Razgovarali smo s kapetanom Liburnije koji je ostao bez broda i ganuo Hrvatsku
Liburnija je otišla u tursko rezalište, ali njezin zapovjednik nije je htio pratiti
Prošli četvrtak, Jadrolinijin trajekt Liburnija, nakon 5 desetljeća zadnji je put zaplovio svojom tradicionalnom rutom. Od Rijeke do Dubrovnika. Ovaj put nije krenuo natrag, opet na sjever Jadrana. Otišao je tiho, na jug. Prema Turskoj i nekom od rezališta.
Tamo radnici s užarenim aparatima za rezanje čelika svaki brod pretvore u neprepoznatljivu gomilu željeza. Brodu tako uzmu dušu. Rastanak teško je podnio kapetan Zdenko Radić. Godinama je navigavao na Liburniji i odbio je zahtjev Uprave Jadrolinije da krene put Turske. Nije imao srca brod otpratiti do zadnjeg porta.
Telegram: Zašto niste Liburniju odveli na posljednje putovanje?
Zdenko Radić: Nisam smogao snage za to. Jednostavno sam toliko emotivno vezan za taj brod da nisam to mogao izdržati.
Je li Liburnija zaista odslužila svoje ili je još mogla trajati?
A već zadnje tri godine nagađa se što će biti s njom, a što ne. Još otkad se raspravlja o ukinuću ove linije Rijeka- Dubrovnik, traje ta trakavica s Liburnijinom sudbinom.
Vidim da ste protiv ukidanja te linije?
Definitivno, da. Nažalost, Europska unija je tu presudila jer se ne smiju više imati linije koje povezuju kopno s kopnom. Bilo je i pokušaja dogovora između gradova Rijeke i Dubrovnika da nastave financirati tu liniju, a da uskoči i država s nekim dijelom, ali Andro Vlahušić je prošle godine tu zeznuo stvar i odustao. Znate, 540 tisuće kuna je koštala jedna plovidba Liburnijom od Rijeke do Dubrovnika.
U redu, ali ljudi se sve manje voze na brodovima, sada postoje brži i praktičniji načini, kao što su katamarani, hidrogliseri, a i Dalmatina je izgrađena.
Istina, promet je zadnjih godina dosta pao. Ovi šleperi iz Austrije, Njemačke, što su nam najviše značili, svi oni sada idu Dalmatinom do Splita. Brodovima se voze samo istinski zaljubljenici u more, koji zaista uživaju prošetati se po palubi, večerati u brodskom restoranu, spavati u kabinama… Brodovima se danas putuje iz gušta, ne iz potrebe. Ali to nije dovoljno Upravi.
Postoji li još nešto čime Vas more može izbaciti iz takta?
Mislim da ne. Sve sam doživio od mora, pa i ono što sam mislio da nikada neću. A to je ono nasukanje s brodom Marko Polo na otočić Sit iz 2009. Teško je to razdoblje bilo, radilo se o kolateralnoj šteti, bio sam po sudovima… Sve je to sada iza mene, uspio sam opstati! I ojačalo me, kada preživite ono čemu se ni u snu niste nadali, onda nema više iznenađenja.
Kapetane, vjerujete li, kao mnogi vaši kolege, da brod ima dušu?
Definitivno ima! Ja sam dugo godina kapetan i znam da je ima. To će Vam reći i mnogi moji kolege, ne samo ja.
Je li Liburnija bila posebna?
Ona pogotovo. Ta je kuverta (paluba op.a.) od tika na Liburniji bila jedinstvena. Nećete više nigdje naći ni putnički brod, a ni jahtu s takvom palubom. Liburnija je meni bila jedna jedina. Eto, sada više nema ni nje.
Hvala na razgovoru. Za kraj, koji doživljaj na Liburniji posebno pamtite?
Evo, zadnji Liburnijin službeni vijađ (plovidba op.a.) u listopadu prošle godine. Vezani smo u Korčuli. Prije nego smo krenuli do broda se prošetalo dvoje starijih Korčulana. Gledam ih, a oni se stisnu uz brod i poljube ga i kažu uglas: “Brode, puno si nam dao!” Toliko emocija u toj jednoj rečenici. To mogu reći samo zaljubljenici u more.
