradicija koja nije utemeljena na krvi i genima. Kako objašnjava Leonid Beršidski, to je tradicija veličine koju pojedinac postiže kroz služenje božanskom ili gotovo božanskom prijestolju. Mnogi Putinovi dužnosnici i propagandisti koji nisu etnički Rusi mogu se poistovjetiti s tom filozofijom.

Poznati pronositelj imperijalnih ideja je Putinov ideolog Aleksandar Dugin, čije je donedavno marginalizirane ideološke postulate kremaljska propagandna mašinerija posuđuje od početka rata. Iako se čini da su oni ukorijenjeni u ruskom nacionalizmu, ti su postulati zapravo imperijalne i etatističke prirode, te se stoga lako prilagođavaju Putinovim potrebama.

Rusi imaju i klasične nacionaliste

Drugu skupinu koja se tijekom posljednjih desetak mjeseci diferencirala u ruskom društvu čine klasični nacionalisti. Predstavljaju ih likovi poput ratnog huškača Igora Girkina, poznatog još i kao Strelkov, te mnoštvo sve popularnijih proratnih administratora na društvenoj mreži Telegram. Nacionalisti u fokus stavljaju rusku etničku pripadnost, istovremeno odbacujući veliki dio nacionalne elite, čak i ljude bliske vladi koje vide kao kozmopolitske neruse.

Ministar obrane Sergej Šojgu, po ocu Tuvanac, pripadnik nacionalne manjine iz južnog Sibira, najprezreniji je predstavnik vlasti u očima te skupine. Nacionalisti uživaju podršku velikog dijela zajednice koja pomaže u opskrbi ruskih invazijskih snaga, kao i mnogih vojnika na prvim crtama. Usprkos tome, još uvijek nemaju mnogo političkog utjecaja. No, kako rat odmiče a vladajuće strukture slabe, položaj nacionalista i njihova popularnost među općom populacijom vjerojatno će jačati, i to na uštrb imperijalista.

Za obje ove skupine rat u Ukrajini je prirodan, neizbježan i moguće ga je dobiti. Prema njima, Ukrajinci su možda etnički i kulturno bliski Rusima, ali danas su ipak neprijatelji. Za etatiste, Ukrajinci su protivnici imperijalnog projekta, dok ih etnonacionalisti doživljavaju kao izdajnički izdanak s moćnog ruskog debla. Zajednička karakteristika prve dvije skupine jest i potpun nedostatak grižnja savjesti zbog postupaka ruskih snaga u Ukrajini. Bilo kakvo preispitivanje agresivne politike za njih je moguće tek u slučaju ozbiljnog poraza u ratu.

Borci za slobodu stradavaju

Ostala tri ruska plemena čine ljudi koji se protive invaziji. Naravno, taj dio Rusa ušutkan je ili naprosto izbačen iz zemlje. U najtežem položaju su antiratni aktivisti spremni boriti se za bolju Rusiju do te mjere da ostaju u zemlji i suprotstavljaju se režimu. Zbog takvih aktivnosti gotovo neizbježno završavaju u zatvoru. To su ljudi poput Alekseja Navaljnog, osuđenog na dugačku zatvorsku kaznu, koji usprkos tome iz ćelije i dalje osuđuje agresiju na Ukrajinu.

Zapadnoj javnosti slabije je poznat Ilija Jašin, osuđen na osam i pol godina zatvora zbog “širenja lažnih informacija o ruskoj vojsci.” “Kad je počela vojna akcija“, rekao je Jašin u završnom obraćanju na svome suđenju, “ni trenutka nisam dvojio što trebam učiniti. Fizički me boli što je toliko ljudi u ovom ratu poginulo, toliko sudbina osakaćeno. Kunem se da ne žalim ni zbog čega. Mogao sam pobjeći, mogao sam šutjeti. Ali učinio sam što sam morao. Bolje provesti 10 godina iza rešetaka nego tiho gorjeti od srama zbog onoga što se radi u tvoje ime.”

Pasivni protivnici režima preživljavaju

Hrabrost koju pokazuju ljudi poput Navaljnog ili Jašina vrlo je rijetka. Mnogi su njihovi istomišljenici odustali od borbe za bolju budućnost Rusije i pridružili su se najvećem emigracijskom valu koji je napustio tu zemlju u posljednjih tridesetak godina, još od raspada SSSR-a. Milijuni drugih ostali su u Rusiji, odabravši neku vrstu “unutarnje emigracije”, nastojanje da se minimalizira interakcija sa sve agresivnijom državom koja traži apsolutnu lojalnost.

Svi takvi Rusi prisiljeni su pomiriti svoju „ruskost“ – jezik, kulturu, sliku o sebi – s ruskom politikom koja im se gadi, objašnjava Beršidski. U toj skupini kriju se pripadnici preostala dva plemena koja čine rusku javnost – one koji se još nadaju spasenju Rusije, i one koji su digli ruke od domovine i traže novi život.

Protiv Putina, ali ne za sasvim europsku Rusiju

U četvrto pleme spada većina ruskih građana koji su ostali u zemlji, ali i značajan broj onih koji su emigrirali. Čak i ako su fizički u Rigi, Berlinu ili Tbilisiju, dio Rusa sudjeluje u kreiranju rusocentričnog informacijskog mjehura neovisnog od onoga koji je stvorila vlast. Taj mjehur jest protuputinovski i antiratan, ali još je uvijek umnogome utemeljen na imperijalnoj umišljenosti ili izrazito moskovskom osjećaju za vlastita prava i superiornost.

Ranije ovog mjeseca latvijske su vlasti oduzele dozvolu za emitiranje emigrantskom ruskom televizijskom kanalu TV Rain sa sjedištem u Rigi, zbog toga što je vodstvo TV kuće odbilo titlovati svoje emisije u Latviji, ali i zbog čestih “lapsusa” voditelja koji su Latvijcima sugerirali da ovi osjećaju simpatije prema ruskim trupama koje se bore u Ukrajini. Velik dio emigrantske zajednice se pobunio, optužujući latvijsku vladu za “rusofobiju”, dok je Putinova propaganda ismijavala TV Rain kao izdajnike koji nigdje nisu dobrodošli.

Tu epizodu Beršidski naziva tipičnom za način rezoniranja dijela Rusa koji se protive Putinu, ali u glavama se nisu distancirali od Rusije. Umjesto toga, oni samo čekaju da im nešto – nemaju jasnu predodžbu što, možda Putinova smrt, možda ruska vojna kapitulacija – ne omogući povratak u njihove relativno udobne prijeratne živote u velikim gradovima Rusije. Ovo rusko pleme povezuje žal za načinom života koji je prestao postojati kad je počela invazija. Rusija za kojom žale nije bila istinski demokratska, i nije bila pravno uređena, ali i takva je bila bolja zločinačke države u koju se pretvorila agresijom na Ukrajinu.

Oni koji ne žele živjeti u limbu

Posljednje rusko pleme Beršidski naziva ljudima koji su odlučili da ne žele “živjeti u limbu”. Sebe i svoju obitelj svrstava u tu grupu, otvoreno priznajući kako su “bili prevelike kukavice da slijede korake Navaljnog i Jašina”, i kako ne znaju što bi mogli učiniti da ostvare budućnost koju žele za Rusiju. “Jednostavno smo zaključili da je život prekratak za čekanje i napravili kompromis”, objašnjava, te opisuje kako izgleda život pripadnika petog ruskog plemena.

“Preselili smo se u Njemačku kada je počeo rat u Ukrajini 2014. s namjerom da se skrasimo u Europi sada kada je naša zemlja odlučila ne biti europskom. Uložili smo u učenje jezika, u novi dom, u nerusko obrazovanje za djecu; usvojili smo namjerno ponizan stav, odlučivši ne kritizirati lokalne običaje, već pretpostaviti da imaju smisla. Drugim riječima, pomiješali smo se s gomilom i pridružili se lokalnom stanovništvu, dok se i dalje identificiramo kao Rusi”, piše Beršidski.

“Pretvarati se da smo netko drugi činilo se nedoličnim, pa smo kod kuće nastavili govoriti ruski, čitajući i slušajući na ruskom barem onoliko koliko čitamo na njemačkom i engleskom. Ono što se za nas promijenilo ove godine jest pojava iscrpljujućeg pritiska zajedničke odgovornosti za rat, tereta kojeg se nismo mogli otresti zbog naše zadržane samoidentifikacije. Mogli smo se nositi s tim – ne previše dobro, moram priznati – zahvaljujući poniznosti koju smo osam godina vježbali, premda to nije stav koji je prirodan za Ruse”, zaključuje Beršidski.